Jel ti to mene namjerno navlacis na proser?
Sarolikost ideoloske orijentacije u Black Metalu nikada niej bila toliko ocita kao danas, kada su sve podjele u furkama dosle do jednog svojevrsnog vrhunca. Koliko je u Death Metal-u ideologija krajnje nebitna pri klasifikaciji benda, u Black-u je ona presudna. Da ilustrujem malo tu sarolikost koristicu par primjera:
Ortodoksno Satanisticki Black Metal kao pojava tek nedavno dolazi do punog izrazaja. Bendovi tipa Funeral Mist i Deathspell Omega u zadnje vrijeme pribjegavaju koristenju zestoko fundamentalisticko religiozne ikonografije i svoju inspiraciju crpe iz svih najtamnijih, najekstremnijih formi monoteizma, od Franjevaca pa do Vehabija te njihovih pamfleta i spisa, Ortodoksni Satanisti velicaju skrivenu vaznost djavola u svom inverzno monoteistickom vjerovanju. Tu bi se jos mogli navesti Svedski Malign, pa donekle i ostali clanovi fenomenalnog vala kvalitete koje gura malo poznata Francuska izdavacka kuca Norma Evangelium Diaboli (Katharsis, Watain). Naravno, ortodoksni Satanisti smatraju LaVeyance i ostale furase sotonizma krajnje smjesnim.
Nacional Socijalisticki Black Metal nam je svima dobro poznat. O njihovom ideoloskom gledistu ne treba previse drobiti. Jedino treba dodati da, dok donekle NS-ovci i mogu ko-operirati sa umjerenijim tradicionalnim Blackerima, sa ortodoksnim Satanistima su oni u kompletnom, otvorenom ratu. Osporavanja bilo kakve kvalitete i vrijednosti NSBM-a od strane prvih navedenih gore su sveopca. Dok Nacisti, naravno, ove smatraju izdajnicima svoje rase, cifutima, itd. Dok ostali Blekeri izdizu narkomanstvo, suicid, samo-destruktivno ponasanje i
Mizantropi Black Metala najcesce nalaze svoje uporiste u Americkoj sceni. Dok im Sejtanluk nije stran, nihilizam i depresija su im ipak glavni kredo. Dosta njih iz muzickih razloga, a bogme i iz latentnih fasistickih gledista (iako ne rasistickih) imaju duboko postovanje prema odredjenim bitnijim clanovima NSBM scene. Medju njih bih mozda i mogo nagurati Mikko-a i njegov CB, mada je on sam zagrizeni protivnik Ortodoksnog vala, na novoj Deathspell Omegi svoje vokalne talente nije ponudio niko drugi do Mr. Clandestine Blaze. Ipak CB kroci po tankoj liniji izmedju NS ideologije, mizantropije i sejtanluka, pa ne znam da li bi ga u ista trpao.
Stara skola
vampiristickih sejtanlija u obliku kakvom pamtimo ranu Norvesku scenu i onu saku ljudi koji su na svojim ledjima uvukli sve danasnje BM zajebancije (kultnost, limitiranje, nekomnikativnost, te neizmjerno forsiranje ploca i kaseta), Francusku "Crnu Legiju", danas svi stuju, ali takvi su vise prerasli u "fuck-everything-pray-for-armageddon" totalni ekstremitet koji po mnogo cemu i jest osnovna bit, bar po meni, Black Metal estetike.
Pozera u Bleku ne fali. Gotovo citav slag izroda scene su Peace & Love pickice koje zaista ne zasluzuju da budu vezani uz BM u bilo kakvom smislu.
te onda na kraju imamo
latentno Paganisticko/patriotsko/Sejtanske Blekere koji su tipicni za Balkan i Cesku. Ljude manje opterecene kompleksima brace po oruzju sa zapada i otvorene svim vrstama muzike i ideologije, ali cvrsto privrzenih svojoj furci. Mnogi od njih primaju elemente i jedne i druge struje, birajuci po licnom ophodjenju svoj put.
