Kako je rođen metal
1.
Nekada davno, još u vrijeme osmanske vladavine, na Bistriku je živio sa ženom jedan Ibro. Ibro je držao malu mehanu blizu starog sebilja, i on i supruga su se od toga izdržavali. Nisu imali djece ni kakve druge familije, a i sami su bili neinteresantni jedno drugom.
Taj Ibroje bio Äudak svoje vrste. NajviÅ¡e od svega je mrzio da stvari propadaju neiskoriÅ¡tene. Svaki put kad neko ne bi popio kahvu do kraja u mehani, Ibro bi se naljutio na njega. „Što si, br'te, poruÄivao kad ne možeÅ¡ da popijeÅ¡! Å ta ja sad sa njom da radim!?“, srdio se Ibro sav crven u licu. Ovako je bio Å¡utljiv, vazda u svom svijetu, vazda zagledan nekuda, a mogao si ga sresti samo ili u mehani, ili na putu od kuće do mehane, poÅ¡to u kuću nije primao nikoga.
2.
Otvori se nova mehana blizu Ibrine. Ogromna, sva nova, sa divnom ljetnom baÅ¡tom, sreÄ‘ena k'o lutka, otvorena od jutra do mraka. Nije dugo vremena proÅ¡lo, a nova mehana postade najpopularnija na Äitavoj BaÅ¡ÄarÅ¡iji.
Ibri stao posao stao, za Äitav dan svega par muÅ¡terija usluži, i na njegovom odijelu uskoro poÄeÅ¡e da se pojavlju zakrpe, a u zembilju u kom je nosio sebi ruÄak sve Äešće je bila sama pogaÄa. I kahva mu, žali se raja, otanjila, a rahat lokuma ne možeÅ¡ dobiti ni da plaćaÅ¡ bakren groÅ¡, jer ga kod Ibre nema.
3.
Jedno jutro Ibro ustao i krenuo da se sprema za posao. OblaÄi se i razmiÅ¡lja kako je doÅ¡ao težak vakat i kako mu se crno piÅ¡e ako se kakvo Äudo ne desi. Htjede da krene, ali vidi zembilj mu nije spreman. Podvikne ženu jednom, podvikne drugi put – niÅ¡ta. Ne javlja se. ÄŒeka Ibro joÅ¡ malo, već poÄinje da se ljuti Å¡to upropaÅ¡tava vrijeme, ali opet se niÅ¡ta ne deÅ¡ava. Opsuje on i krene uz basamake da vidi Å¡ta se deÅ¡ava sa ženom.
Uleti on u njenu sobu (odavno su se njih dvoje razdijelili tako), a ova joÅ¡ uvijek u krevetu. Stane Ibro tu da se srdi, da psuje i proklinje, ali ova svejedno spava. To je već bilo previÅ¡e, on joj priÄ‘e i zveknu joj Å¡amar, ali da ne znam kakvim Å¡amarom da tuÄeÅ¡, mejta probuditi nećeÅ¡.
Å ta će Ibro, vidi umrla mu gospoja, ode na posao bez ruÄka.
4.
U mehani crna tuga. Ne zbog preseljenja Ibrine žene, nego zbog situacije koja tu vlada. Već su tri sata preÅ¡la od podne, a samo jedan gost i to sa jednom kafom za Äitav dan. Ibri krÄe crijeva, nalaktio se na Å¡ank, žalostivo lice na Å¡aku izgužvao, pa rezignirano zuri u one svoje daljine.
Jedini gost mu hadži Muhamed, drevna pijanica i samoprozvani hadžija, koji je doÅ¡ao prije dva sata, već dobrano nacvrcan, naruÄio kafu i zaspao sjedeći na klupi. Vidi Ibro kako ulicom prolaze svi one koji su mu obiÄavali navraćati kako žure u novu mehanu, pa od tegobe odvrati misao drugom tegobom, osjetivÅ¡i kako mu se uvrću crijeva. Nekakva dva neznanca su prolazila ulicom i živo razgovarala. Jedan od njih krenu da uÄ‘e kod Ibre, ali ovaj drugi ga uhvati za ruku i reÄe mu: „Nemoj tu, tu nema ni rahat lokuma uz kafu!“, pa i oni odoÅ¡e ka novoj mehani. Lupi Ibro krpom po Å¡anku ljutito, obuÄe sako, potjera hadži Muhameda i zatvori radnju.
