Akira Kurosawa
Posted: 23. 07. 2005. 19:36sa popcorn.hr
Njegovim kadrom glumac bez obzira kakva zvijezda bio, nije mogao jednostavno proÅ¡etati. Ustvari mogao bi on Å¡etati i do sudnjeg dana, ali kadar bi se ponavljao upravo onoliko dugo dok nije bio izveden onako kako je Tenno želio, ne osvrćući se ni najmanje koliko će vremena potroÅ¡iti dok ne zavrÅ¡i film. Zato su producenti u Japanu oÄajno zdvajali jer su mu filmovi većinom bili produkcijski iznimno skupi, ali zato nitko nema u svom opusu u tolikom postotku filmove koji se s pravom nose titulu klasika ne samo japanske već i svjetske kinematografije, nitko osim Kurosawa Akire (u skladu s japanskom tradicijom navoÄ‘enja prvo prezimena pa imena u daljnjem tekstu poÅ¡tivati ćemo taj princip do kraja).
Prije toÄno 95 godina, 23.3. 1910. u jednoj siromaÅ¡noj provinciji sjeverno od Tokia u siromaÅ¡nom selu koje nije imalo struje (a koje bi sasvim lako moglo sliÄiti selu oslikanom u filmu «Shichinin no Samurai» («7 Samuraja»), obitelj bivÅ¡ega Äasnika i predavaÄa tjelesnog odgoja na vojnoj Å¡koli Kurosawa Isamua dobila je joÅ¡ jednu prinovu; rodio se mali Akira, i to kao osmo i posljednje dijete. UnatoÄ svojoj profesiji otac mu srećom nije imao konzervativne nazore te će upravo on biti jedan od onih koji će Akiru uvesti u svijet filma.
Drugi veliki uzor i poticaj biti će mu 4 godine stariji brat Heigo, mladić iznimne inteligencije koji nikada neće zavrÅ¡iti srednju Å¡kolu. Nepoznat je razlog zbog Äega se to desilo, da li sukob sa profesorima i njihovo nerazumjevanje i netrpeljivost prema Heigu ili je ovaj sve to skupa smatrao nepotrebnim i besmislenim, uglavnom dogodilo se to da Akirin uzor nije položio srednjoÅ¡kolsku maturu a samim time bio je osuÄ‘en na životarenje i propast. Posao će dobiti kao benshin, Å¡aptaÄ u nijemim filmovima, i mlaÄ‘eg će brata poÄeti upoznavati sa svijetom prema kojemu ovaj joÅ¡ nije pokazivao većeg zanimanja, sa svijetom filmova, a u sklopu toga omogućiti će mu uvid u Äitav niz, većinom umjetniÄkih stranih filmova. No utjecaj starijega brata na Akiru datira joÅ¡ od ranije. Akira je srednju Å¡kolu zapoÄeo upravo u doba kad mu je brat bio u zavrÅ¡nom razredu, a Heigo je želio od «plaÄljivka» kakvim je Akira do tada bio, stvoriti Ävrsta momka i nije se libio brutalnih metoda da bi ostvario cilj. Tako, baÅ¡ u trenutku kad je Akira prema obiÄaju trebao prilikom prijema u srednju Å¡kolu održati pozdravni govor pred svim profesorima i uÄenicima, ovaj će mu dati tekst pozdrava u kojemu oÅ¡tro kritizira konzervativizam Å¡kole (stavovi zbog kojih Heigo možda i nije zavrÅ¡io svoje obrazovanje), ali se Akira nije usudio to proÄitati, dok mu se brat samo sarkastiÄno smijeÅ¡kao iz publike.
Njihovo drugo, možda joÅ¡ znaÄajnije zajedniÄko iskustvo bilo je kada su 1923. otiÅ¡li pogledati posljedice katastrofalnog potresa u Tokiju. Razmjeri uniÅ¡tenja podsjećali su na udar nuklearne bombe. Dok su gledali gomile izgorjelih tjelesa nagomilanih na hrpe, negdje u neposrednoj blizini ugledali su joÅ¡ jedan pougljenisani leÅ¡ koji je ostao sjediti poput Bude. Heigo je to ocijenio kao «veliÄanstven prizor» a Akira je bio prisiljen potvrditi, no bojao se da će od svega toga imati noćne more. Kada je nasuprot oÄekivanjima noć prespavao mirno poput bebe ujutro je to ispripovijedio bratu, na Å¡to mu je ovaj odvratio: «Ako zatvoriÅ¡ oÄi pred zastraÅ¡ujuÄim prizorom, zavrÅ¡iÅ¡ sav preplaÅ¡en. Ako sve dobro razgledaÅ¡ nemaÅ¡ se Äega plaÅ¡iti.» I tada je Akira shvatio da ga je brat tamo odveo kako bi mu pomogao svladati strah.
Pojava prvih zvuÄnih filmova, uzrokovati će da Heigo izgubi posao kojim se do tada uzdržavao i u svojoj 27. godini poÄiniti će samoubojstvo. To je moralo straÅ¡no djelovati na Akiru i vidjeti ćemo da će i on sam jednom na taj naÄin pokuÅ¡ati iznaći rjeÅ¡enje problema koji su ga morili. Uvijek kada je priÄao o svom prvom filmu rekao je da je u njemu «najviÅ¡e pažnje posvetio upravo liku razbojnika», beskompromisna, ponosna Äovjeka kojega uniÅ¡tavaju okolina i druÅ¡tveno poimanje statusa. Nepotrebno je istaknuti da je to posveta bratu, koji je i sam na neki naÄin živio poput ronina, samuraja bez gospodara. InaÄe rijeÄ Ronin ako bi se direktno prevela ima izrazito poetsko znaÄenje jer doslovce znaÄi „Äovjek koji jaÅ¡e valove“ ili „Äovjek valova“.
