NiÄeov nadÄovjek
Sjedio je okrenut ka zidu kao da time izražava svoj protest protiv svega Å¡to hoda, hrani se, razmnožava i živi. No naravno, on je sam hodao (istina, dosta neurotiÄno, ali je hodao, inaÄe ne bi nikuda stizao), hranio se (brzom hranom kako bi svima dokazao da ne mari za svoje zdravlje), Äesto zavrÅ¡i u krevetu sa nekom djevojkom. Živi, jer troÅ¡i dosta kiseonika. Ipak, on je buntovnik. Nije baÅ¡ siguran taÄno protiv Äega, ali on se buni. Nije siguran taÄno Å¡ta želi da postigne, ali se buni. Ne želi niÄim pridonijeti nekoj općoj dobrobiti, ali se buni.
U ruci mu pivo. Ljulja se na stolici ne bi li bio zamijećen. Ako ga netko neÅ¡to upita, odvratit će vrlo neljubazno i grubo, kao da ga pometa u njegovim važnim mislima. No to nisu posebno važne misli. On ne misli kako da rijeÅ¡i svjetsku krizu ili kako da pomogne svojoj susjedi koja jedva preživljava od bijedne penzije, on razmiÅ¡lja o NiÄeu i kako je taj tip samo bio pametan. Istina, nije dosta proÄitao od njega, ali “Bog je mrtav†krilatica bila mu je sasvim dovoljna. Duga neodržavana kosa i trodnevna brada Äinile su ga prosjeÄnim, ali on je bio uvjeren da je u takvom izdanju boem koji se samo zamisliti može. Pa Äak ni Bukovski nije izgledao tako nemarno i propalo kao on. Naravno, Bukovski je možda znao pisati poeziju, ovaj to ne zna. PokuÅ¡avao je on, doduÅ¡e, pisati par puta, ali Äinilo mu se to odveć nepotrebnim naporom. Ipak, tuÄ‘i napor mu nije izgledao vrijedan pažnje, možda zato Å¡to je znao da neki ljudi piÅ¡u bez napora. Oni talentirani. Bukovski je znao Äak uživati u klasiÄnoj glazbi, ovaj to ne zna. KlasiÄna glazba mu je odveÄ naporna za konzumiranje, Stoga sluÅ¡a metal. Za njega je metal najviÅ¡e glazbeno dostignuće Äovjeka i jao onome tko u njegovom prisustvu kaže neÅ¡to protiv metal velikana.
On previÅ¡e voli crni humor. Umjesto da se nasmije kao na svaki prosjeÄan vic koji je smijeÅ¡an, nasmije se tako jako da zaori prostorija. Lice mu zasja od nekakvog neurotiÄnog zadovoljstva. Posebno voli crni humor sa mnogo krvi. Povremeno reže malo kožu na tijelu da bi mogao kasnije pokazivati druÅ¡tvu i uz macho držanje reći da voli osjetiti fiziÄku bol. Da ga ona pali. No zapravo, nije taÄno. Bol mu Äak tjera suze na oÄi. Ne Äini to radi zadovoljstva. Zadovoljstvo postiže kada u oÄima svojih prijatelja vidi divljenje, strah ili Å¡okiranost.
Dok je tako sjedio za stolom, sam, udubljen u meditacije o NiÄeu i kako je taj tip bio pametan, priÅ¡ao mu je prijatelj i dodirnuo ga po ramenu.
-Hej, pa gdje si, šta mi radiš?!
-Prekidaš me u vrlo važnom razmišljanju…
-Je li nešto u vezi kakve trebe?
Ado napravi zgrađen izraz na licu.
-Da mislim o tim jadnim ženkama ovog pokvarenog ljudskog roda?! Možda o tome misle ljudi poput tebe, koji ne znaju šta je prava filozofija i šta je pravi život, ja sam drugo.
-Ma Å¡ta si ti uvijek tako ozbiljan.-reÄe prijatelj Sanel, ne ljuteći se, jer je od malena navikao da trpi uvrede superiornijih. Odrastao je u obitelji koja mu je zabranjivala da ikada progovori ijednu rijeÄ. Sjede na stolicu do njega i pruži mu kutiju sa cigaretama.
-Ma Å¡ta je to? Kakve su to Å¡minkerske cigarete?-prezirno se nasmija Ado, odbivÅ¡i uzeti. IzvuÄe kutiju cigareta iz svog džepa i zapali jednu.
U tom trenutku im priđe neka djevojka koja je hodala vrlo brzo i vrlo samouvjereno. Nosila je kariranu suknju, imala dugu kosu. Pozdravila je Sanela.
-Azra te zvala da dođeš u subotu na njen rođendan.
-Pih!-Adin pokret viÅ¡e je liÄio nekom tiku nego suvisloj radnji.-Å ta njega ima zvati! Hoće je on i zabaviti!