5.
Žena mu je joÅ¡ uvijek bila mrtva gore u sobi. Nikome nije rekao da je umrla, a nije se vala ni ražalostio zbog toga. Na putu je kupio somun i pojeo ga za sofrom, nakon Äega je sjeo na minder i utonuo u duboke misli.
„Rahat lokum... jeb'o vas rahat lokum!“, ljutito reÄe naglas, pa ode gore da snese mejt i opere ga prije nego pozove hodžu da je sahranjuje. PoteÅ¡ka žena, sav se preznojio dok je odvukao u kupatilo. Razodjenuo je tamo skroz, a vodu nije ni grijao, već onako hladnom stade da je pere.
Pere Ibro rahmetli suprugu i razmišlja: „Rahat lokum... rahat lokum... k'o da je važan rahat lokum! Fuj! Ionako je gadan, ne znam kako ga iko može jest!.. Jeb'o ih rahat lokum da ih jeb'o...“
Zastade naglo i zataÄka se u rahmetli sise. Zuri on tako Äitavu minutu, ni da trepne, nakon Äega, kao u nekakvom Äudu, izgovori tiho i polako: „Rahmet lokum...“, pa poskoÄi i natovari suprugu na sebe i odleti sa njom pravo u podrum.
6.
Otvorio sutradan Ibro mehanu, a pred vrata isturio natpis velikim slovima: „Uz kafu džaba rahat lokum“. Ni deset minuta nije proÅ¡lo, kad ulaze trojica i poruÄuju kafu. Samo Å¡to njih posluži, eto joÅ¡ trojice, pa onda uÄ‘e jedan, pa joÅ¡ jedan, pa dvojica, pa nekoliko puta po jedan, a kad doÄ‘oÅ¡e sljedeća Äetvorica Ibro im se morade izviniti jer nema viÅ¡e mjesta.
Živo u mehani pravo. Svi se rastorokali, voda u bakrenom kazanu non stop vrije, a miris kafe se raÅ¡irio skroz do nove mehane, zbog Äega je hadži Hadžegrija, vlasnik, udario svojoj ženi jedan solidan Å¡amar. Å ta ćeÅ¡, jeste da je nova mehana lijepa i krasna, ali narod k'o narod, voli džabaluk viÅ¡e nego sve.
A oni rahmet lokumi, joÅ¡ onako svježi, tope se u ustima muÅ¡terija, a muÅ¡terije se tope od miline. Slabo ko da je izdržao poslije onog džabnog da ne uplati bar joÅ¡ jedan. Ibro ne može da odahne sekunde. Jedva je doÄekao Å¡est sati da objavi fajront, pa, nakon Å¡to pospremi i poÄisti radnju, ode u gostionu i najede se mlade janjetine sa Å¡arenom salatom.
7.
Krenuo posao kao nikada do tad, ali belaj drugi, nestade Ibri rahmet lokuma. Da kupuje sada rahat lokum i da ga dijeli džaba, ne bi mu se isplatilo, a jedino tako je imao šanse protiv nove mehane.
RazmiÅ¡ljao je Ibro Äitav dan na poslu kako da rijeÅ¡i taj problem, a muÅ¡terija odmah upola manje kako je nestalo rahmet lokuma. Krenuo Ibro i kući, a joÅ¡ se nije dosjetio kako doskoÄiti situaciji, kad pred njega izleti nekakav jado sav u ritama i zatraži da ga ovaj nahrani.
Gleda njega Ibro i Å¡uti, a onda mu oÄi poprimiÅ¡e lukav izraz i on reÄe: „Dobro, al' ti ne dam para, bojim se, propićeÅ¡, nego ti ako ti je po volji bujrum kod mene pa da te ja nahranim!“ Onaj jado se odmah stade klanjati do poda i zahvaljivati mu Å¡to je radikalnije mogao, a Ibro mu samo odmahnu rukom i reÄe: „Neka!“
Hodaju oni uz Bistrik, a Ibro ga sve ispituje: te odakle si, te s kim si, te koga gdje imaš, te ovo, te ono. Odgovara jado sve kako ovaj pita, ne propuštajući da uz sve prišije poneko usmeno obilježje bjede.
