|
DANI: Najavljujući svoj prvi solo album, rekao si da je to "album za odrasle", misleći pritom na one koji su svjesni da je Che Guevara danas samo brand kao i svaki drugi. Od trnja i žaoka postigao je uspjeh kakav rijetko imaju albumi tog profila. U naslovnoj pjesmi s novog albuma sugeriraÅ¡ da je sad kasno za sjećanje i žal za mrtvima. Å ta možemo oÄekivati od novog albuma?
AVDIĆ: To Å¡to naslovna pjesma i kaže. Ljudi se utrkuju da izraze poÅ¡tovanje prema mrtvima, a koliko ih stvarno poÅ¡tuju vidi se u tome kako se odnose prema živima. Oni koji znaju Å¡ta radim mogu oÄekivati nastavak dosadaÅ¡nje priÄe, ali joÅ¡ tvrÄ‘e i direktnije.
DANI: ZnaÄi li to da i dalje gledamo kanal El Diabla? ÄŒeka li nas Intifada u novom mileniju, kako si do sada tvrdio?
AVDIĆ: Mi jesmo na kanalu El Diabla. Ovo vrijeme je pogubljeno totalno, ljudi joÅ¡ viÅ¡e. Izgleda kao da imaÅ¡ milion mogućnosti, a ne miÄeÅ¡ se s mjesta. Sve ti je dostupno, jedan klik i tu si, poslije stotog klika, dan je gotov. Živi se iluzija, ne život. PoÅ¡tuju se imena, ne ljudi. VjerujeÅ¡ u ono Å¡to si Äuo, ne u ono Å¡to si vidio. A Intifada je davno poÄela, prÅ¡ti na sve strane. Problem je Å¡to je milion strana i sve nalikuju jedna drugoj, samo su im boje razliÄite. I viÅ¡e ne biraÅ¡ ti stranu, strana tebe bira.
DANI: U jednoj pjesmi, spominjući Malog Jožu, kažeš "ko mu jebe mater". U toj istoj pjesmi kažeš da je tvoje svjetlo oduvijek bio samo Fadil Jahić Španac. O Fadilu Jahiću se danas mogu naći samo dva teksta u Arhivu Federacije BiH, a po Malom Joži se nazivaju kafane. Šta hoćeš reći?
AVDIĆ: Mali Joža je povrÅ¡ina, a Fadil je suÅ¡tina do koje treba dobro zagrebati. A kafana je sve do Äega je gomila u stanju zagrebati. I majice s likom raznih Joža.
DANI: Å ta, kao Che Guevara? Jesi li zato rekao da ideali nisu fotogeniÄni?
AVDIĆ: Prvo moramo razdvojiti Tita i Che Guevaru. Tito danas nije revolucija, već tuga. Žal za vremenom kada se živjelo dobro i sigurno. Ne slijede se njegovi ideali, već vlastita nostalgija i nemoć. A Che Guevara je trideset godina dobro naplativ kapitalistiÄki proizvod. Ernesto Guevara i Che Guevara nemaju niÅ¡ta zajedniÄko. Ernesto je zapuÅ¡teni, izmanipulirani looser, a Che Guevara je maÅ¡inerija koja pokazuje svu nadmoć kapitalizma. Eksploatacija za kojom se žudi.
DANI: Pratiš li medije?
AVDIĆ: Vijesti, usput.
DANI: Kako ti se Äini danaÅ¡nja politiÄka situacija u zemlji? Ti u pjesmama govoriÅ¡ o vladavini Familije i begova. MožeÅ¡ li to prokomentirati?
AVDIĆ: Familije nas drže donjima i priÄaju nam da smo donji zato Å¡to nas mrze neki drugi.
DANI: A Islamsku zajednicu?
AVDIĆ: Korporacija. Kao bilo koja religija.
DANI: Šta misliš, zašto ogroman broj građana ne izlazi na izbore? Ima li razlike između pozicije i opozicije, postoji li alternativa?
