|
Bajka o novom Kalendaru i Crnoj boji
Nekoć davno, toliko davno da se noć joÅ¡ nije odljubila od dana, bilo je jedno kraljevstvo, prvo i posljednje kraljevstvo Vassilnih na ogromnom oblutku za kojeg su drevni spisi tvrdili da je živ. Vassilni, prvi meÄ‘u silnima, ali i prvi kralj koji nije imao nasljednika, iznenada je umro. Dvorski ljekari, nakon 40 dnenoć konsultacija i grozniÄavog smjenjivanja na straži sa tamniÄnim ljekarima nad samrtnim odrom silnoga kralja, proglasili su uzrok smrti.
Da se zna i prenosi, nadaleko i naÅ¡iroko, sada i zauvijek, da je Vassilni, prvi meÄ‘u silnima, naÅ¡ kralj, umro od Trajanja. Drevni spisi govore istinu, velika livada Å¡to utoÄiÅ¡te je naÅ¡em silnom kraljevstvu je živa, svjetlo nad njim posvaÄ‘alo se s tamom, drvo s kamenom, vatra s vodom, žena sa gospodarom. Kralj je mrtav, dnenoć s njim!, objavila su petorica mladića sa glavne kapije Vassilnog dvora praćeni zovom okupljanja dva velika roga. Narod silnog stajao je bezživotno, pokunjeno, ne reagujući. Pomalo iznenaÄ‘ujuće, ali i dah olakÅ¡anja za dva savjetnika pokojnog Vassilnog koji su iz prikrajka pratili objavu narodu. Sumnjali su u da će se narod pobuniti, dojave su govorile da Silni najmanje 18 dnenoći znaju za smrt kralja. Strahovali su od nereda jer dvorski SvjetioniÄari ni za 40 dnenoći nisu rijeÅ¡ili zagonetku Trajanja, pa su pijetlovi pozdravljali Mjesec, vukovi urlikali oÄaj Suncu, zbunjene plime ustuknule osjekama, a zima bijesno smjenila ljeto.
"Glad je sve veća, moramo se pripremiti!!!", dobacio je, ispod glasa, mlaÄ‘i savjetnik prvom. "Silni će, bez sumnje, biti mirni u dnenoćima žalosti, ali, sasvim sigurno, neće oklijevati zatražiti, Äak i silom, svoje pravo na Kalendar."
Prvi savjetnik ćutke je potvrdio.
Kćerka kralja, Vassilna Jedina, užurbano je nadgledala zavrÅ¡etak izgradnje najvećeg ikad stana za tkanje. Trebalo je prekriti Å¡iroke zidine dvora, ali i krovove kuća u dnenoćima žalosti. Dvorana za zabavu, pored njene ložnice, do vrha je ispunjena vunom koju je u posljednjih 40 dnenoći isprela. Krvave jagodice na prstima viÅ¡e nije osjećala, a usne su natekle onemogućavajući joj da, bez silnog napora, progovori i rijeÄi. Vedro vode koje je upravo ispila nije smirilo vatru jezika. Objava narodu se desila, prije tkanja je trebalo vunu ofarbati, a lukovina joÅ¡ uvijek nije stigla, bar ona ne zna da je stigla. Savjetnici pokojnog Vassilnog nevoljko su posluÅ¡ali njena preklinjanja da se žalost proglasi Äetiri dnenoći od objave smrti, Å¡to je bila uvriježena tradicija i nikako nije shvatala Äemu tolika žurba.
"Ni jedan jedini dah života preko tih Äetiri dnenoći, ÄujeÅ¡ li?!" joÅ¡ uvijek je odzvanjalo žuÄno upozorenje prvog savjetnika. U tonu je mirisala samu prijetnju, ali nije imala ni snage ni vremena da detaljnije porazmisli o ovom osjećaju.