Ibro je bio veoma zadovoljan odgovorima, pa je odmah po ulasku u kuću poslao onoga jadu da siÄ‘e u podrum i iznese odozdo suhog mesa dok on stavi Äorbu, a samo Å¡to ovaj stade iznad stepenica Ibro ga bubnu po potiljku batinom i ovaj se skotrlja skroz do dole. Ibro siÄ‘e dole i unese ga u podrum. Par sati kasnije kućom se raÅ¡irio miomiris svježe zgotovljenih rahmet lokuma.
8.
Kako je samo derao posao tih dana! ÄŒitavo Sarajevo poÄelo dolaziti kod Ibre maksuz da proba njegove Äuvene rahat lokume. Nije viÅ¡e ni mnorao davati besplatno da bi radnja bila puna, a slava Ibrinih rahmet lokuma se nadaleko proÄu, pa su nake Osmanlije uzele jednu kutiju da je ponesu samom sultanu u Carigrad, nagradivÅ¡i Ibru zlatom.
Koliko napravi, toliko i proda. Od kako je Ibro zapoÄeo sa rahmet lokumima, niti jedna grupa prosjaka nije proÅ¡la kroz Sarajevo u punom sastavu. Sve je njih ibro uspijevao da pronaÄ‘e i da ih pretvori u ukusne rahmet loukume.
Nije da je Ibro bio neki fanatik za parama, pa da je zbog toga sve radio, uopÅ¡te nije. On je jednostavno bio takav da nije volio da mijenja svoje navike. Njega te pare, izuzev spolja, uopÅ¡te nisu promijenile. On je to radio samo zato Å¡to je Äitav život radio u mehani. I dalje je ostao isti onaj Äudak koji se srdi kada neko ne popije kahvu do kraja (rahmet lokum nikad niko nije ostavio), samo Å¡to viÅ¡e nije imao vremena da gleda u daljine od silnog posla.
9.
Poslije izvjesnog perioda u Ibrinom podrumu nastade oveća hrpa ljudskih kostiju i kože koja je stajala tu beskorisno. On nije volio da mu išta stoji beskorisno i mrzio je da stvari propadaju. Zato je Ibro svaku noć, pošto bi se vratio iz mehane i odmorio se, uzimao tu kožu i kosti i izrađivao od toga razne kućne potrepštine.
Isprva je pravio sitne predmete: ÄeÅ¡alj, iglu, torbicu za duhan i ćate, malu amajlijicu u koju je zaÅ¡io jedan zlatan zub koji se nekim Äudom zadesio u ustima jednog žestokog bjednika od kojeg nije ispalo ni dvadeset kila poÅ¡tenog rahmet lokuma, i tako neke stvarÄice.
Vremenom je Ibro sve viÅ¡e ovladavao zanatom, pa je poÄeo i praviti zahtijevnije predmete. Skrojio je sebi solidan prsluk, pa onda i pojaÄao cipele za oko kuće, napravio zgodnu kutijicu od polirane kosti za sitan novac, jaku i kvalitetnu toljagu za buduće rahmet lokumlije, i svaÅ¡ta joÅ¡ neÅ¡to drugo.
Onda mu jedan dan naumpade da proba napraviti tarabuk. Radio je dugo i marljivo, ali kada ga je zavrÅ¡io uistinu je bio ponosan sam na sebe. Nije to baÅ¡ bio klasiÄni tarabuk, ali je davao tako dobar zvuk kad ga lupiÅ¡ kljuÄnom kosti da je Ibro znao po par sati u komadu da sjedi i lupa bez prestanka. Bio je okrugao i jednake dubine, od Ävrsto spojenih ljudskih kostiju, sa duplom kožom na vrhu i tankom na dnu. Pravi doboÅ¡, joÅ¡ mu Ibro odozdo udario i mrežicu da bolje zveÄi.
