Prvo,
trebalo nam je devet i po sati voznje do motherfookin Ljubljane. Ja sam bio lud kad smo dosli, ali cim smo usli u salu i popili pivo, pao je teret sa srca. Sala je ekstra, zvuk fenomenalan (za ovdasnje uslove). Tu smo odma vidjeli mnostvo drugova iz raznih dijelova Lijepe Njihove
Veliko mahanje svima - nadam se da ste stigli kuci bez problema (tj alko-testova)
Zbog kasnjenja, propustili smo Mercenary.
Dew-scented je raspalio iz sve snage i fakat podigao tenzije na pred-ratni nivo (mada su Janezi stajali ko ovce pred klanje... samo sto nisu blejali). Dew su svirali dosta stvari sa novog albuma (kojeg nemam) ali tu je upalo i nekoliko sa Impact-a koji je meni extra album. Nevermind...
U 10:40 poceo je Nevermore. Ispod je cjelokupna setlista. Normalno, na prve rifove krenuo sam gurat sve zivo (tj mrtvo) oko sebe, ali pacijenti ljubljanske klinike se nisu dali oziviti - cast izuzecima (bilo je par Slovenaca i Hrvata koji su dosli raspolozeni za sutke). I tako je prosao skoro cijeli koncert.
Warrel je extra odradio svoj posao, mada su neki zamjetili da mu je par puta "puk'o glas"; ja nisam primjetio, ali u onoj euforiji mislim da ne bi primjetio da je Halid Beslic odradio "The Heart Collector" umjesto njega. Uglavnom, ispostavilo se kasnije da je Warrel prehladjen i bla bla bla.
Loomis i Smyth su odrali guzove gitarama. Sviraju besgresno sa takvom lahkocom da se meni ucinilo da bi i ja mogao zasvirat gitaru jedan dan (da mi je jedan od njih dvojice babo).
Williams je treseao ko ludjak, mada je na zavrsteku jedne pjesme malo zabrljo - primjetili smo slusalice na njegovoj glavi neposredno nakon incidenta. Sheppard drao jednako sa njim.
Koncert se zavrsio oko 12:20. dakle, posteno odradjen posao. Nakon koncerta, ostali smo u sali, ali su nas redari (inace sve sami Srbi i Bosanci s kojima smo ostvarili lijepe prijateljske odnose - bez zezanja, nije ironija) kulturno istjerali na kisu, ali s pivama u ruci. Pred salom sam sreo ljude koje nisam vidio 156 godina (od svog odlaska iz Splita 1993. godine) sto je taj cijeli put i patnju napravilo jednim super dogadjajem. Mahanje Sanji, Dabri i Sickboyu
Redari su nam "sapnuli" da ce bend bit kraj autobusa za koji minut, pa smo se uputili u tom pravcu. Dok smo cekali u mraku, upoznali smo jos par Slovenaca (vidi slike "raja" pod linkom nize) i ovom prilikom ih srdacno pozdravljamo.
I onda... naleti prvo Warrel. Mislili smo da ce odmah uletiti u bus pa smo ga 'nako po bosanski zafatali i uslikali se sa njim. Isto je ucinjeno i sa unsuspceting Jeff Loomisom. Medjutim, kontradiktarno nasim prvim utiscima, njima se nije zurilo pa smo usli u pricu sa njima. Da skratim ovo - odlucili smo se po povratku u SAD skrasiti u Seattle tako da nam djecu idu u istu skolu sa njihovom pa da se vidjamo na roditeljskim sastancima (muahaha). Ljudi su super - opusteni, otvoreni, nenafurani... Stajali smo tu 15tak minuta i caskali i onda je opet pocela kisa, vozac autobusa je kao brizna mama donijela Warrelu jaknicu, al je on poceo da kishe i tu smo se oprostili... Sve u svemu, fala im za nezaboravnu noc. Osevapili su se.
Slike:
http://www.aida-vanja.com/2005/Nevermore/
Setlista:
Born
My Acid Words
Bittersweet Feast
Narcosynthesis
The River Dragon Has Come
Beyond Within
Dreaming Neon Black
Seven Tongues of God
The Learning
Sentient 6
The Sound of Silence
The Heart Collector
Final Product
This Godless Endeavor
Enemies of Reality
Posted: 30. 06. 2005. 17:10
Za Warrela mogu reci da mi je jedan od najkarizmaticnijih vokala koje sam imala priliku vidjeti i cuti uzivo (mislim i na glas i na cijelu pojavu kao frontman-a). Od nenasminkanih metal vokala mladjih od Araye i Billy-ja, na takav nacin me dosad uspio oduseviti jos samo ‘penzionisani’ Barlow. Drago mi je isto sto su clanovi Nevermore-a ispali prave ljudine prema raji.
