|
Sunn O))) su nastali krajem devedesetih kao gitaristiÄki duet u žanru koji se Äini posve nespojivim s takvom postavom – metalu. Stephen O’Malley, aktivan i u bandovima Khanate ili Lotus Eaters, te Greg Anderson, voditelj diskografske kuće Southern Lord, utemeljili su Sunn O))) kao hommage bandu Earth. MeÄ‘utim, ubrzo su definirali zvuk koji, iako je usporediv s nekim podžanrovima metala, kao i ranim Melvins ili Swans, svojom masivnošću i neizdrživo sporim tempom nadjaÄava sve uzore. O’Malley i Anderson ostali su jezgra projekta, ali ubrzo su odustali od iskljuÄivog rada na usporavanju riffa do granica drone-glazbe, a Sunn 0))) je po fluidnosti postave poÄeo nalikovati session-bandu, Å¡to je zamjetno utjecalo na zvuk novijih albuma. Posljednji meÄ‘u njima, White2, predstavlja izvrsnu sumaciju dosadaÅ¡njega rada, ali i otvaranje novih puteva.
Uvodna skladba Hell-O)))-Ween ponajviÅ¡e podsjeća na “stare†Sunn O))). Iako je neÅ¡to brža od sliÄnih trenutaka ranijih albuma, i ona provlaÄi jedan riff kroz petnaest minuta neznatnih nijansiranja, dok ga potpuno ne rastvori u zvuÄnu teksturu koja viÅ¡e nema nikakve veze s pop-formama. Ne radi se, dakle, o metaforiÄkoj dominaciji riffa nad ostatkom rock-strukture: riff je apsolutiziran do kraja i predstavlja jedini element koji poniÅ¡tava sve ostalo, a sva se izvoÄ‘aÄka i produkcijska pozornost posvećuje njegovom finom kalibriranju. Iako su rezultati uistinu ekstremni, takva je redukcija usporediva Äak i sa Stars of the Lid: najmanja Äestica zvuka elektriÄne gitare izolira se od svakoga konteksta, njezina boja postaje temeljni materijal kompozicije, a zatim se amplificira u beskonaÄnost, te poÄinje djelovati gotovo ambijentalno.
Glazbene veze s metalom problematiÄnije su u zavrÅ¡noj Decay2 (Nihils’ Maw), u kojoj gostuje pjevaÄ Attila Csihar, najpoznatiji po svojem stažu u bandu Mayhem. To ne kompromitira otvorenost forme cijelog albuma, budući da se radi o dvadesetpetominutnoj recitaciji uz potmulo brujanje gitara u pozadini; vrlo sporim ali postojanim razvijanjem tenzije, stvara se nelagoda koja će neke podsjetiti i na rane albume Current 93. Ipak, sve to na trenutke gravitira klasiÄnoj black-metal teatralnosti; My Wall s albuma White1, formalno sliÄna skladba u kojoj je kao vokal gostovao Julian Cope, mnogo je uspjeÅ¡nije premostila problematiÄne polove instrumentalne glazbe i govorenog teksta.
SrediÅ¡nja skladba bassAliens najintrigantnije je mjesto albuma White2, te djeluje poput konaÄnog uruÅ¡avanja monolitnih temelja koje Sunn O))) imaju u metalu. Oni su se i ranije, pogotovo u remikserskim suradnjama, otvarali uplivu drugaÄijih stilova; meÄ‘utim, ovdje se zvuÄna slika raslojava do kraja ukljuÄivanjem bivÅ¡ih Älanova banda Jessamine, veterana slavne post-rock kuće Kranky. Rezultat njihove suradnje iznenaÄ‘ujuće je suptilan te jednako dalek od metala koliko i, primjerice, Charalambides u svojim atonalnijim raspoloženjima. Kontrolirana dvadesetominutna improvizacija zvuÄi iznimno Äisto, atmosferiÄno, sviraÄki i produkcijski intrigantno te žanrovski potpuno neodredivo, Å¡to je za band koji dolazi iz klaustrofobiÄnoga konteksta kao Sunn O))) možda i najveći kompliment.
Sunn O))), dakle, nisu band za svakoga, a najbolji dojmovi vezani uz njihovu glazbu ipak su posljedica njezine gotovo nesavladive težine. MeÄ‘utim, teÅ¡ko je precijeniti važnost aktiviranja te brutalnosti u prostorima postžanrovskih razmjena. Naime, metal je jedan od najkonzervativnijih žanrova u povijesti rocka, a nakon promjena koje je u proizvodnju i recepciju glazbe donio post rock, metal izgleda gotovo kao simbol nazadnosti “staroga režimaâ€, oslonjen na pirotehniku izvedbe i ikonografske stereotipe. Stoga je možda i najveća zasluga Sunn O))) to Å¡to su uspjeli razbiti taj okvir i ukljuÄiti se u istinski suvremenu glazbu: dokazati da viÅ¡e nisu dio jednoga geta, nego – u najgorem sluÄaju – idealan metal band za publiku koja ne voli metal.
Luka Bekavac
ha! bravo hravati
|
Login
Register
FAQ
Search
