NAPUSENA KUJA wrote:
mene najvise nervira kad neko pogine ili umre i onda svi pocnu da govore 'kako je samo bio fin, dobar, divan, drazesan, simpatican ovakav, onakav'

gdje ste svi bili dok je bili dok je bio ziv???? sto mu tada niste govorili 'slusaj, ja mislim da si ti super, drag si mi, volim te, stalo mi je do tebe, ovo ono'? ovo mislim opcenito za bilo koga. Najlakse jep okazivati osjecaje kad neko umre, pa onda govoriti 'ja sam ga posljednji vidio, ja sam ovo ja sam ono s njim' dajte ljudi....osjecaji prema nekoj osobi se pokazuju dok je ziva, kasno je kad umre, njemu to nista ne znaci...to sto placate, nema hajra....
meni su dvojica najboljih prijatelja poginuli...obojici sam imala puno toga za reci, i bas taj dan kad su poginuli ja sam razmisljala da ih nazovem i kazem im neke stvari...i onda kad se to desilo uzasno sam se osjecala jer sam ostala nedorecena...nisu znali koliko su mi ustvari znacili....ja sam se kajala, ali sam shvatila da ne mogu nazor u zemlju za njima da im to kazem..ali zato ne pravim iste greske...odtad koristim svaku priliku da kazem osobama do kojih mi je stalo koliko mi znace....i onda ako se desi da umru ili oni ili ja, bar necemo zaliti, ni oni ni ja, sto stvari nisu bile onakve kakve su trebale biti....cemu skrivati osjecaje i praviti se da smo hladni i nedostizni kad smo svi tako krhki i lomljivi samo sto to neki skrivaju bolje, neki losije, ali sve je to isto sranje....poenta je ista...jbg na kraju ostaje gola koza i go covjek kakogod da okrenes....(zivio mesa)
...word!...no, uglavnom ti se svodi na dvije...krajnosti...jedni k'o fol hladni, stone, zica, logor...drugi slatkasto, pateticno, skoro automatski isprovocirano topli...
...vala, ak' cu birat izmedju dvije krajnosti, a uglavnom je tako, izabracu prvu...
...e, a sebe dovest u neku ravnotezu po tom pitanju...
...cisti art...duuuuuuugo, sestro, duuuuuugo vrijeme za mijenjanje sebe treba...