Rock Planet

Ja Ä‡u biti dovoljna slobodna da ovdje ponekad napiÅ¡em meni drage pjesme ili prozne odlomke. I vi budite slobodni da mi se pridruÄ‘ite.

SUTON U ÄŒOVJEKU

Ne moÅ¾e sve Å¡to se voljelo da se drÅ¾i,
nemaju sve stvari neprekidne veze.
Mnogi list Äeznutljiv gorko sunce sprÅ¾i,
cijeli komad duÅ¡e ugine od jeze.

Ima i u meni hladan hodnik smrti,
ima trijem kostura i dvorana leÅ¡a.
I u mozgu mojem mlinica se vrti,
a drage ljubavi trg nemilo mijeÅ¡a.

Tko smije da kaÅ¾e: srce Å¾rtvovati?
Ipak srce vene, dio za dijelom.
Izgubljeno nikad viÅ¡e se ne vrati,
Nikada se viÅ¡e nadat srcu cijelom.

Nisam umro jednom, nego dva-tri puta.
Pitanje me muÄi: Å¡to mi joÅ¡ preosta?
I samo nevrijedni kakav trag moj pluta.
Kad mogu da volim, Äesto veÄ‡ je dosta.

Sklonosti i sreÄ‡e gade borca trijezna,
koji ne opraÅ¡ta izgubljenu meku.
Svak se Äudi novom, i veÄ‡ niko ne zna
kad pogibe jedan svijet u Äovjeku.

Tin UjeviÄ‡

hmmm

pjesma je prekrasna... bas sam se zamislila...

jos, jos !

Ljerka, srce moje, ti si lutka mala
Pa ne slutis smisla Å¾alosnih soneta
Kesteni pred kuÄ‡om duhu tvom su meta
JoÅ¡ je deset karnevala do tvog bala

Ti se ÄudiÅ¡ duÅ¡o, smijat si se stala
Ovoj ludoj priÄi, tvoja duÅ¡a sveta
JoÅ¡ ne sniva kako zbore zrela ljeta
GledaÅ¡ me ko grle, misliÅ¡ to je Å¡ala

Al doÄ‡ Ä‡e veÄe kad Ä‡eÅ¡, ko elvira
Don huana sita i laÅ¾nih kavalira,
Sjetit se sjetno njeÅ¾ne ove strofe

Moje Ä‡e ti ime Å¡apnut moja muza
A u modrom oku jecat Ä‡e suza
Ko za mrtvim clownom iza katastrofe

A.G. MatoÅ¡

Hvala, Ravenlea, baÅ¡ mi je drago da si tu!

Kad smo veÄ‡ kod MatoÅ¡a, ne smijemo ni mi izostaviti neizostavnu "Utjehu kose":

Gledao sam te sinoÄ‡. U snu. TuÅ¾nu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeÄ‡a,
Na visokom odru, u agoniji svijeÄ‡a,
Gotov da ti predam Å¾ivot kao Å¾rtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
SumnjajuÄ‡i da su tamne oÄi jasne
Odakle mi nekad bolji Å¾ivot sjao.

Sve baÅ¡, sve je mrtvo: oÄi, dah i ruke,
Sve Å¡to oÄajanjem htjedoh da oÅ¾ivim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja joÅ¡ je bila Å¾iva,
Pa mi reÄe: Miruj! U smrti se sniva.

I evo, joÅ¡ jedna pjesmica za danas. Dama koja ju je napisala je ameriÄka pjesnikinja Gwendolyn Brooks.

