Islam i Krscanstvo svakako duguju mnogo staro-grckoj djelom i Rimskoj Filozofiji.
Doduse, mislim da su zato jako zasluzni arapi koji su manje vise i sacuvali svojim prevodima vecinu te filozofije.
Krscanstvo pogotovo u srednjem vijeku (tu mislim na period od pada zapadnog Rimskog carstva do Renesanse) duguje mnogo Aristotelu a mozda i vise Platonu, pogotovo tim neo-platonskim idejama. Kao sto svi znamo u srednjem vijeku su manastiri bili jedini centri ucenja i nauke (kako je to smijesno danas cuti
) i vecina obrazovanih su svakako bili popovi itd.
Svakako je cini mi se Crkva i tada uzimala sta joj se svida od stare filozofije, ostalo cenzurisala ili djelom jednostavno ignorisala, ali se ne moze negirati uticaj stare filozofije na "razvoj krscanstva". Doduse to je samo funkcionisalo zato sto je Filozofija u to vrijeme od strane krscanstva bila svedena na ulogu "malog pomagaca" teologije.
Kada je filozofija kroz kasni srednji vijek i renesansu opet pocela dobijat svoje prvobitno znacenje kao nauka koja je sama sebi oslonac i svrha, onda je naravno smetala svim dogmatisticki orijentisanim religioznim institucijama.
A i ja mislim, koliko sam primjetio da je Islam, barem u tom stadiu bio dosta otvoreniji za nove ideje i svakako vise sekularan nego srednjovjekovno krscanstvo. Samo treba uzeti u obzir da je svaki "filozof" srednjek vijeka promatrao stara djela, a i svoje teze kroz spektar krscanske religije i njenih dogmi. Ako posmatramo ta poznata imena srednjek vijeka tipa Thomas Aquinas i Duns Scotus, onda je lahko vidjeti da se skoro pa sva filozofska misao srednjek vijeka (makar u krscanskoj sferi uticaja) svodila na to da Aristotelove i Neo-Platonske ideje (koje su haman ipak izgledale blize krscanima) na neki nacin spoje sa krscanskim ucenjem, uz naravno cenzurisanje ili brisanje djelova koji su bili kontradiktorni istom.