Prvo,
trebalo nam je devet i po sati voznje do motherfookin Ljubljane. Ja sam bio lud kad smo dosli, ali cim smo usli u salu i popili pivo, pao je teret sa srca. Sala je ekstra, zvuk fenomenalan (za ovdasnje uslove). Tu smo odma vidjeli mnostvo drugova iz raznih dijelova Lijepe Njihove
Veliko mahanje svima - nadam se da ste stigli kuci bez problema (tj alko-testova)
Zbog kasnjenja, propustili smo Mercenary.
Dew-scented je raspalio iz sve snage i fakat podigao tenzije na pred-ratni nivo (mada su Janezi stajali ko ovce pred klanje... samo sto nisu blejali). Dew su svirali dosta stvari sa novog albuma (kojeg nemam) ali tu je upalo i nekoliko sa Impact-a koji je meni extra album. Nevermind...
U 10:40 poceo je Nevermore. Ispod je cjelokupna setlista. Normalno, na prve rifove krenuo sam gurat sve zivo (tj mrtvo) oko sebe, ali pacijenti ljubljanske klinike se nisu dali oziviti - cast izuzecima (bilo je par Slovenaca i Hrvata koji su dosli raspolozeni za sutke). I tako je prosao skoro cijeli koncert.
Warrel je extra odradio svoj posao, mada su neki zamjetili da mu je par puta "puk'o glas"; ja nisam primjetio, ali u onoj euforiji mislim da ne bi primjetio da je Halid Beslic odradio "The Heart Collector" umjesto njega. Uglavnom, ispostavilo se kasnije da je Warrel prehladjen i bla bla bla.
Loomis i Smyth su odrali guzove gitarama. Sviraju besgresno sa takvom lahkocom da se meni ucinilo da bi i ja mogao zasvirat gitaru jedan dan (da mi je jedan od njih dvojice babo).
Williams je treseao ko ludjak, mada je na zavrsteku jedne pjesme malo zabrljo - primjetili smo slusalice na njegovoj glavi neposredno nakon incidenta. Sheppard drao jednako sa njim.
Koncert se zavrsio oko 12:20. dakle, posteno odradjen posao. Nakon koncerta, ostali smo u sali, ali su nas redari (inace sve sami Srbi i Bosanci s kojima smo ostvarili lijepe prijateljske odnose - bez zezanja, nije ironija) kulturno istjerali na kisu, ali s pivama u ruci. Pred salom sam sreo ljude koje nisam vidio 156 godina (od svog odlaska iz Splita 1993. godine) sto je taj cijeli put i patnju napravilo jednim super dogadjajem. Mahanje Sanji, Dabri i Sickboyu
Redari su nam "sapnuli" da ce bend bit kraj autobusa za koji minut, pa smo se uputili u tom pravcu. Dok smo cekali u mraku, upoznali smo jos par Slovenaca (vidi slike "raja" pod linkom nize) i ovom prilikom ih srdacno pozdravljamo.
I onda... naleti prvo Warrel. Mislili smo da ce odmah uletiti u bus pa smo ga 'nako po bosanski zafatali i uslikali se sa njim. Isto je ucinjeno i sa unsuspceting Jeff Loomisom. Medjutim, kontradiktarno nasim prvim utiscima, njima se nije zurilo pa smo usli u pricu sa njima. Da skratim ovo - odlucili smo se po povratku u SAD skrasiti u Seattle tako da nam djecu idu u istu skolu sa njihovom pa da se vidjamo na roditeljskim sastancima (muahaha). Ljudi su super - opusteni, otvoreni, nenafurani... Stajali smo tu 15tak minuta i caskali i onda je opet pocela kisa, vozac autobusa je kao brizna mama donijela Warrelu jaknicu, al je on poceo da kishe i tu smo se oprostili... Sve u svemu, fala im za nezaboravnu noc. Osevapili su se.
Slike:
http://www.aida-vanja.com/2005/Nevermore/
Setlista:
Born
My Acid Words
Bittersweet Feast
Narcosynthesis
The River Dragon Has Come
Beyond Within
Dreaming Neon Black
Seven Tongues of God
The Learning
Sentient 6
The Sound of Silence
The Heart Collector
Final Product
This Godless Endeavor
Enemies of Reality
Login
Register
FAQ
Search
Za Warrela mogu reci da mi je jedan od najkarizmaticnijih vokala koje sam imala priliku vidjeti i cuti uzivo (mislim i na glas i na cijelu pojavu kao frontman-a). Od nenasminkanih metal vokala mladjih od Araye i Billy-ja, na takav nacin me dosad uspio oduseviti jos samo ‘penzionisani’ Barlow. Drago mi je isto sto su clanovi Nevermore-a ispali prave ljudine prema raji.
