|
Iliti, u manjku boljeg naslova...KAKO JE METAL SISTEMATSKI UNISTEN OD PLAGIJATORA.
Kada sam ja bio daleko od puberteta, u klinackom veselju i fascinaciji s novootkrivenim medijom teske gitarske muzike, losih bendova nije bilo. Dobro, bilo je bendova koji su bili prilicno jebeno dosadni (npr. Xentrix), ali svaki, al bas svaki bend je imo neki svoj tik, neku specificnost. I sve je bilo sjajno i bajno. No i tada je postojala neman uz koju se muzika koju volim morala kacit dab bila na radiju, televiziji, na koncertu il u nekom casopisu. Tada je to bio usrani Hard Rock, Glam, zovite ga kako hocete, ukratko, nesto sto ama bas nikakve veze nikad nije imalo s onim sto sam ja kao individua volio da cujem.
Srecom, pojavio se Grunge, koji je svojom komercialnom eksplozijom zauvjek odagnao nakarminane pizde. No s nestankom tih pizdi, nestao je i Metal. Kao neki dinosaurus u ledenom dobu, reptil bez sposobnosti adaptacije, jednostavno je otisao u podzemlje. Interesantno je za uociti, da je upravo taj period Metalske smrti izrodio najkvalitetnije, neosporno bitne radove ekstremnog Metala. Tesko je naci ijedan album van perioda 89-95 da moze drzat svjecu svojim prethodnicima. Voljeli mi Malevolent Creation il Mayhem, situacija je morbidno slicna u obe scene. Dobre zike je bilo SVUDA.
Naravno, tokom istog perioda, skoro svako bitno ime osamdesetih se izofiralo do bola u prejadnom pokusaju ocuvanja nekadasnjeg komercijalnog statusa. Tesko se odvojit od dabl-dekera, publika u desetinama hiljada, besplatne hrane, pica i kurvi. Pa shodno tome imamo fantasticne radove Kreatora, Sodoma, Anthraxa, Sepulture i svih ostalih velikana koji su shvatili kapitalisticki motto, da bi opstali u svjetskom trzistu, morate se adaptirati promjenama. Jebo im bog mater.
Onda su se pojavili Korn, Limp Bizkit, Pantera, Fear Factory...opet, muzika koja me u najboljem slucaju iritira, a u najgorem me tjera da nozem pocnem bost membrane zvucnika. I to je tada bilo THE SHIT. Literalno. 10 godina se ta sablast povlacila pod imenom Metala. Deset jebenih, dugih i bolnih godina shvatanja da ono sto oni zovu Metal je meni definitivno nesto najodvratnije, gore i od Svapskih disko hitova osamdesetih. Klon, smece, otpad. Nisam imao dovoljno para, a ni zelje da mjenjam imidz da se uklopim. Nije bilo ni potrebe. Imao sam srece da zivim u Metal mozambiku (ko i vazda). Silna navala pederluka, obicnosti, neinteresantnosti me je po prvi put natjerala da umjesto, kad me neko pita sta slusam, odgovorim SVASTA, a ne METAL. Jer bi drugi odgovor neizbjezno prouzrokovao dugo objasnjavanje koje bi zavrsilo sa argumentom il u rjetkim izolovanim slucajevima, full on marisanom.
No tada se pojavise i Metal Maniacs-i. Americki casopis amaterskog preloma, ali s jednom bitnom razlikom. Za Maniacs-e, od 99-e, Nu Metal jednostavno nije postojao. Maniacsi su bili dovoljno tolerantni da uvrste kolumne o klasici, hasisarluku, ali ne i o Limp Bizkitu. Za to vrijeme, to je bilo nesto monumentalno, neopisivo, dokaz da Metal jos nije umro. Stari bendovi su se poceli vracati iz zaborava. Svedska je vibrantno izbacivala krajnje slatkast Death Metal koji je imao prodje kod sirih masa. Cinilo se kako ce sve doc na svoje, cak se latentno pocela ispravljati nepravda ucinjena prema Norveskoj BM sceni, i opet s Maniacsima na celu, BM albumi su se poceli ocjenjivati po svojim standardima.
No kako Metal, suprotno toku inovacija na polju marketinga i izrabljivanja, cesto putuje od ostatka svjeta prema Americi, trebalo je malo vremena da ono sto su Maniacs-i propagirali tih godina dodje na svoje. Enter the third shit age. METALCORE. Opet, Metal je izrodio neinteresantno, reciklirano, nakalemljeno, odvratno premazano obicnoscu i neinventivnoscu KOZIJE GOVNO koje neosporno dominira. Patenti Gothenburga su ovdje jadno umazani u Slejerluk devedesetih od strane momaka koje je izgleda bio strah otic u motorci u skolu. Ali to je ono sto klinci, koji nikad nisu culi jedan jebeni Hell Awaits il Under the Sign of the Black Mark, koji nemaju pojma sta Metal znaci, vole. I trebace bar pet-deset godina, da ta djeca sazriju, da shvate da ono sto slusaju je u stvari, u biti, krajnji sund i reciklaza sa novijim produkcijskim dodatcima. Jos jedno mlacenje pare, jos jedan podal marketinski trik.
I tako danas, na veceu, listam nove Maniacse. I slucajno mi oko pade na tri stranice, "Apokalyptic Raids". Recenzije tries "kvlt" albuma. Svaka recnzija, dvije recenice. Toliko prostora dobijaju jedini bendovi koji me IOLE interesuju u tom univerzumu prosjecnosti, propalih pokusaja, otpadnika i seratora koji se zove Metal. I tu se zgurase svi, sa imalo panka u svom zvuku, u svom pristupu. Stari djederi, staromodni blekeri, staromodni tresheri. Osudjeni na fusnote zbog tradicionalnosti, zbog odbrane onog sto je Metal bio u svojim boljim inkarnacijama. Arcturus, po hiljaditi put, dobijaju sarene tri stranice. Samo se nadam da ranije spomenuti nece djeliti sudbinu Emperor-a, jer bi drugi put, to mentalno kasnjenje metalaca za svojom muzikom, bilo histericno.
Ova dva mjeseca sam bio izlozen krajnje nemilosrdnoj navali zadnjeg krika u Metal modi. Brutalnog pretjerivanja. Novi Impiety, novi Nile, novi Kataklysm, novi Behemoth, novi kuracpalac. JA neznam, al meni se od ovih iztrigerisanih, predistorziranih, majmunskih urlanja strasno spava. Death Metalci su zaboravili pista pjesme, ocito. Hajd Kataklysm nisu. Al svi ostali su brutalni kao kiper kad istovara sut. Kao da je ovo jebeni sport, natjecaj. Iskreno, vise prostora dodjelim Bauhausu ili nekakvom starom krepalom blueseru neg svim ovim bendovima zajedno. Al eto, to je ono, zajebano, uf jesu brzi i usvirani...samo dje je muzika? A pitanje, o cemu je muzika, necu ni postavljati. O sranju. O komadanju mesa. U boljim verzijama. U losijim moramo trpit politicke poglede ljudi koji nisu ni osnovnu zavrsili.
Zasto je usrani Crust toliko dobar. Bolji neg je ikad bio. Zasto su svi stari HC bendovi koji su aktivni jos uvjek zestoki i bez kompromisa kao sto su bili u svojoj mladosti?
Zato sto se Metalci lako zadovolje.
|
Login
Register
FAQ
Search