KAD ZABORAVIÅ NEDJELJU

A kad zaboraviÅ¡ Å¡arene pokrivaÄe srijedom i subotom
A naroÄito kad zaboraviÅ¡ nedjelju;
Kad zaboraviÅ¡ naÅ¡e trenutke nedjeljom u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru uliÄne sobe u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kuÄ‡nim ogrtaÄem nenadanja;
I niÅ¡ta ne moram raditi, i sretna samâ€¦
I kad ponedjeljak ne bi nikad trebao doÄ‡i!
Kad to zaboraviÅ¡, kaÅ¾emâ€¦
I kako si psovao ako bi netko uporno zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon,
I kako smo konaÄno odlazili na nedjeljni ruÄak;
U stvari, kroz uliÄnu sobu do stola zamrljanog tintom
u jugozapadnom kutu, na nedjeljni ruÄak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s riÅ¾om, i salata,
pa raÅ¾eni kruh i Äaj, i kolaÄiÄ‡i s Äokoladnim mrvicama.
KaÅ¾em, kad to zaboraviÅ¡â€¦
Kad zaboraviÅ¡ moj tihi predosjeÄ‡aj
Da Ä‡e rat zavrÅ¡iti prije nego doÄ‘e red na tebe;
I kako smo se konaÄno svlaÄili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
LeÅ¾ali naÄas opuÅ¡teni u nedjeljno svjeÅ¾oj posteljini
I njeÅ¾no se slivali jedno u drugoâ€¦
Kada, kaÅ¾em, zaboraviÅ¡ sve to,
Tada moÅ¾eÅ¡ reÄ‡i, tada Ä‡u moÅ¾da povjerovati
Da si me dobro zaboravio.

Ravenlea, oÄekujem te opet :wink:

hm, a ova iz mog potpisa

NACIJA

Opijeni
Dubokim nerazumijevanjem
Svojih mrtvih pjesnika
Gordi na mrak u svom podrumu

Milan MiliÅ¡iÄ‡
1941.-1991.
RIP

ovo mi je prejako, vise ono apokalipticno nego "of melancholy burning" al je UH...

Vece na skolju

Aleksa Santic

Pucina plava
Spava,

Prohladni pada mrak.

Vrh hridi crne
Trne

Zadnji rumeni zrak.

I jeca zvono
Bono,

Po krsu drsce zvuk;

S uzdahom tuge
Duge

Ubogi moli puk.

Klece kosturi
suri

Pred likom boga svog -

Istu. Al' tamo,
Samo

Cuti raspeti bog.

I san sve blize
Stize,

Prohladni pada mrak,

Vrh hridi crne
Trne

Zadnji rumeni zrak.

Pozdrav Ravageru i Khasmi.

VeÄeras od mene stiÅ¾u ÄŒolakoviÄ‡evi stihovi (ponekad se stidim priznati, ali volim Äitati njegove pjesme). Dakle, Enver ÄŒolakoviÄ‡:

DOÄI

DoÄ‘i!
Soba je puna Tebe. Pun Tebe pogled Å¡to Te zalud traÅ¾i.
Zovu Te svjetlost i mrak
TeÅ¡ko je ostati jak
sam.
Treba Te nemir da mi skineÅ¡ svemir
S praÅ¡njave police Å¡utnje.

DoÄ‘i!
Sve Å¡to Ti nikad ne kazah moÅ¾da ti opet ne bih znao reÄ‡i.
PruÅ¾i mi ruke, obavij ih oko vrata, na oÄi stavi mi dlan,
Å apÄ‡i mi o proljeÄ‡u, o mirisu viÅ¡njina cvijeta,
o ljepoti
(zaboravili smo diviti se njoj!)
o dobroti
(kako Äudna, kako uzbudljiva rijeÄ!)
o radosti
(kako je daleko sunce, kako je blizu mrak)
o mladosti
(kako je teÅ¾ak i kako pun Tebe ovaj bez Tebe Å¾alosni zrak.)

DoÄ‘i!

edgar allan poe
annabel lee

Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je zivjela koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je zivjela mislju:
Da voli i da se volimo mi.

Bio sam dijete i bila je dijete
- U carstvu kraj mora to bi -
Al vise neg ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee -
I zbog toga nebeski krilati serafi
Bili su zavidni.

I to je razlog sto jednom davno
- U carstvu kraj mora to bi -
Vjetar se spusti iz oblaka, nocu,
Sledivsi moju Annabel Lee.
I dosli su plameniti rodjaci njeni,
Meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu sto kraj mora bi.

Zavidjeli su nam andjeli s neba,
- Ni upola sretni ko mi -
Da! To je razlog (kao sto znaju
U tom carstvu kraj mora svi),
Sto nocu je vjetar iz oblaka doso
I sledio, ubio Annabel Lee.