Djevojka odmjeri Adu, shvati s kakvom vrstom ljudi se susrela i pohita da završi razgovor što prije.
-Dakle, dolaziš?
-Ma naravno…
-Mora se raditi nešto, zar ne?-opet se ubaci Ado.-Bolje i to nego gledati sapunice na TV-u.
-Ne gledam sapunice.-branio se Sanel.-Mirsada, reci Azri da ću sigurno doći. Sada, molim te, sjedi malo s nama.
-Ajoj, ne mogu…Moram.. Ne znam taÄno Å¡ta moram, ali imam nekih obaveza.
-Kakvih to žensko može imati obaveza?-zloÄesto se nasmija Ado.
-Da uÄi, primjerice.-odvrati Mirsada.
-Å ta da uÄi? Nove položaje?
Sanelu ta šala nije bila smiješna. Poštovao je Mirsadu i bilo mu je neugodno. Zažalio je što ju je pozvao da sjedne s njima. No Mirsada sjede za stol i pogleda Adu, ne bijesno i prezirno, nego opušteno i nadmoćno.
-Kad je umro Josip Broz Tito?-upita ga iznenada.
-Ma šta mene briga kad je on umro!
-Kad je Bosna i Hercegovina proglašena nezavisnom državom?
-Nikad! Bosna nikad i neće biti nezavisna država s ovim debilma u njoj.
-Sartre je pipadao, kojem filozofskom pravcu?
-O NiÄemu me pitaj, nemoj o tim religijskim filozofima.
-Zapravo, Sartre je bio također ateista.
-Svejedno! Å ta si me uzela ispitivati, misliÅ¡ da si pametnija! Tebe je Bog stvorio za kuhinju, a ne za filozofiju! VidiÅ¡, mala, sve Å¡to si ikada proÄitala, a ne vjerujem da je mnogo, napisali su muÅ¡karci. ÄŒak i ono Å¡to su žene pisale. Sve je to rijeÄ muÅ¡karca.
Sanelu je postajalo sve neugodnije, ali Mirsada nije izgledala pretjerano razdraženo. Čak se smješkala.
-Znate Å¡ta ste vi žene? Mazohisti! Neki dan pokupim neku malu, svaÅ¡ta joj ovako napriÄam, kako je glupa, i ona ode sa mnom u krevet.
-I Bukovski je imao isti problem. Spavao je samo samo sa kurvama koje je patrijarhalno društvo toliko iskoleksiralo da su pronalazile zadovoljstvo samo u poniženju. I to je naravno, djelo muškarca. Možda sam malo pretjerala što sam te uporedila sa Bukovskim, on je bar znao pisati. Istina, pisao je gluposti, ali bio je talentiran.
-Ma lako je škrabati ono što je on škrabao! Ja bih mogao tristo onakvih pjesmica za dan napisati!
-Izazivam te da to uÄiniÅ¡.-doÄeka Mirsada.
-Kao da nema pametnijeg posla nego da škrabam gluposti!
-Nisam ni mislila.-nasmija se ona. Ado nije bio otporan da ženski smijeh, odmah mu je adrenalin skoÄio. ÄŒast njegovog falusa je dovedena u pitanje.
-Slušaj, srce, pogrešnu si osobu našla da zezaš! Ja sam, bona, za tebe Ajnštajn.
-Ne znam, ta teorija ti je malo klimava, jer AjnÅ¡tajn je bio vrlo inteligentan Äovjek. ZnaÄi, voliÅ¡ NiÄea.
-NiÄe je zakon!-potvrdi on ponosno.
-Reci mi, šta misliš kako je on utjecao na našu epohu postmoderne?
-Utjecao je našu epohu! Naravno da je utjecao. Zamisli, šta bi danas bilo da nije bilo njega.
-Šta bi bilo? Baš me interesira.
-Ne bismo nikad izašli iz srednjeg vijeka. Samo bismo se molili i drhtali.
-Rado bih joÅ¡ s tobom razgovarala, ali zakasnit ću na predavanje. Ne uÄim zapravo nikakve položaje, -reÄe ona, ustajući.-nego će nam danas govoriti profesor o fenomenologiji. Naravno, bilo bi suviÅ¡no pitati te za fenomenologiju, poÅ¡to sam uvjerena da ti to znaÅ¡ bolje od mene. Naposljetku, ti si muÅ¡karac koji Äita NiÄea. Naravno, Äitati i razumjeti nije isto. Sanele,-obrati se prijatelju.-vidimo se na tulumu.
Kad je otiÅ¡la, Ado osjeti neko olakÅ¡anje. Nije siguran, ali misli da mu se ta djevojka rugala. SmijeÅ¡no! Njemu se ruga! Pa on je znao Å¡ta je ovaj život joÅ¡ prije nego je ona znala Å¡ta su pelene. NaruÄio je joÅ¡ jedno pivo i odluÄio da ostane u kafiću malo duže. Bar joÅ¡ Å¡est sati.
|