Naravno, podredjivanje muzike ideologiji je krajnje nezamisliva u Metalu, jer je to osnovna bit kompletno suprotne forme Rock ekstremnosti, tj. Punka i Corea. Black Metal kao "kancerogen izrod" tu nije sam. Stoner Doom tipa Electric Wizard i Warhorse takodjer prikazuju vecu nastrojenost sveukupnoj estetici nego pustom muzickom djelu. Mada ta kompletna scena u bilo kojem momentu vrlo lako moze pribjeci u "alter/rock" tabor, Black-u tu nije mjesto. I tu se stvara jedan problem.
Iako je u ocima mnogih "primadonna" BM scene, po meni Neil Imperial (Krieg) daje najzreliju analizu buducnosti i trenutnog stanja BM scene.
"Black Metal je morao otici u visi intelektualizam da bi se distancirao od jednostavnosti i bezlicnosti Death Metala. Na kraju, sam ce sebe sagoriti i postati parodija svega sto je u svojim formativnim danima bio. Kao i Beatnik pokret u literaturi, kao i anarhisticki Punkeri, naravno, tu ce uvjek biti onih koji ce braniti originalne ideale scene, za to se ne brinem, ali pokret kao sam ce biti marginaliziran
War Metal polako najzad postaje svojevrstan zanr nevezan za Black osim inspiracijom. O njemu je vec danas izlisno pricati kao faktoru u BM sceni.
Kako stvari stoje u Death Metalu ja nemogu pricati jer zaista nisam nimalo upucen u trenutne trendove te scene, o odredjenim aspektima mislim da bi nam Hata mnogo toga mogao reci, il opet Necko koji nije toliki bolesnik za "drkadzijama" kao nas Ado.
Mislim da se sve na kraju svodi na afinitete odredjenih ljudi. Meni nije neshvatljivo zasto odredjeni Blekeri istinski mrze sve ono sto je fakat najbolje sto DM pruza. Uzmimo recimo Burzum il Demoncy-ev "Joined in Darkness". U pitanju je hipnoticki rock, bez imalo ritmike. Jedino sto je tu slicno sa Death Metalom je to da koriste iste instrumente, dok sama muzika konstrukcijom vise lici na industrialu il dark ambient nego na bilo kakav "Metal" iz proslosti. Dok ja sebe smatram prilicno otvorenim, tj. prijaju mi razni tipovi
negativne muzike, bio to Core, Punk, Crust (agresivnost), bio to Stoner Doom, Drone, Funeral Doom (tegobnost i depresija), bio to industrial, dark ambient, ebm (crno narkomanstvo), sve sto je u bilo kojem smislu sastavljeno od relativne mracnosti meni odgovara.
U istom smislu ne podnosim nit veseliju muziku (pop punk, power metal), niti relativizme i konfliktnosti "svjetla i sjene" koji cine kredo bilo cgea "prog" ili "progresivnog".
Na kraju se sve svodi na "sta ko hoce od muzike koju slusa". Ja nekad zelim i tisinu i melanholiju Nicka Cavea, a nekad hocu da cujem apsolutnu destruktivnost i krs Revenge-a, dok me emocionalno zvucni tobogan Dream Theatera jednostavno uvjek iritira. Kao sto jedan izuzetno pametan, izuzetno naslusan mladi Poljak meni jednom rece, "Black Metal bez spiritualnosti je samo jos jedan proizvod", ta bit se ne smije izgubiti.
Divlje svinje idu divergentnim putem. Toga se ne treba bojati, tradicionalaca i old schoolera (kao sto nam Australci, a prvenstveno fenomenalni Destroyer 666 pokazuju) koji ce "ponovno izmisljati" sve ono najbolje iz svih proslih generacija i podzanrova metala nikad nece zafalit. Na kraju nam samo preostaje da uzivamo u izobilju razlicitosti. Oni koji to ne zele se uvjek mogu satjerati u kutak, a toliko su danas sve scene prepune, da im nikad nece biti dosadno.
Login
Register
FAQ
Search
i paintless face ako je ikako moguce, nesto a la the true mayhem - sto je i bila njihova provotina namjera. a sto se tice death metala iako ne slusam 90% onoga sto se danas producira drazi mi je utoliko sto mi je lakse uspostavit komunikaciju sa muzikom, cesce se poklapamo u raspolozenjima i vise sucuti nalazim u njoj ako se moze tako reci - poenta je u tome ne vidim razlog za nekakvu ekskluzivnost u ukusu...
