Htjedoh napisat kilometrasa o ovome davno, al ne bih pjan dovoljno do nocas...mrz'te me
Sasvim slucajno sam za polusemestarski rad imao zadatu prezentaciju iz pomalo opskurne teme fraktalne geometrije....slusajuci Nachtmystium religiozno....Libijac je dosao do zapanjujucih zakljucaka (u daljnjem tekstu, Libijac je moj alter-ego pod uticajem kanabiolske spoznaje....)
Prvo je postojala tisina. Onda je nastala muzika. Treceg dana, iz grotla pakla, sejtan nam dade
DISTORZIJU. Za razliku od mnogih, striktno muzickih formi zvucnog procesuiranja, distorzija je unikat,, gledano filozofski ili matematicki, prljanje elektricnih signala u geometrijskoj progresiji ostaje nedodirljivo.
Dok je distorzija u metalu bila, gotovo uvjek, striktno "gitarski efekat"...u najcesce omrazenoj formi ekstremnog
rock n' roll-a, tj. Black metal-u, distorzija postaje, negdje sa izlaskom "The Return..."-a i zapecaceno sa pojavljivanjem "Under a Funeral Moon"-a, produkcijsko-estetski pristup od apsolutne bitnosti umjetnickoj formi.
Sve ovo nema veze s vezom bez kratke analize fraktalne geometrije. Benoit Mandelbrot je definisao fraktalne oblike 75-e, u mom prostom prevodu, kao beskrajno rekursivne pojave bezgranicnog detalja. Trenutacni pogled u Mandelbrot-ov skup laickim okom je dovoljan da, za svakog ko ima trunku poznavanja grafickih reprezentacija zvucnih talasa, se dodje do zakljucka da, ta najprostija, najelementarnija forma Metal-a, ima ogromne doze atavizama direktno vezanih uz najbitnije procese prirode i fizike.
Za one koji nisu shvatili moju ideju...da udrobim kruha u mlijeko...
Ako je sve u prirodi, sve pojave tojest, neregularnog oblika koji se ponavlja...kao snjezna pahuljica...tako se i princip te najmladje branse geometrije oslikava u radovima najosporenijih metal umjetnika zadnje dvije decenije. Znajuci ili neznajuci, sa svojim pristupom, bendovi tipa Darkthrone, uzevsi rekursivni i sporo razvijajuci pristup pisanju pjesama od Bathory-a ("Under the Sign of the Black Mark" je najbolji primjer), su sa haoticnim elementom distorzije kao producentske etike, oslikali nas pogani svjet u njegovom istinskom svjetlu. U konfliktu minijaturnih tonova proizvedenih uz pomoc suma i preuvelicavanja originalnog signala, koji se rascvjetavaju kao korov preko teme, osnovna ponavljanja jednostavnih ali maksimalno emotivnih sekvenci dobijaju zivot, dobijaju neophodni element haosa, koji je tako jadno zastupljen u ionako dinamicki siromasnoj umjetnickoj formi kao sto je metal.
Do svojih zakljucaka dodjoh, kao sto rekoh, uz pomoc vutre i Nachtmystium-ovog nenadjebivog "Eulogy IV" mini-albuma. Ovaj opskurni Americki sastav, na spomenutom izdanju, virtuozno kombinira emotivnost jednostavnih pjesama koje nosi samo entropija i nista vise, cista matematicka logika u estetici, sa izrazenim, gotovo stadijumskim blues solazama strategijski centriranim u prekretnim momentima kompozicije. No to bi sve bio rock n' roll...da nije sveobuhvatajuce distorzije koja brlja kompletnu sliku, unistavajuci izrazenost bilo kojeg elementa, stvarajuci jednu uniformnu cjelinu, u kojoj, neshvatljivo za nase umove, kompleksnost tonske slike i jednostavna iskrenost kompozicije, u kompletnoj harmoniji, stvaraju najvazniju mogucu zvucnu skulpturu...
dovoljno uvjerljivu da suspendira realnost
Login
Register
FAQ
Search