Sa zavrÅ¡etkom srednje Å¡kole Akira se poÄeo baviti slikarstvom, no po vlastitom priznanju nije imao svoj stil, dobar je bio jedino u kopiranju radova majstora kojima se divio. Sredinom tridesetih godina postalo mu je jasno da slikanjem neće moći osigurati vlastitu egzistenciju i tada je primjetio oglas P.C.L. (Photo Chemical Laboratories) studija iz kojeg će kasnije nastati Äuveni Toho studio u kome se najavljivala audicija za asistenta režije. Dobio je test pitanje: «Koji su strukturni nedostaci japanske kinematografije». Pomislio je, ako su nedostaci strukturni, kako tome uopće naći lijeka, i to mu je bila polaziÅ¡na toÄka. Bilo je 500 kandidata za pet mjesta pomoćnika redatelja, a testiranja su imala 3 nivoa. Na tom posljednjem nivou Kurosawa je već izgubio strpljenje, ali je do tada ostavio već tako dobar utisak da je dobio mjesto koje ga do tada uopće nije interesiralo, nije ni želio snimati filmove već samo zaraÄ‘ivati za život. Otac mu je ukazao kako će mu ovo iskustvo dobro doći te neka se zadrži pa možda neÅ¡to iz svega toga ispadne, a ako niÅ¡ta drugo neÅ¡to će nauÄiti. Vrijeme je pokazalo koliko su oÄeve rijeÄi bile proroÄanske.
Znanje je stjecao kod Äitavog niza režisera kao Å¡to su Yano Shigeo («Shojo Hanazono»), Fushimizu Osamu («Tokyo rapusodey» - «Tokijska rapsodija»). Nekoliko filmova radio je i sa Yamamoto Yoshirom koji je danas relativno slabo poznat, a Akira ga se sjećao s ljubavlju i nazivao ga je Yama-san. U svojoj knjizi «NeÅ¡to poput Autobiografije», prisjećati će se da ga je Yama-san uÄio: „Ako želiÅ¡ postati redatelj filmova moraÅ¡ prvo ovladati tehnikom pisanja scenarija; Osjetio sam da je u pravu, stoga sam se svim srcem prihvatio rada na pisanju scenarija.»
Imao je i drugih razloga pamtiti svog mentora s ljubavlju, između ostalog i zato što je Yamamoto osim važnih poduka svojim asistentima davao i veliku slobodu u radu. Akira će surađivati s njim i na njegovom posljednjem filmu «Uma» («Konj»,1939.) u kojemu je on sam snimao sve vanjske lokacije a sobzirom na temu to su bile najvažnije scene u filmu, a osim toga sve je i montirao. U ranijim Yamamotovim filmovima bio je redatelj druge ekipe i urednik zvuka, tako da je u nekoliko godina prošao sve pozicije u sklopu sustava japanskih studija, a koje su vodile do vrhunca, da i sam postane redatelj.
No kako je tada Japan bio u ratu, studiji su priliÄno nevoljko projekte povjeravali mladim redateljima, poglavito Å¡to se tiÄe budžeta, ali i odabir tema je bio strogo uvjetovan i kontroliran. Akira će najzad otkriti knjigu «Sugata Sanshiro» («Saga o Judou», 1943.), o majstoru Juda, koju tada joÅ¡ nije bio proÄitao no, njen naslov i kratak sažetak naveli su ga da otrÄi producentu i kaže mu :»Kupi mi ovo, mislim da će ovo biti moj prvi film». I bio je. Za to doba film je u Japanu postigao upravo izniman uspjeh koji će dovesti do toga da 1945. snimi i njegov, znatno manje uspjeli nastavak «Zogu Sugata Sanshiro» («Saga o Judou drugi dio»). To je bio jedan od rijetkih ustupaka koje je Kurosawa morao napraviti na zahtjev studija jer je vrlo vjeÅ¡to izbjegavao raditi propagandne filmove kakve su snimali gotovo svi drugi režiseri, Äak i njegov mentor Yamamoto. Drugi ustupak djelomiÄno je napravio filmom «Ichiban Uchukushiku» («NajljepÅ¡i trenutak života», 1944.), film namijenjen podizanju morala, a koji kroz niz vinjeta govori o ženama dobrovoljkama u optiÄkoj industriji. No, Akira će i tako strogo odreÄ‘enu temu uspjeti pretvoriti u izvrsnu studiju ljudskih karaktera i ocrtati svu težinu toga doba.
Već u svom prvijencu Kurosawa uvodi mnoge redateljske novine, izmeÄ‘u ostaloga i «slow motion», usporeni snimak koji će Äesto primjenjivati u svojim filmovima i time znatno utjecati na Sama Peckinpaha, legendarnog po svojim slow motionima. Kurosawa će pokazati upravo iznimnu vjeÅ¡tinu u variranju tempa kretanja radnje od slow motiona, do normalnog pa i ubrzanog tijeka, Äesto i u istom kadru. Kadrovi mu znaju biti ispunjeni sa do dvije tri usporedne radnje od kojih je svaka fantastiÄno orkestrirana u svome dijelu.
Upravo je nevjerojatno kako je nakon svih silnih razaranja, (i dviju baÄenih atomskih bombi), japanska kinematografija pokazala izuzetnu vitalnost i vrlo brzo živnula. Naravno i Kurosawa je bio jedan od zaslužnih ljudi za tako brz oporavak nacionalne kinematografije. Odmah nakon rata nastavio je eksperimentirati sa stilovima, mada i dalje praktiÄki nepoznat izvan domovine, koristeći brze i oÅ¡tre rezove u kadrovima da pokaže tijek vremena, a Å¡to će kasnije Äesto koristiti i Jean Luc Goddard.