"Prva, Å¡ta je sa lukovinom?", viknula je niz vezni hodnik svojih liÄnih odaja. Djevojka, neÅ¡to tamnije sjene od svih rijetkih žena u kraljevstvu, vukla je korake uz hodnik noseći vedro neÅ¡to veće od onog iz kojeg je, maloÄas, ispila vodu. Potpuno neuobiÄajeno za ovu skoro djevojÄicu djeÄaÄki žustrog koraka. Zar je moguće da mi moja Prva strahuje prići?, upitala se, pokuÅ¡avajući odagnati sumnju da neÅ¡to skriva od nje.
"Vassilna Jedina, ovo je sve što smo u selu uspjeli pronaći od lukovine.", ustuknula je djevojka na koljena poturajući joj vedro ni do pola ispunjeno dragocjenom presovanom tvari koja je trebala ofarbati onoliku vunu.
"Prva, jasno mi je da SvjetioniÄari imaju poteÅ¡koća sa izradom Kalendara, ali, za ime Panteona Vassilnih, zar ti nije bilo dovoljno 40 dnenoći da skupiÅ¡ potrebnu koliÄinu lukovine?! To je bilo tvoje jedino zaduženje!!!, ljutito je dodala, iznenadivÅ¡i se kako bijes lagano oblikuje rijeÄi na bolnom jeziku.
"Jedina, to Å¡to Kalendara nema već je uzelo straviÄan danak. Novi usjevi su potpuno uniÅ¡teni, a žene po kućama skrivaju lukovinu od svojih muževa kako bi njom nahranile muÅ¡ku djecu. ÄŒinite s mene Å¡ta vam je volja, ali ja nemam srca uzimati od djetinjih usta!", zavapila je Prva ne dužući pogled sa kleÄećih koljena.
"Ne bih imala ni ja.", dodade rasijano i smirujuće Vassilna Jedina ovlaÅ¡ dotakavÅ¡i djevojÄino uplakano lice.
Hmmm, u milosti savjetnika nisam da bi im mogla zatražiti savjet Äime ću ofarbati vunu, a SvjetioniÄari su imali i suviÅ¡e vlastitih briga. Moraće se time ozbiljno pozabaviti kasnije, upozorila je samu sebe, odluÄna da Å¡to bolje iskoristi dnenoć. Isprobaću tkalaÄki stan!, ova misao dala joj je naznaku privremenog smiraja.
"Žensko???!", vriÅ¡tao je prvi savjetnik u Vassilnoj Dvorani OdluÄivanja. "Žensko nije nasljednik, žensko nije vladar, gospodar, žensko ne može biti kralj!!! Nikada!!! ÄŒujeÅ¡ li, nikada!!!, pljuvao je u lice mlaÄ‘eg savjetnika.
"Gospodine, drevni spisi to, istina, naznaÄuju, ali prije svega propisuju...", posebno je znakovito i sporo izgovorio posljednju rijeÄ, „...da nasljednik mora biti kraljevske krvi!"
"Znao sam ja da je ona dnenoć prokleta!!! To je bilo protivno tradiciji Panteona Vassilnih da se kraljevsko žensko dijete saÄuva..."
"Gospodine, to je bila posljednja želja žene pokojnog Vassilnog, a vi dobro znate da se kraljevi ne mogu ženiti osim jednom. Uostalom, moglo je biti i gore. Šta bi bilo da nasljednika nema nikako?! Drevni spisi o tome govore samo u kontekstu kraja kraljevstva.“
"Sve je ovo prokletstvo te dnenoći, kažem ti ja, i komplikacije sa Trajanjem i suša i pomor.. i... i..."
"Gospodine, haj'mo se usredsrediti na naÅ¡ zadatak. Å ta predložiti SvjetioniÄarima? Objavu kraja kraljevstva ili ustoliÄenje ženskog kralja? Druge nam nema!!!"
"Predložićemo obe opcije, pa neka oni odluÄe. Uostalom, oni su vrhovni tumaÄi drevnih spisa, tako da...", dobacio je s olakÅ¡anjem prvi savjetnik naoko živnuvÅ¡i zbog posljednje dosjetke.