Al ljubav nam bila je jaca od ljubavi mnogih
Sto stariji bili neg mi -
I mudriji mnogo neg mi -
I niti andjeli, gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dusu od duse
Lijepe Annabel Lee.

edvarts virza
zena

ko crven cvijet ja otvaram se nocu
u kasne sate, o ponocnom muku,
i zarki plamen prozima me cijelu,
a strasti plamte u potmulom zvuku.

tad golo tijelo mi na mjesecini
blista kano cvijet lotosov bijeli,
i pruzam ruke u besvjesnoj strasti,
sto divlje, ludo zagrliti zeli.

krv tvoje krvi tad u meni struji,
ti blijed se rusis poput rusevine;
ja kao tamni pozar dalje hrlim.
dok nova zrtva na grud mi ne vine.

Siva wrote:

(ponekad se stidim priznati, ali volim Äitati njegove pjesme).

s pravom.
neÄ‡u ovo brisati, poÅ¡to si nova, ali stihovi nacionalnih vrtirepova i NDH-vazala nisu dobrodoÅ¡li na Rock Planet

Za raspravu (u ovom sluÄaju, moÅ¾da bolje reÄ‡i: svaÄ‘u) potrebno je dvoje. Ili bar tako voli reÄ‡i moja mama. Dakle, sa mnom se ne moÅ¾eÅ¡ svaÄ‘ati iz prostog razloga Å¡to vidim da se slaÅ¾emo. Upravo zato sam naglasila da se ponekad stidim (malo sam karikirala, naravno), te da volim Äitati njegove PJESME. Vidim da nisi upoznat s njegovim opusom poezije u kojoj nema niÅ¡ta nacionalistiÄko, faÅ¡istiÄko ili bilo koje drugo "desno"

) Da je tako, ni meni se ne bi sviÄ‘alo, Å¡toviÅ¡e, prezirala bih takvu poeziju. To je lagana, lagana poezija, ma to su ljubavne pjesmice s puno pathosa:) Na kraju krajeva, autor je mrtav??

) Eto, to je moj problem sa... Ma, znaÅ¡ Å¡ta... otiÄ‡i Ä‡u predaleko. Svakako, slaÅ¾em se da je ÄŒolakoviÄ‡ev roman zadnje smeÄ‡e koje danas Äitaju samo radi izgradnje boÅ¡njaÄkog kulturnog, povijesnog i svakog drugog identiteta.
Za kaznu moderatoru ili Å¡ta si veÄ‡, piÅ¡em vam joÅ¡ jednu njegovu "pjesmicu".

POVRATAK SUNCA

Ponekad i sunce potamni
i ogubave zvijezde
a kiÅ¡e hladne crne
promoÄe duÅ¡u do dna
pa srce ko svenula ruÅ¾a
na peteljci beznaÄ‘a visi
golo,
oÅ¡tro ga koplje probolo
i krv na grudima kljuÄa
a sunce tamnomodro
i gubave Å¡ugave zvijezde
i crnjava blatnjava kiÅ¡a
sviraju requiem sreÄ‡e.

A onda se u nezvanu trenu
osjaji, olista, ozlati
sunce
i zvijezde opet blistav resi krijes,
vraÄ‡a se,
vraÄ‡a se
Å¾ivot.

"Postajem pomalo sam. Zaboravljen od ljudi i sebe, Å¾iv zakopan u raku Å¡utnje u kojoj mi ipak svijetli najljepÅ¡i sjaj najblistavije slave - ljubav."

"Teljet ljubavi ne nosiÅ¡ na ramenu niti na leÄ‘ima kao kuÄ‡u puÅ¾. Pod njim se strovaljujeÅ¡ u patnju i voliÅ¡ tu patnju kao i ljubav."

Ravenlea, priznajem da E.V. nisam bila otkrila. Hvala. Pjesma me oduÅ¡evila. Pozabavit Ä‡u se detaljnije njim.

A da ne bude da sam ja iskljuÄivo patetiÄna i proboÅ¡njaÄki (???) orijentisana, evo vam joÅ¡ neÅ¡to, pa odoh.

NE

Dok ja prolazim, more mi,
za trenutak, reÄe: da.

A zatim, odjednom,
po stotinu, po hiljadu puta: Ne!
ponavljajuÄ‡i ga do u straviÄnu beskonaÄnost.
Ne, ne! Ne!! Ne!!!, sve viÅ¡e,
sve jaÄe sa noÄ‡i. -

Njegova poricanja
slivaju se u jedno ko talasi.