1948. godine zapoÄeti će jedno od najuspjeÅ¡nijih filmskih partnerstava ikada. U «Yoidore Tenshi» («Pijani anÄ‘eo») zapoÄinje dugogodiÅ¡nju suradnju sa Toshirom Mifuneom, drugom istinskom legendom japanskog i svjetskog filma. Toshiro Mifune se po zavrÅ¡etku rata, (cijeli rat proveo je kao snimatelj u zrakoplovstvu) po prvi put naÅ¡ao u Tokiju. Nikada prije nije bio tu jer je podrijetlom bio iz Mandžurije, a sada se eto naÅ¡ao bez posla, bez novaca, i bez krova nad glavom, no sluÄaj je htio da ima prijatelja koji je radio u foto sekciji studija Toho. Ovaj će Mifunea ubaciti u natjeÄaj za novo lice koji je studio organizirao da pronaÄ‘e nove glumce. Mifuneov će zadatak biti da odglumi bijesnu osobu, a ovaj je to tako dobro odradio (jer ga je već i prvi jutarnji nastup pred sucima bio iznervirao) da ga maltene nisu izbacili iz studija, jer nisu znali Å¡to raditi s takvim divljakom. No Mifuneov nastup vidjeli su mentor Yamamoto i Kurosawa koji je zabilježio slijedeće: »Mladić je kružio sobom u nekoj vrsti divljeg ludila. Nekako mi se taj mladić uÄinio neobiÄno privlaÄnim...». Zauzeli su se za tog momka, a ostalo je bila povjest. Glavni glumac u 15 Kurosawinih filmova, suradnja koja je zapoÄela «Pijanim anÄ‘elom» 1948. zavrÅ¡iti će filmom «Akahige» («Crvenobradi») 1965. godine. Jednom će izjavit: «ne ponosim se ni sa Äim Å¡to sam napravio na filmu osim onoga Å¡to sam radio sa Kurosawom». Gotovo jednaki izraz poÅ¡tovanja prema svome omiljenom glumcu iskazati će i sam redatelj. Mnogima će biti nevjerojatno da iz Imperatorovih usta Äuju takvo Å¡to, ali je istinito i zabilježeno je u njegovoj autobiografiji: «Znam da zvuÄi kao pretjerana hvala ali doista je tako. Nisam obiÄno impresioniran ni sa Äijom glumom, ali Mifune me je impresionirao. Ako mu kažem jednu stvar on ih razumije deset, dok drugim glumcima treba deset pokreta da bi izrazili gestu, on to uÄini u tri pokreta. Ako bi mu trebalo naći zamjerke, jedino Å¡to mi pada napamet jeste njegov grubi naglasak, zbog Äega snimke mikrofonom znaju biti nerazumljive.»
1950. godine dobio je scenarij «Rashomon» po kratkoj priÄi Akutagawa Ryunosukea. Kako je smatrao scenarij prekratkim u njega je ubacio dijelove druge Akutagawine priÄe «In a Grove» («U Å¡umarku») i po njima snimio film koji će se pokazati presudnim kako za njega tako i za cijelu japansku kinematografiju uopće. No niÅ¡ta nije navjeÅ¡talo takav razvoj dogaÄ‘aja. Da bi uopće snimio RaÅ¡omon morao se boriti sa studijem Äiji službenici nisu vjerovali u uspjeh filma, koji su glumcima srezali primanja predviÄ‘ajući gubitke i samo zahvaljujući Imperatorovoj borbenosti i upornosti film je zavrÅ¡en i nasuprot zlogukim predviÄ‘anjima ostvario je veliki financijski uspjeh i bio jedan od 10 najboljih filmova te godine u Japanu. MraÄna priÄa o silovanju i ubojstvu, koja se razvija kroz pet razliÄitih viÄ‘enja doživjela je i svoj western-remake u izvrsnom filmu Martina Ritta «Outrage», («Bijes») sa Paul Newmanom u glavnoj ulozi. Sydney Lumet je napravio tv verziju 1960. a i Vinko BreÅ¡an je u svojim «Svjedocima» posegnuo za takvom raÅ¡omonskom strukturom priÄe.
Tada je Akira odluÄio napraviti film za svoju duÅ¡u, ekranizaciju romana «Idiot» Dostojevskoga i otiÅ¡ao ga snimati u najsjevernije japanske provincije da bi dobio Å¡to bolji ugoÄ‘aj prave ruske zime. No za vrijeme snimanja «Hakuchija« opet su uslijedili problemi sa producentima koji su film smatrali predugim i oteli mu ga izvan kontrole te iskasapili na 2h i 40 minuta. Film će financijski propasti, kritika će ga nemilosrdno pokopati, a već na kraju snimanja Kurosawi su poruÄili da njegove usluge viÅ¡e nisu potrebne. OtiÅ¡ao je isti dan na pecanje, no taj dan ni to mu nije iÅ¡lo, slomio mu se ribiÄki Å¡tap te ga je bacio u rijeku pa se sav razoÄaran i oÄajan vratio kući. No tamo ga je supruga oduÅ¡evljeno doÄeka s Äestitkama. Sav razbjeÅ¡njen, misleći da mu se ruga, izderao se na nju, no tada je saznao da je RaÅ¡omon, za kojega nije ni znao da je prijavljen na natjecanje, osvojio Zlatnog lava na festivalu u Veneciji. Isti će film osvojiti i Oscara za najbolji strani film. To je bio prijelomni trenutak jer su s RaÅ¡omonom na zapadu saznali za postojanje joÅ¡ jedne moćne, kvalitetne i do tada nepoznate kinematografije, i upravo će ovaj Kurosawin film otvoriti vrata i ostalim japanskim filmovima i autorima. Priredio je pravi mali kulturoloÅ¡ki Å¡ok u gledalaca na zapadu. Možda i nije najbolji Kurosawin film, ali je zbog svih ovih konsenkvenci njegov najznaÄajniji film nakon kojega niÅ¡ta viÅ¡e nije bilo isto. Kako njegova vlastita karijera tako i kinematografija matiÄne mu zemlje se može podijeliti na razdoblje prije i poslije RaÅ¡omona.
Uslijedili su zatim novi veliki hitovi: «Ikiru» («Živjeti») 1952. i zatim najpoznatiji i najpopularniji Kurosawin film Shichinin no Samurai» («7 Samuraja») 1954. godine. To je njegov prvi izlet u jidai-geki. teme iz japanske povijesti, jer se do tada uglavnom bavio gendai-geki tj. suvremenim temama. To je priÄa o sedmorici lutajućih samuraja koji odluÄe braniti selo koje teroriziraju banditi i to uz minimalnu naknadu; oni će svoje ispunjenje naći u izazovu borbe protiv viÅ¡e od sto protivnika, a ako uspiju, taj dokaz njihove vrijednosti i svojevrsna apoteoza vrijednija je od ikakve nagrade. Ne treba ni spominjati kako sam film obiluje bravuroznim redateljskim rjeÅ¡enjima. Iako kraćen od 206 na 120 minuta u prvotnom prikazivanju, ipak je i u takvoj verziji uspio pokupiti Oscara za najbolji neengleski film. Nakon ogromnog uspijeha ovog filma Kurosawa će se Äesto vraÄati jidai-geki filmovima. ÄŒak i obrada Shakespeareovog Macbetha biti će smjeÅ¡tena u milje japanskog XVI stoljeća u filmu «Kumonosu-jo» («Krvavo prijestolje») pa iako su mnogi velikani ekranizirali vlastite verzije Macbetha, npr. Orson Welles, Roman Polanski, no upravo se Kurosawina verzija smatra najboljom.