TkalaÄki stan odliÄno je sluÅ¡ao. Brz, Ävrst, pouzdan, namjeÅ¡ten baÅ¡ onako kako je zahtjevala. Strahovala je od vraćanja skica koje je, prije 39 dnenoći, poslala kraljevskom drvodelji, ali to je izostalo. Da li je žalost zbog umrlog Vassilnog i njega umekÅ¡ala, pa su izostale kritike na njeno rjeÅ¡enje poboljÅ¡anja sprave. Nije mogla odgonetnuti, uostalom, nigdje na drvetu nije napipala obavezan žig kraljevskog drvodelje. Napolju je zaurlalo na Sunce i automatski je ispustila razboj. "Svi Vassilni, kakvo je ovo vrijeme doÅ¡lo da vukovi zavijaju na Sunce", ispustila je poluglasno sebi u njedra zaustavivÅ¡i se kraj okna u kamenu. Zjenice su naglo bljesnule, a malo tijelo zaokrenulo ka izlazu hirovito zahvativÅ¡i torbu sa oružjem za samoodbranu.
Stajala je u opustjeloj dolini podno kraljevskog sela. Istina, neće biti prvi put da sebi pusti krv, Å¡to su muževi redovno Äinili svojim ženama po seoskim kućama, a djevojke bez muÅ¡karca same sebi kako bi smirile svoju nakaznu ćud, ali sada je to uÄinila uz osjećaj zadovoljstva, uživanja Äak. Zov krvi izluÄ‘ivala je pregladnjele vukove, beskonaÄna linija slabaÅ¡nih tijela titrala je na obzorju. "JoÅ¡ malo", ponavljala je poluglasno, "joÅ¡ malo i biće mi u opsegu!". U onoj žurbi se nije sjetila da vrhove strijela umoÄi u otrov tamniÄkih ljekara, uostalom, nije bila sigurna da je to moglo proći neopaženo. Ovako jest riziÄnije, ali ne odviÅ¡e, pomislila je joÅ¡ uvijek procjenjujući situaciju. U svakom sluÄaju, manje riziÄno od propasti cijelog nauma. Ono Å¡to se deÅ¡avalo u narednih dvadesetak dahova života doživjela je potpuno izvana, kao da posmatra sebe drugu ja, neku sakatiju iznutra sebe, neku odluÄniju sebe. Da, Äula je urlike, vidjela je pomalo groteksne padove izgladnjelih tijela na obzorju, ali kao da ta bol nije dopirala do nje ili joj je trebalo neobiÄno dugo da okonÄa putovanje do srediÅ¡ta doline u kojoj je bila skrivena. Voljela je vukove iz nekog ne baÅ¡ jasnog razloga. Možda zbog one dnenoći za koju viÅ¡e nije sigurna ni da se desila kada je... kada je ispružila sasvim majuÅ¡nu ruku, ruku djeteta u poluosvjetljenom dvorskom dvoriÅ¡tu u kojem se jedan od njih, veliki, dovoljno hrabar da odagna saznanje od mogućeg kraja usljed ljudskih strijela ili sjeÄiva, nadao hrani. Pogled, jedan dah života njuÅ¡ke u ruci i sporo udaljavanje, niÅ¡ta nalik prijetnji. Trzla se, naglo. Jedan od vukova, bila je sasvim sigurna u to, nije pao od njene strijele. Drugi, zatim treći. Okružila je pogledom dolinu, no niÅ¡ta nije davalo naznake prisustva onog ko je strijele ispalio. No, sasvim pored nje, lijevo, zaÄulo se mrjeÅ¡kanje suve, visoke trave.
"Jedina, ja preuzimam, izgubili ste isuviše krvi!"
Mladić, golobradi mladić sa pogledom starca, petljao je sa strukom strijela i lukom u istoj ruci. Nije ustajao iz skrovišta visoke trave iako su se preostala nekolicina slabašnih, ali nesumnjivo vanredno jarosnih tijela opasno približavala.