- Ne, ne, ne, ne, ne, ne, ne, ne, ne, ne!

I celo more, tamo ka Istoku, samo je
jedno beskrajno, crno, kruto i hladno
ne!

Himenes (prevod: I. AndriÄ‡)

Ivan Slamnig - EVANÄELISTI

Tri radna ljuda : gribler, plagijator
I jedan doktor, zakuÄasti, stari
Sa malo kose i sa malo zuba
A meÄ‘u njima jedan zvrkast mali
Å to sve je knjige prozreo od Å¡uba

Kratkovidi, izbrazdanih ruka
Sa borama Å¡to peÄati ih napor
Radili su Matej, Marko, Luka
A onom prvom uspjelo je deÄku
Zapisati : rijeÄ je bila u poÄetku

I oni su se malom Äudili
I on se opet njima Äudio
I tako su se Äudili

Dok oni su za Kristom bludili
On se Kristu naslonio na grudi
I dok su drugi Kristu bili stijena
Imena takvih i takvih, i ramena
On bio njeÅ¾an, djetinjaste Ä‡udi
I kuÅ¾io je Isusa ko Å¾ena

JEDNO DRVO

Tamo na kopnu
Medju drvetima

Tamo na kopnu
Imao sam
Drvo

Jedno drvo sa granama
Sa liscem u granama
Sa pticama
U liscu

Njegovim stablom
Ja sam se kleo

Pod njegovom krosnjom
Ja sam plakao

Imao sam jedno drvo
Medju drvetima

A sada nemam
Drveta

Ne mogu njegovim cvijetom
Da se zakitim

O njegovu granu ne mogu
Da se objesim

ZAPIS O IZVORU

Rastvorio sam se
I potekao

Potocima

Rijekama

Morima

Sada sam tu

Sada sam tu Bez sebe

Gorak

Kako svom izvoru
Da se vratim?

Mak Dizdar

ma mak je legenda, jos je bio i zenskaros

o dubini i ne sanjaj....

Iz knjige 'Kolajna':

IV

Miris ljepote struji u toj kosi,
njene su usne pune slatke varke,
njene su ruke drhtave i zarke,
ponor i plamen usred oka nosi.

- Ko hladna mana misao me rosi
na njezin pokret, a ko igra barke
sjecanje na te pune zjene jarke
kojima strije iskre i zanosi. -

- Mrzim te oci mracne i duboke,
kunem te noge pred kojima padam,
i altar tijela gdje u prahu lezim;

- bozanska zeno, unuko visoke
pramajke Eve, pred tobom sam Adam,
i jer te volim, ja od tebe bjezim. -

~Tin U.

ako baÅ¡ hoÄ‡ete...

HadÅ¾em HajdareviÄ‡

Slikareva ratna ljubav

Dok niz stube slazi, ovlaÅ¡ dlanom mazi
Ogradu hladniju od zmijine koÅ¾e.
Ä†uti da sve moÅ¾e, i da kuÄ‡ni vrazi
Nisu kadri da se s Ä‡udi njenom gloÅ¾e.

ProÅ¡etat Ä‡e stazom koja vodi k moru
IzmiÅ¡ljenom, stvarnom...sve je isto...
Dat Ä‡e kosu vjetru, Äistom, da uz goru
Razvihori miris...sve te trene kistom

Povezat Ä‡e slikar, Äija ruka istom
VuÄe nit svjetlosti, niz stube, na vrata...
Kad sjevnu, ko vazda, svojim noÅ¾nim listom

I koraknu u dan pun prhkoga zlata...
Cio dan pod kistom snaÅ¾no je zablisto
- Kao da je siÅ¡la s tisuÄ‡ega kata !

ja mislio tema o cokoladi kad ono govnjarija.

Sve vise sam s njom, i kad sam sam. Odnosim sa sobom njeno ime, i blistavu sjenku ispod drveta. I pun sam njenog dubokog glasa, ljepsi je od zubora vode.

selimovic, tvrdjava.

Rock Planet

Poslastice

Poslastice

:)

Re: :)

Eh, eh!