Sa «Yojimbom» («Tjelesna straža»)1961. i nastavkom mu «Sanjurom» 1962. Znatno je pridonio revitalizaciji jednog drugog žanra, westerna. Sergio Leone će Yojimba preraditi u «Fistful of Dollars» («Za Å¡aku Dollara») prvi film iz dolarske trilogije sa Clint Eastwoodom i do tad relativno slabo cijenjen podžanr westerna, spaghetti western uÄiniti planetarno poularnim. U pismu Leoneu, pogreÅ¡no shvaćenom kao kompliment. Kurosawa je napisao :"Signor Leone, upravo sam imao priliku odgledati VaÅ¡ film. To je vrlo lijep film, ali to je MOJ film.»
Zato će jedan drugi Kurosawin film, napravljen onako uzgred, da bi s njegovim komercijalnim uspjehom financirao osobnije projekte, mada opet izuzetno kvalitetan (dobio Srebrnog medvjeda na festivalu u Berlinu) i uz to bio je i prvi japanski film snimljen u widescreen tehnologiji, pokrenuti serijal filmova, koji će biti iznimno popularan joÅ¡ od osamdesetih godina. RijeÄ je o filmu «Kakushi Torido No San-Akunin» («Skrivena tvrÄ‘ava») iz 1958. godine, a on će imati veliki utjecaj na koncepciju priÄe pa i na sam film «Star Wars» («Ratovi zvijezda») Georgea Lucasa. Lucasa je njegov prijatelj John Millius vodio na svaku projekciju Kurosawinih filmova, no tek sa „7 Samuraja“ ovaj je ostao zapanjen japanÄevim genijem. Iskustvo koje na sreću neće zaboraviti u doba kada Kurosawi ne budu cvjetale ruže. Iako «Skrivenu tvrÄ‘avu» nije rangirao u najbolje/najdraže Kurosawine filmove, po njenoj osnovnoj ideji bijegu princeze i generala kroz neprijateljske redove osmislio je svoj SF film. DapaÄe sliiÄan motiv pojavljuje se i u prvom filmu nove trilogije «The Phantom menace» («Fantomska prijetnja») kroz bijeg princeze Amidale. TakoÄ‘er baÅ¡ poput Skrivene tvrÄ‘ave gdje radnju pratimo kroz priÄu dva najbeznaÄajnija lika i u Ratovima zvijezda saga zapoÄinje iz vizure dva nevažna lika, C3PO-a i R2D2.
Akahige, osim Å¡to će oznaÄiti kraj suradnje s Mifuneom oznaÄio je i poÄetak kreativne krize u Kurosawe. Perfekcionist kakav je bio, snimao ga je dvije godine, a to su mu zamjerili i studio i glumci koji bi u normalnim okolnostima za dvije godine snimili 4-5 filmova. Iako je bio proglaÅ¡en najboljim japanskim filmom 1965. pokazao se komercijalno neuspjeÅ¡an. Kao posljedica toga, Kurosawa je dugo Äekao na ponude za snimanje. Dogodilo se da će radi nesuglasica sa ameriÄkim producentima otpasti sa snimanja japanskih sekvenci u ratnom spektaklu «Tora!Tora!Tora!» Richarda Fleischera, ali će te iste godine ipak snimiti jedan film. To je godina 1970. u kojoj snima svoj prvi film u boji «Dodes' Ka-den» za samo za 28 dana, da bi pokazao kako može brzo snimati filmove. Snimljen nezavisnoj produkciji, u sklopu grupacije «Četiri Konja» udružili su se Äetvoro režisera (Kurosawa, Masaki Kobayashi, Kon Ichikawa, Keisuke Kinoshita) i sami producirali film o životu u sirotinjskim naseljima. OÄaj zbog propasti i ovoga filma natjerala je Kurosawu da uÄini neÅ¡to Å¡to je poslje nazivao svojim najsramotnijim Äinom, pokuÅ¡ao je samoubojstvo.
Ni nakon oporavka Imperator u domovini nije mogao skupiti novac za financiranje svojih projekata i morao se drugdje obraćati za pomoć. 1975. u ruskoj produkciji snimio je «Dersu Uzala», film o prijateljstvu istraživaÄa i sibirskog lovca, projekat koji je dugo želio realizirati, a koji će pokupiti glavnu nagradu na festivalu u Moskvi i Oscara za najbolji strani film, no ovaj put ne viÅ¡e japanski nego ruski. Da nije imao prijatelje i obožavaoce u Americi mogao je to biti njegov labuÄ‘i pjev. No, George Lucas, Francis Ford Coppola i drugi mnogo su uÄinili otvaranju vrata Hollywooda prema Kurosawi i samo zahvaljujući tome uspio je zavrÅ¡iti joÅ¡ neke dugoželjene projekte poput joÅ¡ jedne obrade Shakespearea (Kralj Lear) u filmu «Ran» («Kaos»)1985.
Tu su još i «Kagemusha»(«Sjena Ratnika»)1980. ili puno osobniji vizualno izuzetno impresivni «Akira Kurosawa's Dreams» («Snovi»)1990. Činjenica je da je Imperator vani bio popularniji nego li u vlastitoj zemlji, još jedna, pomalo tužna potvrda poslovice kako nitko nije prorok u vlastitu selu.
