Symphony, mani se pausalnih ocjena, molim te!!! Istinski poznavaoci black-a "sazriju" negdje oko 30-e, upravo zato sto se "na prvo/il' par slusanja sve to cini jebenom "bukom", a u stvari... Mislim da je upravo u black-u i klasici najteze razgraniciti sta je to sranje, a sta genijalno. Nadam se da ces shvatiti kad prodje jos koja godina. Muzika i afinitet prema istoj je stanje duha, ukoliko se zaista konzumira iz nasusne potrebe. Stanje tvog duha ne podnosi black i to je ok. sto se mene tice, al' pusti druge...
A sto se tice teme... Nisam sovinista, seksista, niti to objektivno mogu biti, ali, generalno gledajuci, postotak zena u iskrenoj metal prici, kod nas, je vise nego porazavajuci. Na kraju krajeva, to je i vise nego ocigledno analizirajuci nivo aktivnog ucesca zenki u necemu sto se naziva bh metal scena (da li putem aktivnog ucesca u nekom band-u ili putem pisanja recenzija i ostalog za fanzine, webzine...). Ja bih to analizirala sa socio-psiholoskog stanovista. Prvo, opsteprihvacena je pretpostavka i postulat u nasem drustvu da zenke jednostavno "nisu napravljene od materijala za neke extremnije price". Koliko god ovu tezu argumetovano obarali, ona je, ponavljam, postulat i zenke se, nakon 25, u tzv. "ozbiljnim godinama" (u kojima su, inace, mnogo pragmaticnije od jaceg pola - prirodna uslovljenost radi opstanka) okrecu od te price, pokusavaju da je zaborave i izbrisu trazeci pogodnu zrtvu za formiranje porodice (koja, naravno, ispunjava neke kriterije: posao, stan, kurci, palci...a to, uglavnom, metalci nisu). Sve zenke koje poznajem sa exYU prostora, a koje su aktivno dio scene ili iskreno furaju ovu pricu, sa metalom su se susrele u ranom djetinstvu. Metal je, dakle, postao stil njihovog zivota u trenucima kada one nisu mogle birati. I tako je i ostalo.
|