AVDIĆ: Iste face su u opticaju non-stop i samo okreću jednu istu priÄu i vidiÅ¡ da im nije stalo. Ovdje biraÅ¡ manje loÅ¡eg, a to ubija. S druge strane, novim ljudima će malo ko dati Å¡ansu. U startu ih diskvalificiraju. Sjeti se, pred izbore su se potpisivale razne peticije, glasajte za promjene i sliÄno, to su organizirali oni iz GROZD-a. I doÄ‘oÅ¡e izbori, promjene vidjesmo, a dan nakon izbora neki tip iz GROZD-a kaže: "Mi smo zadovoljni, izveli smo petsto hiljada novih glasaÄa!?" Pa za koga su glasali, jeb'o te? ZnaÅ¡ li Å¡ta je petsto hiljada ljudi? Ta cifra može izvrnuti sve naglavaÄke, ako znaju Å¡ta hoće, ali ovi nisu znali, njih su pozivali... Care, nemoj pozivati nikoga ni na Å¡ta. Nemoj micati onoga ko ne želi da se makne sam, napravit će glupost.
DANI: Kako objaÅ¡njavaÅ¡ Äinjenicu da i pored idealnih druÅ¡tvenih uvjeta za razvoj punka i svakog sliÄnog oblika umjetniÄkog ili socijalnog bunta, ipak nemamo razvijenu takvu scenu?
AVDIĆ: Punk se razvio davno i etablirao, ali ovdje nije ostavio traga. Te scene nikad nije bilo, sve se deÅ¡avalo sporadiÄno. A nema ni tog sliÄnog oblika o kojem govoriÅ¡, nema niÄeg novog Å¡to bi zauzelo stav da ga primijetim, osim slike u novinama i gluposti ispod nje. I ja ne vidim te druÅ¡tvene uvjete za razvoj bilo Äega. Ne vidim druÅ¡tvo uopće. Vidim samo mogućnost da ugrabiÅ¡ neÅ¡to nabrzinu i vratiÅ¡ se filÄ‘anu. Ali to me ne brine. Radim svoje i ne osvrćem se. Uvijek usput sretnem nekoga. I ne znam zaÅ¡to svi oÄekuju da se odjednom neÅ¡to desi, i to masovno. Masa je rulja, a rulja niÄeg dobrog nije donijela. I kad su dobru stvar radili, na kraju su je sami zajebali.
DANI: Evo, nedavno je premijer Kantona Sarajevo Samir Silajdžić demonstrante koji su artikulirano tražili njegovu ostavku nazvao ruljom.
AVDIĆ: Pa, on je dio rulje o kojoj govorim!
DANI: Å ta misliÅ¡, zaÅ¡to nema ni najsirovijeg oblika socijalnog bunta, zaÅ¡to nema masovnog, organiziranog prikljuÄivanja studenata demonstracijama koje se posljednjih sedmica odvijaju u Sarajevu?
AVDIĆ: Kakve studenstke demonstracije, Å¡ta ti je? Studente danas ne uÄe da misle, već da sluÅ¡aju i slijede. Socijalni bunt nosi radniÄka klasa, a ona je razbijena i ponižena i projekt njenog unižavanja je temelj novog poretka. Na tom projektu rade nekadaÅ¡nji sudenti.
DANI: Ima nekoliko socijaldemokratskih partija - jesu li one zaista predstavnice, da je tako nazovemo, radniÄke klase?
AVDIĆ: Ako kažem nisu - oni će reći: jesmo. Ako pitam Å¡ta ste uradili - oni će reći: ne možemo niÅ¡ta, manjina smo, nadglasaju nas. Ali suÅ¡tina je da ne postoji radniÄki sindikat proizaÅ¡ao iz radnika. Jedinstven. Artikuliran. Ako Å¡trajkaju prosvjetari, to je niÅ¡ta. Ali ako uz njih Å¡trajkaju novinari, rudari, gradski prevoz, doktori, trgovci, to je već Å¡trajk. Sindikat je udarna igla, a to drže gazde.
DANI: U Tuzli je ljevica uvijek bila jaka i zato se u Tuzli mogu najjasnije izdvojiti neke skupine muziÄara koji radom pokazuju da im nije svejedno i koji su vrlo angažirani. ÄŒak i na dnevnopolitiÄkom polju. Eto, naprimjer, ti si suraÄ‘ivao s Frenkijem, koji je izazvao neke vrlo konkretne reakcije - uzdrmao je i ministra BariÅ¡u ÄŒolaka, zauzeo je jasan politiÄki stav. Dokazuje li to da su promjene moguće i da se vrijedi boriti?