8. rujna 1998. godine, sve su novinske agencije prenjele kratku vijest da nas je Imperator napustio u svojoj 88 godini. Jednom su ga upitali zašto radi filmove, a odgovor je glasio: »Da bih otkrio zašto ljudi ne mogu biti sretni i zašto ne mogu biti sretni zajedno». Ne znam da li je našao odgovor za života, ja ga uvijek tražim gledajući njegove filmove, ni ne znajući jesam li blizu rješenju. Jednostavno sam sretan što traženje tog odgovora zahtjeva da se njegovi filmovi uvijek iznova gledaju.
et malo o Japanskom geniju
a ako niste gledali njegove filmove,propustili ste mnooooooogo, ako ga ne volite,onda ste idioti
Njegovim kadrom glumac bez obzira kakva zvijezda bio, nije mogao jednostavno proÅ¡etati. Ustvari mogao bi on Å¡etati i do sudnjeg dana, ali kadar bi se ponavljao upravo onoliko dugo dok nije bio izveden onako kako je Tenno želio, ne osvrćući se ni najmanje koliko će vremena potroÅ¡iti dok ne zavrÅ¡i film. Zato su producenti u Japanu oÄajno zdvajali jer su mu filmovi većinom bili produkcijski iznimno skupi, ali zato nitko nema u svom opusu u tolikom postotku filmove koji se s pravom nose titulu klasika ne samo japanske već i svjetske kinematografije, nitko osim Kurosawa Akire (u skladu s japanskom tradicijom navoÄ‘enja prvo prezimena pa imena u daljnjem tekstu poÅ¡tivati ćemo taj princip do kraja).
Prije toÄno 95 godina, 23.3. 1910. u jednoj siromaÅ¡noj provinciji sjeverno od Tokia u siromaÅ¡nom selu koje nije imalo struje (a koje bi sasvim lako moglo sliÄiti selu oslikanom u filmu «Shichinin no Samurai» («7 Samuraja»), obitelj bivÅ¡ega Äasnika i predavaÄa tjelesnog odgoja na vojnoj Å¡koli Kurosawa Isamua dobila je joÅ¡ jednu prinovu; rodio se mali Akira, i to kao osmo i posljednje dijete. UnatoÄ svojoj profesiji otac mu srećom nije imao konzervativne nazore te će upravo on biti jedan od onih koji će Akiru uvesti u svijet filma.
Drugi veliki uzor i poticaj biti će mu 4 godine stariji brat Heigo, mladić iznimne inteligencije koji nikada neće zavrÅ¡iti srednju Å¡kolu. Nepoznat je razlog zbog Äega se to desilo, da li sukob sa profesorima i njihovo nerazumjevanje i netrpeljivost prema Heigu ili je ovaj sve to skupa smatrao nepotrebnim i besmislenim, uglavnom dogodilo se to da Akirin uzor nije položio srednjoÅ¡kolsku maturu a samim time bio je osuÄ‘en na životarenje i propast. Posao će dobiti kao benshin, Å¡aptaÄ u nijemim filmovima, i mlaÄ‘eg će brata poÄeti upoznavati sa svijetom prema kojemu ovaj joÅ¡ nije pokazivao većeg zanimanja, sa svijetom filmova, a u sklopu toga omogućiti će mu uvid u Äitav niz, većinom umjetniÄkih stranih filmova. No utjecaj starijega brata na Akiru datira joÅ¡ od ranije. Akira je srednju Å¡kolu zapoÄeo upravo u doba kad mu je brat bio u zavrÅ¡nom razredu, a Heigo je želio od «plaÄljivka» kakvim je Akira do tada bio, stvoriti Ävrsta momka i nije se libio brutalnih metoda da bi ostvario cilj. Tako, baÅ¡ u trenutku kad je Akira prema obiÄaju trebao prilikom prijema u srednju Å¡kolu održati pozdravni govor pred svim profesorima i uÄenicima, ovaj će mu dati tekst pozdrava u kojemu oÅ¡tro kritizira konzervativizam Å¡kole (stavovi zbog kojih Heigo možda i nije zavrÅ¡io svoje obrazovanje), ali se Akira nije usudio to proÄitati, dok mu se brat samo sarkastiÄno smijeÅ¡kao iz publike.
Njihovo drugo, možda joÅ¡ znaÄajnije zajedniÄko iskustvo bilo je kada su 1923. otiÅ¡li pogledati posljedice katastrofalnog potresa u Tokiju. Razmjeri uniÅ¡tenja podsjećali su na udar nuklearne bombe. Dok su gledali gomile izgorjelih tjelesa nagomilanih na hrpe, negdje u neposrednoj blizini ugledali su joÅ¡ jedan pougljenisani leÅ¡ koji je ostao sjediti poput Bude. Heigo je to ocijenio kao «veliÄanstven prizor» a Akira je bio prisiljen potvrditi, no bojao se da će od svega toga imati noćne more. Kada je nasuprot oÄekivanjima noć prespavao mirno poput bebe ujutro je to ispripovijedio bratu, na Å¡to mu je ovaj odvratio: «Ako zatvoriÅ¡ oÄi pred zastraÅ¡ujuÄim prizorom, zavrÅ¡iÅ¡ sav preplaÅ¡en. Ako sve dobro razgledaÅ¡ nemaÅ¡ se Äega plaÅ¡iti.» I tada je Akira shvatio da ga je brat tamo odveo kako bi mu pomogao svladati strah.
Pojava prvih zvuÄnih filmova, uzrokovati će da Heigo izgubi posao kojim se do tada uzdržavao i u svojoj 27. godini poÄiniti će samoubojstvo. To je moralo straÅ¡no djelovati na Akiru i vidjeti ćemo da će i on sam jednom na taj naÄin pokuÅ¡ati iznaći rjeÅ¡enje problema koji su ga morili. Uvijek kada je priÄao o svom prvom filmu rekao je da je u njemu «najviÅ¡e pažnje posvetio upravo liku razbojnika», beskompromisna, ponosna Äovjeka kojega uniÅ¡tavaju okolina i druÅ¡tveno poimanje statusa. Nepotrebno je istaknuti da je to posveta bratu, koji je i sam na neki naÄin živio poput ronina, samuraja bez gospodara. InaÄe rijeÄ Ronin ako bi se direktno prevela ima izrazito poetsko znaÄenje jer doslovce znaÄi „Äovjek koji jaÅ¡e valove“ ili „Äovjek valova“.
