I dio: Dolazak
Ovo je prica o Black Ofcinom i mom putovanju na kraj svijeta koji se zove West Virginia, tacnije Beckley gdje nas dragi Burekbelt/Koldvoid ilitiga Libijac trenutno stanuje. Za sve one koji ne vjeruju da zivi u popizdini, vjerujte, jer nas dvije smo bili svjedoci da mjesto gdje je sniman film Wrong Turn zaista postoji, a nalazi se nekoliko milja od Burekbeltove kuce.
Tako smo nas dvije krenule odlucne da predjemo onih 560 milja za 9 sati voznje, volvom koji je u poodmaklom stadiju raspadanja. Nisam ni slutila da ce se moje sale od tog jutra na racun volvovog nestanja kasnije u toku dana zaista i obistiniti.
Krenule smo u srijedu u 9h, nakon dva telefonska razgovora sa Burkebeltom tog jutra koji me upoznavao sa cestama insistirajuci da sporo vozim, da ne preticem, da se drzim desne strane. Nakon njegovih mrtvopisnih opisa i upozorenja, ja sam se troumila sta da radim i bila sam malo zabrinuta jer sam znala da mi je brzina vrlina, te da necu moci protiv sebe, ali nisam znala da necu moci protiv volva, na svu srecu, jer bi inace skupljali Ofcine i moje dijelove po cesti kao sto smo mi skupljali volvove. Bez obzira na sve, nakon napusenog Burkebeltovog peglanja u 6h, koje je uzrokovalo mucninu u mom zelucu, mi smo hrabro i entuzijasticno krenule prema Zapadnoj Vaginiji dva sata kasnije (nadajuci se da necemo doci tamo kao slagalica) prolazeci kroz pet drzava: New York, New Jersey, Pennsylvania, Maryland i Virginia. Ja sam bila vozac, a Ofca navigator. Kad su se nekoliko sati kasnije uloge zamijenile, mi smo se izgubile (jbg, prirodna i umjetna plavusa pokusale nadmasiti same sebe).
Prvi sat voznje je presao krmeljavo, mahmurno i pospano. Ja prilicno izivcirana jutarnjim ny rush hour-om sam osjetila olaksanje kad smo napokon betonsku djunglu ostavile iza sebe, ali mi se sve manje svidjalo sto ju je mijenjala-prava djungla. Nakon dva i po sata voznje, morale smo napraviti pis-pauzu. Usput se i zeludac pobunio, te smo odlucile da udjemo u krcmu koja je bila blizini i pojedemo nesto na brzinu. Krcma je izgledala kao iz starih dobrih horor filmova u kojoj rade dvije debele, sisate, utegnute konobarice, a jedini gosti su kamiondzije. Eh upravo tu smo nas dvije usle da jedemo dok su svi gledali u nas onim pohotnim i divljim pogledima. Dok sam jela onu chiketinu sa vjerovatno tajnim sastojcima (koja i nije bila losa zapravo) u glavi mi se odvijala ova scena:
Nakon sto smo jele, ja odlazim vani da ispusim cigaru, dok Ofca odlazi u toalet. Kad sam dosla do auta, vidjela sam da su mi gume izbusene. Nisam se zabrinula jer sam kontala da je ona divlja djecurlija izbusila gume, te sam smireno sjela i pusila, cekajuci Ofcu koje nema i nema i nema...i nema...Odlazim do toaleta, vec pomalo zabrinuta, kad nje nema tamo. Osjecam kako neko glumi cobana, te je oteo Ofcu. Izlazim vani dok me prate pogledi gostiju u krcmi na cijim licima je zloban osmijeh. Ja sva prestrasena pocinjem da trcim i pjevam ne bih li strah otjerala, ali skontam kako pjevanje dok trcim lici na vristanje. Istrcala sam na autocestu i masem vozacima, ali niko ne staje, Odlucno sam krenula niz put kad me kamion pregazio. Da li su ofcaraski poslovi urodili plodom, niko nikad nije saznao.
Nakon sto sam ovu scenu ispricala Ofci ona je odlucila da krenemo odmah, konstatirajuci da nisam normalna i da previse serem. Sretne sto nas niko nije skuhao i pojeo u toj krcmi, krenule smo dalje sa osmjesima od uha do uha, odlucne da stajemo samo u nuzdi. Dva sata kasnije vidjesmo da nam nestaje goriva, te smo stale na neku benzinsku u nekom malo civiliziranijem gradicu u Marylandu, gdje su ljudi pitomiji, sto se pokazalo pet minuta nakon sto smo stale. Naime, dok sam ja tocila gorivo Ofca zakuka kako nesto visi ispod volva. Bio je to plasticni stitnik koji stiti nesto odozdo. Pojma nemam sta stiti niti kako se zove (zensko i auto
). Ofca je otisla da pita ima li u blizini neki automehanicar, dok sam ja bila pognuta pokusavajuci da skontam mogu li ja sta popraviti. Tada su Selma i Belma svojom osebujnoscu dozvale pomoc. Prisao neki cikica kojem se svidio pejzaz, te je on skinuo ono sto je ostalo od stitnika, koji se ko zna odkad vukao po cesti, govoreci kako nece biti nikakvih problema u putu. A mi smo bile presle tek pola.