No, poslije nekog vremena mu i to pomalo dosadi. Nije da je Ibro prestao biti zadovoljan sa svojim tarabukom, već je osjetio potrebu da to malo obogati. Kostiju je i kože je, bogu hvala, bilo, i on se latio pravljenja novih tarabuka. Napravio je tri komada, razliÄitih veliÄina, i stalak da ih drži iznad doboÅ¡a. ProuÄavanjem Å¡ta se desi kad zategneÅ¡ kožu ovako, a Å¡ta kad zategneÅ¡ onako, uspio je da dobije i razliÄite tonove, tako da mu je sviranje postalo mnogo zanimljivije i raznovrsnije.
Poslije toga je napravio još jedan poveći tarabuk na nogarama i smjestio ga sebi uz desnu stranu, a onda je već bio tolika štela da je sljedeći element sastavio kao od šale – najveći i najdublji tarabuk koji se svirao nogom, a na kojem su stajala ona tri druga tarabuka. Isprva je u taj najveći samo onako udarao nogom, ali ubrzo Ibro uspjede i da napravi mehanizam od noge kostura, po kojem je on gazio i time pokretao jednu oveću butnu kost koja je bubala u tarabuk.
Bubanj je već sada toliki bio da se nije viÅ¡e mogao svirati u kući jer je bio preglasan. Snio ga je u podrum i tamo nastavio po starom – zatvori mehanu, ode na ruÄak, vrati se kući i odmori malo, ako treba rahmet lokuma pripremat pripremi, ako ne, bubnanje dok ne svisne.
Samo, podrum k'o i svaki, vlažan bio, a bubnjanje tijelo znoji. Vidi Ibro, mogao bi se on tu i nahladit, pa Å¡ta da radi kad već ima tolike kože, uze on sebi da skroji jedan dobar kožnjak da ga Å¡titi i Äuva.
Nakon nacrta i dugih promiÅ¡ljanja kako ga najbolje skrojiti, Ibro prionu na rad. Crtao je, bilježio, sjekao i uÅ¡ivao. Naposlijetku kad stade pred ogledalo i sam je bio prezadovoljan. Kratka jakna, taman da pokriva bubrege, a da mu ne smeta pri sviranju, rukavi produženi da dadnu komocije rukama, sve debela koža. JoÅ¡ Ibro kupio boije pa je ofarbao, crna jakna k'o zift, pa joÅ¡ i kopÄanje namjestio ukoso, tako mu se viÅ¡e sviÄ‘alo, ma motorka da ti pamet stane!
10.
ProÄ‘e joÅ¡ neko vrijeme. Kako Ibro ne voli da stvari stoje beskorisne, pustio kosurinu i bradurinu da mu se onaj koÅ¡tani ÄeÅ¡alj ne suÅ¡i bezveze, ne mogu ga raja poznat. No, nije njega ni briga za druge, on se sav predao u onaj svoj bubanj, a ovi su svakako i navraćali zbog rahmet lokuma, a ne zbog njega.
Jednom on baÅ¡ krenuo sa plehovima u podrum da zgotovi neÅ¡to rahmet lokuma, i kako se neÅ¡to zamislio profuli ti on jedan basamak, pa se sjarga niz stepenice sve sa onim plehovima skroz do u sami podrum. Upali on svijeću, vidi, silan nered napravio, ali, bogu hvala, bubnju niÅ¡ta ne fali. Krene on to da sakuplja, kad vidi onaj jedan pleh, i to onaj bakarni, se nabio na jednu stajaću vjeÅ¡alicu od kosti koja je bila nedovrÅ¡ena. Gleda on neÅ¡to u to, pa dohvati onu jednu palicu sa bubnja i lupi u pleh, a kako ono zazvoni podrumom, tako njemu u srcu poigra. Odmah on to prinese bubnju, pa stane da bubnja i povrmeno da lupa po plehu. PoskoÄi radosno i zahvali se bogu Å¡to ga je ovako poÄastio, pa odleti na ÄarÅ¡iju i pokupova najraznijih plehova Å¡to je naÅ¡ao. Tu noć nije ni spavao, već je do odlaska na posao pravio stalke i montirao plehove oko bubnja, a najviÅ¡e mu je trebalo da obrazuje takav stalak koji će držati dva poklopljena pleha i da ih, po potrebi, na nožni pogon može razdvojiti.
