1998, zahvaljujuci sturoj investiciji u Cradle of Filth kasetu, ja sam otkrio moderni Black Metal. U doba kada je SRANJE bilo "de rigeur" (jedan pogled na omote Metal casopisa iz tog doba objasnjava sve), niotkuda, pojavila se horda likova koje nije bilo sram imat kosu, obuc se u crno, okitit se bodljama, lancima i metcima, i svirati brzinom jebanja majke. No, kako poslovica ili neki pjesnik rece, sve istinske ljubavi su tuznog kraja, tako je i Black Metal aterirao u istu jamu u kojoj je i Death Metal zaglavio u govnima i rikvercu. Ovdje cemo se prisjetiti nekoliko albuma kojih se niko ne zeli sjetiti, onih koji definitivno trebaju biti na umu svim mladjim narastajima "about to rock", o tome kako se stvari NIKAD NE RADE. Po tonazi u superteskoj kategoriji sranja koja su unistila Norveski Black zauvjek, ici ce mo redom...
1. Mayhem - Grand Declaration of War
Dvije debele, duge, tegobne godine sam cekao nastavak jednom od najobecavajucih mini-albuma u Metal istoriji, naime, neponovljivom
"Wolf's Lair Abyss"-u. Propaganda je bila zestoka, Mayhem su nasli za shodno da nas obavjeste da je WLA bio ekvivalenta Deathcrush-u, te da ce novi dugotrajac biti milenijska verzija svetinje koju ovdje, iz postovanja, necu spominjati. Sjecam se da smo noci i noci gubili u mahalskom internet klubu gledajuci u jebeni cover, u promo isjecke iz tekstova tipa "You shall experience the river of blood, which flows here day by day, against our sworn enemies, and I, I must make war", zamisljajuci kao totalne pubertetlije dan kada ce nam stici taj jebeni disk koji ce nase zivote zauvjek promjeniti...o da. Promjeniti. Itekako.
Nikada nisam bio ni najmanji fan Metallice, tako da sam do tad dozivio samo dva istinska soka za sistem. Prvi je bio "The X Factor" od Iron Maiden-a. Drugi je bio "One Second" od Paradise Lost-a. Treci, jubilarni, neponovljivi sjeb u koncepciju su mi priustili ova cetri probisvjeta iz Osla.
Sta reci o ovoj polu-konceptualnoj karinetini od diska megalitskih proporcija sto vec i vrapci ne znaju? Kao prvo, u svojih 40 i kusur minuta, album uspjeva da ima jedan interesantan riff, i to u skaka/vriska Nu Metal hiticu "To Daimonion". Gotovo pola albuma otpada na neke polu-intro sekvence gdje Maniac sere ko foka neka svoja kvazi-intelektualna filozofska prorocanstva. Svi ostali riffovi su namjerno isjecene sekvence koje ne vode nikud i imaju rezultantni vektor magnitude nula. Bubnjevi zvuce vise prilagodjeni Pet Shop Boys-ima nego iole nalik na beskompromisnu nenadmasivost Hellhammer-ovog prijasnjeg uspjeha. Ne samo da ovdje nema ni traga ni glasa od bilo koje inkarnacije do tad neusranog imena MAYHEM, vec nema ni sekunde postenog Black Metal-a. Mislim da dovoljno govorim ako vam kazem da je najbolja pjesma sa ovog diska ona koja je zavrsila na Nemi Soundtracku, tiha power electronics zajebancija "A Bloodsword and a Colder Sun".
Sest godina kasnije, simpaticno mi je bilo ponovo poslusati ovaj album otvorenih usiju i zatvorenih sjecanja. Danas su mi koncept i struktura ovog nedjela daleko jasniji. Ovo je ipak pokusaj jedne post-fallout teatralije i slikanja jednog dubokog nihilistickog scenarija uz sva moguca sredstva. No, tadasnji Mayhem jednostavno nisu jedan King Crimson, sto cini postojanje ove drekarije jos zbunjujucom. Ma koliko nebitan disk bio danas, tada je to bilo urusavanje jednog mita za kojeg je jos uvjek bilo nade...
2. Emperor - IX Equilibrium
Meni prvo iskustvo sa velikanima Norveske scene je bilo tesko razocarenje. Toliko tesko da sam disk vrtio nekoliko hefti dok nisam shvatio da je sva pompa oko benda morala biti totalna laz i glasan marketing. Vrtio sam ga takodjer jer mi je to bio poklon od jedne jako drage osobe...al dzaba. Cak ni najfinija svila nemoze uglancati govno. A ovakvih govana u Metalu je zaista malo.
Na momenat cemo zaboraviti "Prometheus: The Discipline of Cakewalk and Wankery", jer, ako bolje pogledamo, Emperor zaista nisu imali koga da razocaraju sa svojim zadnjim studijskim albumom, jer su sa njegovim prethodnikom vec uspjesno unistili svoj status totalnih Metal spasitelja.
Priznajem, ni u najgorem kosmaru ne bih htjeo biti u kozi benda koji je napravio "Anthems to the Welkin at Dusk". Ne zbog neke lazne skromnosti koja bi me sprijecila da budem dio definitivnog djela jedne citave generacije, vec zbog neizbjezne tezine i pritiska pitanja "Kako takav album slijediti?". No, siguran sam da bih napravio bolju odluku nego ona tri bolida iz dvoulicne selendre u ruraliji Telemarka. Emperor mozda jesu rusili granice i domene na svom putu ka prijestolu, ali jedino sto su sa ovim albumom srusili jeste njihov umjetnicki kontinuitet. Udaljivsi se od aljkavosti zvuka koji ih je definisao u moru dosadnih, genericnih, serijski proizvedenih Metal bendova kasnih 90-ih, Emperor su krenuli u ligu u kojoj nisu imali ni dzokeja, a kamoli konja za trkanje. Pokusali su svirati disciplinovano, agresivno, Americki. Rezultati su, pa malo je reci, porazavajuci. Sav tok, sila, brzina i smjena tragicne destruktivnosti i romanticne epike prva dva albuma je izgubljena u rabljenim djederskim riffovima, hipernapumpanim baroknim pasazima i interludijima, kretenskim veselim momentima, i krajnje nepotrebnim ritmickim filler materijalom u vidu nekih dz-dz alternacija koji ne sluzi nicemu osim da unisti ono malo jada i atmosfere sto neke zalutale note pokusavaju stvorit.
Znam da ovaj album ima jako puno podanika na ovom forumu, ali meni jednostavno nije jasno, kako ljudi koji su culi "In the Nightside Eclipse" i "Anthems..." mogu sebe podvrgnuti ovom ispodstandardnom isprdku. Neki ce reci, pa "Curse You All Men"...pa "An Elegy of Icaros"...prva je lagano podjonjena verzija "The Loss and Curse of Reverence" operisana od sve duse i inercije...druga pocinje sa toliko pinkeraja da me tjera da posegnem za nekim Charon albumom, razvija se u krajnje forsiranom baroknom stilu, te u sredini ima riff koji jedino mogu opisati kao smjesan.
Car. U novom odjelu. Demonstrira sve vene, salo, i dlakavo dupe.
Login
Register
FAQ
Search