Smirene i dalje da osmjesima smo krenule naprijed. Ovaj put je Ofca vozila, nakon kratkotrajnog nagovaranja. Utjeha joj je bila da i ja vozim bez americke vozacke dozvole. Dobrih sat vremena voznje poslije tog, smo stale da si kupim red bull i ispaznim prva dva iz tijela. Zeleci da se uvjerim kako je sve ok ispod volva, pognuh se da vidim, ali mi se nije nimalo svidjelo ono sto sam vidjela. Bile su dvije rupe na karburatoru ili cemu vec (ono sto se nalazi ispod auta, a nije auspuh
). Nista se nije dalo napraviti, te smo ipak krenule sa blagim osmjesima na licima.
Bila nam je ostala jos cetvrtina puta, ali nismo znale da je to i najgori dio. vozeci se prema autocesti koja vodi direktno u Beckley, zatekao nas je dotad nevidjeni pljusak. Ja sam bila zabrinuta zbog onih rupa ispod volva koji je bez tog nekog stitnika i sto se pregrijao, a nista se nije ni vidjelo voziti, te rekoh Ofci da stane na autocesti u pomocnu traku, sto je i uradila. Tu smo stajale malo, ali buduci da se smrkavalo, a pljusak nije prestajao, ona odluci da nastavi dalje pa sta bude. Eh to je moglo da se pretvori u nase prvo i posljednje stajanje na strane na autoputu. Ja joj rekoh da se nema nista iza nas, moze slobodno da se ukljuci u saobracaj, ali zbog pljuska i prljavih prozora nisam vidjela kako nam se kamion uzasno brzo priblizavao. Srecom, vozac kamiona je skuzio nas na vrijeme, te nas je u milimetar zaobisao bijesno trubeci. Ofca je bila bijesna na mene, a ja na prirodu.
Uskoro i pljusak je ostao iza nas, mi se ukljucismo na autocestu koja vodi do dna of the dna. Prema mojim procjenama, pola rezervoara goriva bi nam trebala biti dovoljna da dodjemo u Zapadnu Vaginiju. Kako sam se samo prevarila. Krenule mi tako, proklinjuci i Burekbelta i Vaginiju i Ameriku i volva i sve zivo i mrtvo. Ukljucile se mi na autocestu koja vozi do Beckleyja, nigdje nista niti ikog. Samo milje i milje sume i ogromna brda. Evo vam slika, to je ta suma i sad samo zamislite cestu koja ide kroz nju.
I vozile se mi tako, i vozile i vozile, kad vidjesmo da nam je gorivo na--rezervi. Nigdje benzinske, nigdje nikakvog znaka gdje smo i sta smo, nigdje zive duse iza nas niti ispred nas, ali zaista ne pretjerujem-nikog nije bilo. Prvo smo se zezale na racun nase situacije,ali kad sam vidjela da je baterija u mobitela prazna, da pada noc i da pojma nemamo koliko nam je jos ostalo do Burekbeltove jazbine, osmijesi su zamrli na nasim licima. Nakon pola sata traumiranja i nadajuci se da ce dobri stari volvo izdrzati, napokon smo ugledale znak za benzinsku. Znate ono olaksanje kad se pokakite nakon 11 sati trpljenja? Eh tako smo se nas dvije osjecale. Natocismo gorivo, kupismo red bullove i nastavismo dalje, procjenjujuci da imamo jos nekih 15 minuta voznje do odredista.
I ovaj put smo dobro procijenile. Koji neopisiv osjecaj kad smo nakon 11 sati ugledale tablu na kojoj je pisalo: BECKLEY! Ali, tada je dosao red na mene da budem navigator i dovedem nas do Burekbeltove jazbine, ali moj navigacioni sistem je zatrokirao. Naime, citala sam kartu naopacke. Nepotrebno je pisati da je Ofca pizdila, dok sam ja umirala od smijeha. Jos jednom se dokazalo da ko pita, ne skita, te smo pitale nekog lokalca gdje je ulica koja nam je trebala, te nam je on objasnio, i napokon smo dosle na odrediste: 229 Church St!!!
pogled dole
pogled gore
moja the krntija
Burekbelt, Ofca, Burekbeltovi cimeri: Umid i Dan
to be continued....
Login
Register
FAQ
Search
libijac,sta nam ovo uradi????!?!?!? 
