Od 7. godine, upisala muzicku, bila bas talentovana, al' mi bilo mrsko vjezbat. Profa me tjerao da upisem srednju, meni bilo mrsko. Tad se nalozila na elektricnu, batalila klasiku i htjela skidat metalske stvari
Onda me stigle prave obaveze i od toga odustanem vrlo brzo. Ne pamtim kad sam je zadnji put uzela u ruke, ispala sam iz fazona i sad mi je bas krivo.
Sad me opet opucala zelja za sviranjem, al' iskljucivo klasike.
Na osnovu mog tuznog iskustva, meni se cini da, ako sviranje shvatis bas kao obavezu, lagano se ubija zelja za istim. Koliko je vjezbe potrebno, individualna je stvar, mada je opce poznato da "practice makes perfect", pa tako i ovdje
Nikad nisam obracala paznju na skale, a mislim da je to greska, jer su vazne.
U svakom slucaju, i meni je ljepse cuti nekoga kad svira iz duse i zadovoljstva, pa makar u pitanju bile jednostavne, lijepe stvari nego slusati kad neko impresionira tehnikom, a od muzike haman nista.
Zato, hrabro naprijed, bitna je volja i zelja