minimalno melodicna muzika je meni idealna. Bili to Sisters of Mercy il Burzum, GBH il Der Blutharsch....
Volim disonantnost, al opet u minimalistickoj formi. Vec sam dovoljno glasan bio na temu koliko su meni recimo Deeds of Flesh i Deathspell Omega anatema dobre muzike, iako su oboje na papiru, tehnicki, ili mozda jos bolje "akademski" iznad svega ekvivalentnog u Metalu.
Nazalost takva neprirodna, industrijalna disonantnost, pogotovo u slucaju DO-a rezultira u jednostavno "bezdusnoj" muzici u mojim usima. Daj ti meni pusti Left Hand Path bilo koji dan hefte, jebo te "umove". Muzika ta dva benda me podsjeca na Americku tehnologiju, M-16 pusku u Vijetnamu. Naravno ljubitelji ce rec "kompozitni materijal". Ja to zovem "plastika".
problem disonantnosti je da meni licno, ista funkcionise najbolje kad ritmicka potpora ima "destruktivne" varijacije koje akcentiraju agresivnost disonantnosti (za idealan primjer: Mayhem - Wolf's Lair Abyss, za malo slabiji, prva dva Antaeus albuma).
Tu se u biti razdvajaju muskarci od djecaka. Tu je razlika izmedju jednog Morbid Angela i Cannibal Corpsea. U principu isti pristup, produkcija, ali simbioza riffa i ritma je na daleko "teatralnijem" (ritualnijem?) nivou kod prvih, dok su potonji klinicki, predvidivi, kretanje kroz poznate sablone.
Nista nuzno lose, ali ja Kenibale ne volim, nisam, i necu. Mislim da sam logicki obrazlozio zasto