Sa zavrÅ¡etkom srednje Å¡kole Akira se poÄeo baviti slikarstvom, no po vlastitom priznanju nije imao svoj stil, dobar je bio jedino u kopiranju radova majstora kojima se divio. Sredinom tridesetih godina postalo mu je jasno da slikanjem neće moći osigurati vlastitu egzistenciju i tada je primjetio oglas P.C.L. (Photo Chemical Laboratories) studija iz kojeg će kasnije nastati Äuveni Toho studio u kome se najavljivala audicija za asistenta režije. Dobio je test pitanje: «Koji su strukturni nedostaci japanske kinematografije». Pomislio je, ako su nedostaci strukturni, kako tome uopće naći lijeka, i to mu je bila polaziÅ¡na toÄka. Bilo je 500 kandidata za pet mjesta pomoćnika redatelja, a testiranja su imala 3 nivoa. Na tom posljednjem nivou Kurosawa je već izgubio strpljenje, ali je do tada ostavio već tako dobar utisak da je dobio mjesto koje ga do tada uopće nije interesiralo, nije ni želio snimati filmove već samo zaraÄ‘ivati za život. Otac mu je ukazao kako će mu ovo iskustvo dobro doći te neka se zadrži pa možda neÅ¡to iz svega toga ispadne, a ako niÅ¡ta drugo neÅ¡to će nauÄiti. Vrijeme je pokazalo koliko su oÄeve rijeÄi bile proroÄanske.
Znanje je stjecao kod Äitavog niza režisera kao Å¡to su Yano Shigeo («Shojo Hanazono»), Fushimizu Osamu («Tokyo rapusodey» - «Tokijska rapsodija»). Nekoliko filmova radio je i sa Yamamoto Yoshirom koji je danas relativno slabo poznat, a Akira ga se sjećao s ljubavlju i nazivao ga je Yama-san. U svojoj knjizi «NeÅ¡to poput Autobiografije», prisjećati će se da ga je Yama-san uÄio: „Ako želiÅ¡ postati redatelj filmova moraÅ¡ prvo ovladati tehnikom pisanja scenarija; Osjetio sam da je u pravu, stoga sam se svim srcem prihvatio rada na pisanju scenarija.»
Imao je i drugih razloga pamtiti svog mentora s ljubavlju, između ostalog i zato što je Yamamoto osim važnih poduka svojim asistentima davao i veliku slobodu u radu. Akira će surađivati s njim i na njegovom posljednjem filmu «Uma» («Konj»,1939.) u kojemu je on sam snimao sve vanjske lokacije a sobzirom na temu to su bile najvažnije scene u filmu, a osim toga sve je i montirao. U ranijim Yamamotovim filmovima bio je redatelj druge ekipe i urednik zvuka, tako da je u nekoliko godina prošao sve pozicije u sklopu sustava japanskih studija, a koje su vodile do vrhunca, da i sam postane redatelj.
No kako je tada Japan bio u ratu, studiji su priliÄno nevoljko projekte povjeravali mladim redateljima, poglavito Å¡to se tiÄe budžeta, ali i odabir tema je bio strogo uvjetovan i kontroliran. Akira će najzad otkriti knjigu «Sugata Sanshiro» («Saga o Judou», 1943.), o majstoru Juda, koju tada joÅ¡ nije bio proÄitao no, njen naslov i kratak sažetak naveli su ga da otrÄi producentu i kaže mu :»Kupi mi ovo, mislim da će ovo biti moj prvi film». I bio je. Za to doba film je u Japanu postigao upravo izniman uspjeh koji će dovesti do toga da 1945. snimi i njegov, znatno manje uspjeli nastavak «Zogu Sugata Sanshiro» («Saga o Judou drugi dio»). To je bio jedan od rijetkih ustupaka koje je Kurosawa morao napraviti na zahtjev studija jer je vrlo vjeÅ¡to izbjegavao raditi propagandne filmove kakve su snimali gotovo svi drugi režiseri, Äak i njegov mentor Yamamoto. Drugi ustupak djelomiÄno je napravio filmom «Ichiban Uchukushiku» («NajljepÅ¡i trenutak života», 1944.), film namijenjen podizanju morala, a koji kroz niz vinjeta govori o ženama dobrovoljkama u optiÄkoj industriji. No, Akira će i tako strogo odreÄ‘enu temu uspjeti pretvoriti u izvrsnu studiju ljudskih karaktera i ocrtati svu težinu toga doba.
Već u svom prvijencu Kurosawa uvodi mnoge redateljske novine, izmeÄ‘u ostaloga i «slow motion», usporeni snimak koji će Äesto primjenjivati u svojim filmovima i time znatno utjecati na Sama Peckinpaha, legendarnog po svojim slow motionima. Kurosawa će pokazati upravo iznimnu vjeÅ¡tinu u variranju tempa kretanja radnje od slow motiona, do normalnog pa i ubrzanog tijeka, Äesto i u istom kadru. Kadrovi mu znaju biti ispunjeni sa do dvije tri usporedne radnje od kojih je svaka fantastiÄno orkestrirana u svome dijelu.
Upravo je nevjerojatno kako je nakon svih silnih razaranja, (i dviju baÄenih atomskih bombi), japanska kinematografija pokazala izuzetnu vitalnost i vrlo brzo živnula. Naravno i Kurosawa je bio jedan od zaslužnih ljudi za tako brz oporavak nacionalne kinematografije. Odmah nakon rata nastavio je eksperimentirati sa stilovima, mada i dalje praktiÄki nepoznat izvan domovine, koristeći brze i oÅ¡tre rezove u kadrovima da pokaže tijek vremena, a Å¡to će kasnije Äesto koristiti i Jean Luc Goddard.