Sljedećže Å¡to je poboljÅ¡ao jeste uduplavanje one kosturske noge na najvećem tarabuku, tako da je mogao s obje noge svirati Å¡to mu je davalo nove mogućnosti i nove ritmove. Napravio je joÅ¡ bio nekih manjih dodataka i modifikacija, Å¡to estetske, Å¡to tehniÄke prirode, a on sam se toliko ispraktikovao da je mogao bubnjati brzo i taÄno kao kakva maÅ¡ina.
11.
Legao jednom bradati Äupavi ibro u krevet da spava, sav izmoren od siline sviranja, i razmiÅ¡lja kako nikada u životu nije bio sretniji nego za tim bubnjem. Onda prirodno pomisli kako bi bilo straÅ¡no da mu neko to oduzme, pa se sav strese i obeća sam sebi da će poraditi na naoružanju kojim bi se mogao odbraniti od eventualnih napada.
Sutradan je rasporedio i sakrio svuda po kući poneko oružje, a onda i, pomislivÅ¡i na borbu prsa u prsa, uze i onaj svoj jebaÄki kožnjak i nakalemi svud po njemu oÅ¡trih zuba i zaÅ¡iljenih kostiju da strÅ¡e, pa nek se neko hrve sa njim ako smije!
Dok je to radio primijetio je da se na leÄ‘ima odnekud stvorila omanja rupa koju je valjalo sanirati da se ne bi proÅ¡irivala dalje. Pomislio je da je najprije zaÅ¡ije, ali to mu se ne dopade s estetskog aspekta, pa on odluÄi da tu uklopi zakrpu koju će poslije okružiti koÅ¡Äanim Å¡iljcima kako bi bolje izgledalo.
U podrumu je taman visio jedan mejt da se okapa prije samog procesa rahmetlokumljenja, a na kojem je bila bijela jaketa od debelog i postojanog platna. Ibro je skide sa mrtvaca i stade da gleda odakle mu je najbolje odsijeÄe, kad primijeti kako se na jednom mjestu krv zanimljivo poigrala i napravila kao krst naopako i iznad rijeÄ DEATH, joÅ¡ ono malo kao starinskim slovima, onim kao gotiÄkim onako. To mu se neobiÄno dopalo i on uze baÅ¡ taj dio i priÅ¡i ga sebi na leÄ‘a, a okolo posloži Å¡iljaka kao Å¡to je i prvobitno zamislio. Super je ispalo, mora se priznati.
12.
Živio je Ibrahim tako sretan i spokojan, praveći rahmet lokume i svirajući bubanj. PoÄeo je i u ÄarÅ¡iju da izlazi u onome svom kožnjaku, kosa mu iÅ¡ÄeÅ¡ljana do guzice doÅ¡la, a brada Å¡iljata do grudi. Boje ga se djeca, viÄe raja da nije normalan, ali svejdeno niko ne odoljava slasnim rahmet lokumima.
Postao je tako zajeban i žestok na bubnju da bi mu i mnogi veliki bubnjari danaÅ¡njice duboko zavidjeli na takvom deranju. PoÄeo je i pjevati, i to najgrubljim mogućim glasom, tako mu se neÅ¡to najviÅ¡e dopadalo. Uglavnom je pjevao o svojim žrtvama, a najdraža mu je pjesma bila „Gospodar mejtova“, koju je najviÅ¡e volio da odsvira tik po zavrÅ¡etku ezana, Äime je Ibro prvi u historiji profurao i intro pjesme. To je bila brza i žestoka pjesma u dialogu koju je Ibro pjevao sa dva glasa, bijesnim vriÅ¡teÄim i demonskim grubim, a njen najpoetiÄniji i najljepÅ¡i trenutak je bio onaj kada bijesni vriÅ¡teći glas kaže: „Ubio si ga!“, a demonski grubi odgovori: „Nisam, dao sam mu život.“
Ibro je joÅ¡ poÄeo i da fura duge Å¡etnje u gluho doba noći. Uvijek bi se odÅ¡etao do onog mjesta gdje je danas Akademija likovnih umjetnosti, gdje je sjedio do u gluho doba noći, pio alohol, puÅ¡io cigare i pisao pjesme koje je poslije svirao na svom bubnju od ljudskih kostiju i kože ljudske.
Kakva šteta što snimanje tada nije postojalo!
FIN
|