AVDIĆ: Nije to od ljevice, već od hlora i ćumura. Kad te iza table Tuzla doÄekaju kotlovi termoelektrane, i ne ostaje ti niÅ¡ta drugo nego da nekome jebeÅ¡ mater. Naravno da su promjene moguće i da se vrijedi boriti, ali budi spreman na dugu borbu, niÅ¡ta se neće desiti ni za deset godina, ali svaki puta kad se okreneÅ¡, vidjet ćeÅ¡ da se neÅ¡to mijenja i o tome govorim. Od juriÅ¡a nema niÅ¡ta. Iza juriÅ¡a samo skupljaÅ¡ Ä‘ubre. Ne treba uzdrmati, ne treba ni ruÅ¡iti, već raditi da se samo uruÅ¡i. Å to se samo sruÅ¡i niko neće dizati. Jeb'o to Å¡to ćeÅ¡ sruÅ¡iti zgradu kad će ostati temelji. Radi svoje i ne brini.
DANI: Bio si lider kultnog benda Rupa u zidu, a sad nastupaš samostalno i kažeš da si tako slobodniji. Ima li šanse da ponovo okupiš bend?
AVDIĆ: Ne. To bih uÄinio samo sa zadnjom postavom, koja je svirala na Laku noć, pacijenti, a to nije moguće. Ali ću sa Zdenom za izdavaÄku kuću SluÅ¡aj najglasnije najvjerovatnije objaviti sve albume.
DANI: PoÄeo si se baviti i teatrom, nastupaÅ¡ u predstavi Branka Å imića po tekstu Dijete naÅ¡eg vremena Ödona von Horvatha. Predstava je igrana u Tuzli, Beogradu, a spomenuo si turneju po NjemaÄkoj. O kakvom se projektu radi?
AVDIĆ: Stvar je pokrenuo Branko Å imić sa ekipom ljudi sa prostora bivÅ¡e Jugoslavije, ali koji već godinama žive i rade u NjemaÄkoj. Taj tekst je napisan poÄetkom dvadesetih godina proÅ¡log stoljeća i bukvalno je opisao Hitlerov dolazak i svo to nacionalno nafuravanje kroz lik momka koji od nezaposlenog, izgubljenog jadnika prolazi kroz sve faze nove nacionalne katarze da bi na kraju progledao na najgori mogući naÄin. Neke scene toliko podsjećaju na ono Å¡to se desilo kod nas da mi je muka. Isto k'o da neko prepisuje. Predstava je za Balkan raÄ‘ena u saradnji sa Goethe institutom. U januaru smo igrali u Münsteru i Düsseldorfu i imali smo jako dobre recenzije. Igrali smo pet predstava. U martu igramo dvije predstave u Berlinu, a u toku godine imat ćemo i neku turneju po regionu. Za sada znam da ćemo igrati na festivalu Ex Ponto u Ljubljani.
DANI: Tvoj roman Na krvi ćuprija objavljen je uporedo s albumom za underground izdavaÄku kuću, pa te neću pitati za komercijalni uspjeh. PlaniraÅ¡ li nastaviti sa spisateljskim radom?
AVDIĆ: Novi roman je pri kraju. RazmiÅ¡ljao sam da ga opet objavim zajedno sa CD-om, ali nisam imao dovoljno vremena, pa ću malo saÄekati. I ovaj roman se prepliće sa CD-om, uzimaju jedan od drugog.
DANI: U knjizi govoriš o ljudima uništenih života. Koliko u svemu tome ima autobiografskog?
AVDIĆ: NeÅ¡to pokupiÅ¡ od sebe, neÅ¡to vidiÅ¡ na drugima. Klasika. Život. Meni to sve opet izgleda optimistiÄno. Možda su uniÅ¡teni, al' se krpe. I najbolji životi su skrpljeni. Kvaliteta je u Å¡avovima.
DANI: Već dvadeset godina djelujeÅ¡ potpuno neovisno od takozvane scene. Tvoja publika te ne može vidjeti na televiziji, Äut će te na rijetko kojem radiju. Isto bi se moglo reći za SCH i dva-tri sliÄna benda. Å ta, zapravo, oÄekujeÅ¡ od publike, budući da si profesionalac i da živiÅ¡ od svog rada?
AVDIĆ: Raja koja dolazi na koncerte je super. Uvijek se iznenadim. Ima i klinaca i starijih od mene. Å ta oÄekujem? Da me sasluÅ¡aju. A mediji u mom sluÄaju ne znaÄe niÅ¡ta. ÄŒak mislim da bi bili kontraproduktivni. Tih nekoliko radiostanica i nekoliko intervjua je viÅ¡e nego dovoljno. Neka se djelo bori samo.
|
Login
Register
FAQ
Search
men super glas, al dobro, to je bas pank.