"Izvinite zbog izostanka predstavljanja, kao i izraza mog dubokog poštovanja. Situacija tako nalaže.", prozborio je mladić, vraćajući se u položaj strijelca.
"Å ta? Era Äega???", siktao je Prvi meÄ‘u SvjetioniÄarima na svog srednjovjeÄnog uÄenika.
"Kažem Vam, Veliki, da to nije moja ideja, ali ako neÅ¡to pažljivije prouÄite ove nacrte sasvim sam siguran da ćete naići na dosta logike, možda Äak i na konaÄno rjeÅ¡enje."
"RjeÅ¡enje?! RjeÅ¡enje, kažeÅ¡!!! NećeÅ¡ da otkrijeÅ¡ ko ti je to dao, analiziraÅ¡ nedopuÅ¡tene nacrte i sam donosiÅ¡ zakljuÄke, predlažeÅ¡!!! Tako mi Panteona Vassilnih, to je apsolutno nepoÅ¡tovanje ugleda i zadatka SvjetioniÄara, ti, ti... ti bijedni Å¡egrtu!!!"
"Ali, Veliki, era MjeseÄevih mijena koju propisuje nacrt Kalendara mog prijatelja Äije Vam ime ne smijem odati ni za života najpribližnija je rjeÅ¡enju naÅ¡eg problema. Narod, muÅ¡karci pomrijeÅ¡e, zar ne vidite, moramo žurno djelovati, sami ste na to upozorili. Temeljno sam provjerio, nekoliko puta, i kažem Vam da bi ovo moglo biti to Å¡to nam treba. Naravno, Veliki, bez VaÅ¡e i mudrosti ostalih SvjetioniÄara, bez VaÅ¡e analize i potvrde ovo je niÅ¡ta do Å¡krabotine neznalice koji se usudio..."
"TaÄno, ti bijedni Å¡egrtu, taÄno!, dobacio je neÅ¡to pomirljivije Prvi meÄ‘u SvetioniÄarima prvo niÅ¡aneći nacrte svojim halapljivim pogledom, a zatim ih istrgnuvÅ¡i bez imalo skrupula. "Prokleti smo, mora da je kraljevstvo prokleto kada nam se neznalice usuÄ‘uju Å¡krabati o svetim stvarima, ma, kad i pomiÅ¡ljaju da smiju razmiÅ¡ljati o novom Kalendaru!!! Svi Vassilni, možda ste i u pravu, možda nam novi Kalendar i ne treba.", Äulo se iza Prvog Äija su leÄ‘a odluÄno napredovala prema prostorijama liÄne ložnice.
Laskanje uvijek upali, ma koliko licemjerno bilo, zadovoljno je osmjehnuo uÄenik.
"Sada ste spremni, Jedina!, smirujuće je dobacio mladić vezujući posljednji Ävor meke tkanine sa svoje koÅ¡ulje na njenoj lijevoj podlaktici. "Broj slojeva trebao bi biti dovoljan da zadrži krv i ne uprlja vaÅ¡u podhaljinu."
To je podsjetilo. Krv je, u jedan dah života, jurnula u lice. Na svu sreću, njen ten nije dopuštao da se to i vidi. Gornja, svakodnevna halja i dalje je stajala odložena ispod obližnjeg žbuna.
"Izvinite gospodine, potpuno neumijesno sa moje strane...", proÅ¡aputala je iznenaÄ‘ena koliÄinom srama u tonu.
"Nije da nije prijalo.", prepredeno je dobacio mladić znaÄajno se smjeÅ¡kajući. "Ne, nemojte oblaÄiti gornju halju, ostalo je joÅ¡ mnogo posla!“
Torbu za samoodbranu, njegove luk i strijele, te halju odložila je pod žbun. NeÅ¡to je bilo toliko blisko i tužno u toj sceni njegovih leÄ‘a koja se žurno udaljavaju ka obzorju puste doline. Možda Äak i tužnije od takoÄ‘er bliske scene bolnih tijela vukova koji padaju. Mladić je već opkoraÄio prvu leÅ¡inu. Razrezao krzno, pronaÅ¡ao prorez meÄ‘u dvije polutke rebnih kostiju i snažno raÅ¡ÄereÄio mlaÄ‘eg vuka. Jetra je odložena na Å¡iroki pokrov koji je, maloÄas, imao zavezanog oko pasa, tolikom silinom da se naknadno morala zagledati u organ.