1948. godine zapoÄeti će jedno od najuspjeÅ¡nijih filmskih partnerstava ikada. U «Yoidore Tenshi» («Pijani anÄ‘eo») zapoÄinje dugogodiÅ¡nju suradnju sa Toshirom Mifuneom, drugom istinskom legendom japanskog i svjetskog filma. Toshiro Mifune se po zavrÅ¡etku rata, (cijeli rat proveo je kao snimatelj u zrakoplovstvu) po prvi put naÅ¡ao u Tokiju. Nikada prije nije bio tu jer je podrijetlom bio iz Mandžurije, a sada se eto naÅ¡ao bez posla, bez novaca, i bez krova nad glavom, no sluÄaj je htio da ima prijatelja koji je radio u foto sekciji studija Toho. Ovaj će Mifunea ubaciti u natjeÄaj za novo lice koji je studio organizirao da pronaÄ‘e nove glumce. Mifuneov će zadatak biti da odglumi bijesnu osobu, a ovaj je to tako dobro odradio (jer ga je već i prvi jutarnji nastup pred sucima bio iznervirao) da ga maltene nisu izbacili iz studija, jer nisu znali Å¡to raditi s takvim divljakom. No Mifuneov nastup vidjeli su mentor Yamamoto i Kurosawa koji je zabilježio slijedeće: »Mladić je kružio sobom u nekoj vrsti divljeg ludila. Nekako mi se taj mladić uÄinio neobiÄno privlaÄnim...». Zauzeli su se za tog momka, a ostalo je bila povjest. Glavni glumac u 15 Kurosawinih filmova, suradnja koja je zapoÄela «Pijanim anÄ‘elom» 1948. zavrÅ¡iti će filmom «Akahige» («Crvenobradi») 1965. godine. Jednom će izjavit: «ne ponosim se ni sa Äim Å¡to sam napravio na filmu osim onoga Å¡to sam radio sa Kurosawom». Gotovo jednaki izraz poÅ¡tovanja prema svome omiljenom glumcu iskazati će i sam redatelj. Mnogima će biti nevjerojatno da iz Imperatorovih usta Äuju takvo Å¡to, ali je istinito i zabilježeno je u njegovoj autobiografiji: «Znam da zvuÄi kao pretjerana hvala ali doista je tako. Nisam obiÄno impresioniran ni sa Äijom glumom, ali Mifune me je impresionirao. Ako mu kažem jednu stvar on ih razumije deset, dok drugim glumcima treba deset pokreta da bi izrazili gestu, on to uÄini u tri pokreta. Ako bi mu trebalo naći zamjerke, jedino Å¡to mi pada napamet jeste njegov grubi naglasak, zbog Äega snimke mikrofonom znaju biti nerazumljive.»
1950. godine dobio je scenarij «Rashomon» po kratkoj priÄi Akutagawa Ryunosukea. Kako je smatrao scenarij prekratkim u njega je ubacio dijelove druge Akutagawine priÄe «In a Grove» («U Å¡umarku») i po njima snimio film koji će se pokazati presudnim kako za njega tako i za cijelu japansku kinematografiju uopće. No niÅ¡ta nije navjeÅ¡talo takav razvoj dogaÄ‘aja. Da bi uopće snimio RaÅ¡omon morao se boriti sa studijem Äiji službenici nisu vjerovali u uspjeh filma, koji su glumcima srezali primanja predviÄ‘ajući gubitke i samo zahvaljujući Imperatorovoj borbenosti i upornosti film je zavrÅ¡en i nasuprot zlogukim predviÄ‘anjima ostvario je veliki financijski uspjeh i bio jedan od 10 najboljih filmova te godine u Japanu. MraÄna priÄa o silovanju i ubojstvu, koja se razvija kroz pet razliÄitih viÄ‘enja doživjela je i svoj western-remake u izvrsnom filmu Martina Ritta «Outrage», («Bijes») sa Paul Newmanom u glavnoj ulozi. Sydney Lumet je napravio tv verziju 1960. a i Vinko BreÅ¡an je u svojim «Svjedocima» posegnuo za takvom raÅ¡omonskom strukturom priÄe.
Tada je Akira odluÄio napraviti film za svoju duÅ¡u, ekranizaciju romana «Idiot» Dostojevskoga i otiÅ¡ao ga snimati u najsjevernije japanske provincije da bi dobio Å¡to bolji ugoÄ‘aj prave ruske zime. No za vrijeme snimanja «Hakuchija« opet su uslijedili problemi sa producentima koji su film smatrali predugim i oteli mu ga izvan kontrole te iskasapili na 2h i 40 minuta. Film će financijski propasti, kritika će ga nemilosrdno pokopati, a već na kraju snimanja Kurosawi su poruÄili da njegove usluge viÅ¡e nisu potrebne. OtiÅ¡ao je isti dan na pecanje, no taj dan ni to mu nije iÅ¡lo, slomio mu se ribiÄki Å¡tap te ga je bacio u rijeku pa se sav razoÄaran i oÄajan vratio kući. No tamo ga je supruga oduÅ¡evljeno doÄeka s Äestitkama. Sav razbjeÅ¡njen, misleći da mu se ruga, izderao se na nju, no tada je saznao da je RaÅ¡omon, za kojega nije ni znao da je prijavljen na natjecanje, osvojio Zlatnog lava na festivalu u Veneciji. Isti će film osvojiti i Oscara za najbolji strani film. To je bio prijelomni trenutak jer su s RaÅ¡omonom na zapadu saznali za postojanje joÅ¡ jedne moćne, kvalitetne i do tada nepoznate kinematografije, i upravo će ovaj Kurosawin film otvoriti vrata i ostalim japanskim filmovima i autorima. Priredio je pravi mali kulturoloÅ¡ki Å¡ok u gledalaca na zapadu. Možda i nije najbolji Kurosawin film, ali je zbog svih ovih konsenkvenci njegov najznaÄajniji film nakon kojega niÅ¡ta viÅ¡e nije bilo isto. Kako njegova vlastita karijera tako i kinematografija matiÄne mu zemlje se može podijeliti na razdoblje prije i poslije RaÅ¡omona.
Uslijedili su zatim novi veliki hitovi: «Ikiru» («Živjeti») 1952. i zatim najpoznatiji i najpopularniji Kurosawin film Shichinin no Samurai» («7 Samuraja») 1954. godine. To je njegov prvi izlet u jidai-geki. teme iz japanske povijesti, jer se do tada uglavnom bavio gendai-geki tj. suvremenim temama. To je priÄa o sedmorici lutajućih samuraja koji odluÄe braniti selo koje teroriziraju banditi i to uz minimalnu naknadu; oni će svoje ispunjenje naći u izazovu borbe protiv viÅ¡e od sto protivnika, a ako uspiju, taj dokaz njihove vrijednosti i svojevrsna apoteoza vrijednija je od ikakve nagrade. Ne treba ni spominjati kako sam film obiluje bravuroznim redateljskim rjeÅ¡enjima. Iako kraćen od 206 na 120 minuta u prvotnom prikazivanju, ipak je i u takvoj verziji uspio pokupiti Oscara za najbolji neengleski film. Nakon ogromnog uspijeha ovog filma Kurosawa će se Äesto vraÄati jidai-geki filmovima. ÄŒak i obrada Shakespeareovog Macbetha biti će smjeÅ¡tena u milje japanskog XVI stoljeća u filmu «Kumonosu-jo» («Krvavo prijestolje») pa iako su mnogi velikani ekranizirali vlastite verzije Macbetha, npr. Orson Welles, Roman Polanski, no upravo se Kurosawina verzija smatra najboljom.
