ÄŒula je nekad davno na Äasu Hrvatskog jezika i književnosti

, i iako mrzim poeziju, ova pjesma je definitivno jedna od kultnih.
Sorry ako kvarim poentu Äitavog topica, ali negdje u približnom rangu meni je i ova pjesma:
Rođeni '23., strijeljani '42.
VeÄeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego što je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili oÄevi.
Sad ih više nema.
Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih svjetskih Robinzona,
mi, koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili,
mala velika moja,
veÄeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, gorio horizont njihovih želja.
Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna, prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni o polegnutoj travi.
Nije bilo tajni o raskopÄanoj bluzi.
Nije bilo tajni o klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se gleda
posljednji put, bili su vozovi koji se vraćaju prazni i pusti,
bili su vozovi i makovi, i s njima, s tužnim makovima jednog vojniÄkog ljeta, s divnim smislom podražavanja, takmiÄila se njihova krv.
A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima,
na južnim Bulevarima i kejovima Rastanka,
na Cvjetnim Trgovima i Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,
Äekale su Ane, Zoje, Žanet.
ÄŒekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena daće djeÄacima.
Nisu se vratili.
Preko njihovih strijeljanih oÄiju preÅ¡li su tenkovi.
Preko njihovih strijeljanih oÄiju.
Preko njihovih nedopjevanih Marseljeza.
Preko njihovih izrešetanih iluzija.
Sad bi bili oÄevi.
Sad ih više nema.
Na zbornom mjestu ljubavi sad Äekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
veÄeras ćemo za njih voljeti.
Izet Kiko Sarajlić