"Noć uskoro pada, Jedina! Moramo požuriti!!! Ja ću ÄereÄiti, a Vi, molim Vas, vadite jetre i odlažite na ovaj pokrov. Nemate muÄninu od krvi, Jedina?"
"Å ta? Pada... Å¡ta?!!!"
"Nemamo vremena! Objasniću kasnije. Molim vas..."
Pokunjeno je krenula ka sljedećoj lešini, ukoravajući se zbog ženske ljubopitljivosti. Hmmm, a tek prije nekoliko dahova života krv je stala. Čini se da dvorski ljekari nemaju lijeka za nakaznu ćud.
U glavnom vedru za kraljevsku posteljinu već je kuvalo. Mladić je spuštao ispredenu vunu u vedro pokušavajući joj već dobrano vrijeme objasniti razliku između dana i noći.
"Odista ne razumijem vas, ... žene! Kažete da ste se nebrojeno puta upitali kako to da se i tama i svjetlo nazivaju istim imenom, ali da ste se korili Å¡to o tome uopÅ¡te promiÅ¡ljate jer to je sveta stvar, stvar SvjetioniÄara."
Ali, zabranjeno je..."
"Znam, Jedina, znam da je zabranjeno. Oprostite, molim Vas, možete li mi oprostiti, takve stvari me većma uzruju i onda postajem..."
"Nemam Vam Å¡ta oprostiti, niste bili grubi..." Ipak se odvažila da zavrÅ¡i reÄenicu. "Nas dvoje ćemo trebati obaviti jedan vrlo dug razgovor. Pa, ni imena Vam, gospodaru, ne znam."
Ta rijeÄ, gospodar, bubnula mu je u sljepooÄnice, snage koja nije slabila s trenucima, upravo suprotno. Osmotrio je pažljivo, no Äinilo se da ona nije bila svjesna naÄinjene pogreÅ¡ke. PogreÅ¡ke..., sam je sebe iznenadio. Hmmm, da li je pogreÅ¡ka neÅ¡to Å¡to mora biti, upitao se istinski strahujući po prvi put u životu.
"ZaÅ¡to mi ne dopuÅ¡tate da se približim vedru?", upitala je, nakon nekoliko dahova života tiÅ¡ine koja joj je bila poneÅ¡to muÄna iz nepoznatog razloga.
"Boju noći upoznaćete za tkalaÄkim stanom.", odvratio je isuviÅ¡e sveÄano.
Ona je strahovala da ta boja noći neće biti boja lukovine, boja žalosti. No, on joj je obećao, obećao je. Vjerovala mu je. A i vukovima, sada i njihovim jetrama. Oduvijek.
"Ma koliko se Vi trudili da osporite zvaniÄnost ovih nacrta, u Äemu Vam dajemo potpuno pravo Prvi meÄ‘u SvjetioniÄarima jer ih niko od nas nije naÄinio, oni odista daju rjeÅ¡enje.", polagano i pažljivo, snishodljivim tonom progovorio je SvjetioniÄar koji je prije neÅ¡to viÅ¡e od 633 dnenoći zamijenio preminulog kolegu, UÄitelja. Unutra je vodio svaÄ‘u sam sa sobom. Zar baÅ¡ mora posluÅ¡ati svaku starijih kolega? Do sljedećeg novog SvjetioniÄara uvijek će morati on vaditi vruće kestenje iz vatre. Kratki osmjeh podrÅ¡ke njegovog prijatelja i ljubavnika, mlaÄ‘eg Savjetnika pokojnog Vassilnog dao mu je snage da stojiÄki izdrži val mržnje Prvog meÄ‘u SvetioniÄarima koja se materijalizovala isuviÅ¡e blizu. MuÄna ćutnja prekinuta je objavom Drugog meÄ‘u SvjetioniÄarima.