Sa «Yojimbom» («Tjelesna straža»)1961. i nastavkom mu «Sanjurom» 1962. Znatno je pridonio revitalizaciji jednog drugog žanra, westerna. Sergio Leone će Yojimba preraditi u «Fistful of Dollars» («Za Å¡aku Dollara») prvi film iz dolarske trilogije sa Clint Eastwoodom i do tad relativno slabo cijenjen podžanr westerna, spaghetti western uÄiniti planetarno poularnim. U pismu Leoneu, pogreÅ¡no shvaćenom kao kompliment. Kurosawa je napisao :"Signor Leone, upravo sam imao priliku odgledati VaÅ¡ film. To je vrlo lijep film, ali to je MOJ film.»
Zato će jedan drugi Kurosawin film, napravljen onako uzgred, da bi s njegovim komercijalnim uspjehom financirao osobnije projekte, mada opet izuzetno kvalitetan (dobio Srebrnog medvjeda na festivalu u Berlinu) i uz to bio je i prvi japanski film snimljen u widescreen tehnologiji, pokrenuti serijal filmova, koji će biti iznimno popularan joÅ¡ od osamdesetih godina. RijeÄ je o filmu «Kakushi Torido No San-Akunin» («Skrivena tvrÄ‘ava») iz 1958. godine, a on će imati veliki utjecaj na koncepciju priÄe pa i na sam film «Star Wars» («Ratovi zvijezda») Georgea Lucasa. Lucasa je njegov prijatelj John Millius vodio na svaku projekciju Kurosawinih filmova, no tek sa „7 Samuraja“ ovaj je ostao zapanjen japanÄevim genijem. Iskustvo koje na sreću neće zaboraviti u doba kada Kurosawi ne budu cvjetale ruže. Iako «Skrivenu tvrÄ‘avu» nije rangirao u najbolje/najdraže Kurosawine filmove, po njenoj osnovnoj ideji bijegu princeze i generala kroz neprijateljske redove osmislio je svoj SF film. DapaÄe sliiÄan motiv pojavljuje se i u prvom filmu nove trilogije «The Phantom menace» («Fantomska prijetnja») kroz bijeg princeze Amidale. TakoÄ‘er baÅ¡ poput Skrivene tvrÄ‘ave gdje radnju pratimo kroz priÄu dva najbeznaÄajnija lika i u Ratovima zvijezda saga zapoÄinje iz vizure dva nevažna lika, C3PO-a i R2D2.
Akahige, osim Å¡to će oznaÄiti kraj suradnje s Mifuneom oznaÄio je i poÄetak kreativne krize u Kurosawe. Perfekcionist kakav je bio, snimao ga je dvije godine, a to su mu zamjerili i studio i glumci koji bi u normalnim okolnostima za dvije godine snimili 4-5 filmova. Iako je bio proglaÅ¡en najboljim japanskim filmom 1965. pokazao se komercijalno neuspjeÅ¡an. Kao posljedica toga, Kurosawa je dugo Äekao na ponude za snimanje. Dogodilo se da će radi nesuglasica sa ameriÄkim producentima otpasti sa snimanja japanskih sekvenci u ratnom spektaklu «Tora!Tora!Tora!» Richarda Fleischera, ali će te iste godine ipak snimiti jedan film. To je godina 1970. u kojoj snima svoj prvi film u boji «Dodes' Ka-den» za samo za 28 dana, da bi pokazao kako može brzo snimati filmove. Snimljen nezavisnoj produkciji, u sklopu grupacije «Četiri Konja» udružili su se Äetvoro režisera (Kurosawa, Masaki Kobayashi, Kon Ichikawa, Keisuke Kinoshita) i sami producirali film o životu u sirotinjskim naseljima. OÄaj zbog propasti i ovoga filma natjerala je Kurosawu da uÄini neÅ¡to Å¡to je poslje nazivao svojim najsramotnijim Äinom, pokuÅ¡ao je samoubojstvo.
Ni nakon oporavka Imperator u domovini nije mogao skupiti novac za financiranje svojih projekata i morao se drugdje obraćati za pomoć. 1975. u ruskoj produkciji snimio je «Dersu Uzala», film o prijateljstvu istraživaÄa i sibirskog lovca, projekat koji je dugo želio realizirati, a koji će pokupiti glavnu nagradu na festivalu u Moskvi i Oscara za najbolji strani film, no ovaj put ne viÅ¡e japanski nego ruski. Da nije imao prijatelje i obožavaoce u Americi mogao je to biti njegov labuÄ‘i pjev. No, George Lucas, Francis Ford Coppola i drugi mnogo su uÄinili otvaranju vrata Hollywooda prema Kurosawi i samo zahvaljujući tome uspio je zavrÅ¡iti joÅ¡ neke dugoželjene projekte poput joÅ¡ jedne obrade Shakespearea (Kralj Lear) u filmu «Ran» («Kaos»)1985.
Tu su još i «Kagemusha»(«Sjena Ratnika»)1980. ili puno osobniji vizualno izuzetno impresivni «Akira Kurosawa's Dreams» («Snovi»)1990. Činjenica je da je Imperator vani bio popularniji nego li u vlastitoj zemlji, još jedna, pomalo tužna potvrda poslovice kako nitko nije prorok u vlastitu selu.
8. rujna 1998. godine, sve su novinske agencije prenjele kratku vijest da nas je Imperator napustio u svojoj 88 godini. Jednom su ga upitali zašto radi filmove, a odgovor je glasio: »Da bih otkrio zašto ljudi ne mogu biti sretni i zašto ne mogu biti sretni zajedno». Ne znam da li je našao odgovor za života, ja ga uvijek tražim gledajući njegove filmove, ni ne znajući jesam li blizu rješenju. Jednostavno sam sretan što traženje tog odgovora zahtjeva da se njegovi filmovi uvijek iznova gledaju.
et malo o Japanskom geniju
a ako niste gledali njegove filmove,propustili ste mnooooooogo, ako ga ne volite,onda ste idioti
preveo sam njemacki naslov) je snimljen odma 1945, da bi 49 isazo rashomon a throne of blood je poslije bio jos zapazeniji na internacionalnoj sceni. to je bila velika stvar za japance.