"ÄŒini se da smo se usaglasili!"
"Stanite!!!", doslovno je vrisnuo Prvi meÄ‘u SvjetioniÄarima naglo okrećući tijelo od okna u kamenu. Unezvijeren pogled odavao je neÅ¡to istinski loÅ¡e na prvu dnenoć žalosti. "DoÄ‘ite!!! Brže!!! Pogledajte sami!, skiÄao je Prvi.
Zidine dvora, ali i vrhovi seoskih kuća na obzorju bili su pokriveni tkaninom sasvim neobiÄne boje, onakve kakvu dosad nisu vidjeli na stvarima, osim za vrijeme prve polovine dnenoći.
"Boja tame...", proÅ¡aputao je Drugi meÄ‘u SvjetioniÄarima pitajući se zaÅ¡to mu je ova scena tako bliska, poznata. Mora da je o tome pisalo u drevnim spisima.
"Vidite!!!", skiÄao je Prvi meÄ‘u SvetioniÄarima i dalje, "Vidite, narod izlazi, muÅ¡karci izlaze... Biće pobune!!! Ooo, Svi Vassilni, ovo je neÄuveno!!!", paniÄno je uzvikivao Prvi krenuvÅ¡i prema liÄnoj ložnici Vassilne Jedine. "Zapamtiće ta žena mene!!!", ponavljao je u bradu kao da će u ono nekoliko desetina koraka do odrediÅ¡ta zaboraviti naum svog bijesa.
Narod je, kao u kolektivnoj vrućici, pozdravljao veliko okno na mjestu liÄne ložnice Vassilne Jedine. Ona, u druÅ¡tvu muÅ¡karca, sina kraljevskog drvodelje, nije mahala u otpozdrav, samo se smijeÅ¡ila. Djeca su uzimala krvave grudve snijega i halapljivo ih trpala u usta kao da su strahovala da će gusti snijeg, upravo u ovom dahu života, usahnuti.
"Kralj je mrtav, živio kralj!!! Kralj je mrtav, živio kralj!!! Kralj je mrtav, živio kralj!!!", ponavljali su deliriÄni muÅ¡karci, no i žene Å¡to su se odvažile na pokoji uzvik ohrabrene Äinjenicom da se njihovi gospodari poklanjaju ženi, pa bila ona i sam kralj.
"Najdraži moji, ovo tužno vrijeme donijelo nam je i razlog za djelić sreće u ovim teÅ¡kim vremenima. Moj otac, Vassilni Prvi, sigurno bi volio da mu zasluženu poÄast damo dnenoćima, danima i noćima sreće i smiraja, okupljanja, bar privremeno dok pripreme oko proglaÅ¡enja novog Kalendara ne budu okonÄane. Stoga, u naredna tri dana gozba kakvu ovo kraljevstvo nije zapamtilo!!! Usoljenog mesa divljaÄi ima sasvim dovoljno."
Samo je jedan suvonjavi djeÄak povukao skut svoje deliriÄne majke. Ona nije Äula njegovo pitanje: "Majko, Å¡ta je to dan?"
Drugi meÄ‘u SvjetioniÄarima stajao je, kao skamenjen, joÅ¡ nekoliko trenutaka nad rastvorenim svicima drevnih spisa. "Ne, ne, ma koliko provjeravao, uvijek se potvrdi isto. Znakovi, dokazi su neupitni. Stara moja družbenice, tebi je odzvonilo!", ustvrdio je tumaÄ Å¡aptom, odlažući, s sveÄanom pažnjom, svete spise u vatru.
|
Login
Register
FAQ
Search
Sto se tice frustracije, odnosno da ne mozes da je skontas... Ne, nije to toliko bitno, odista, ona je prosto, vise-manje, intuitivna zvrljotina, pokusaj oslikavanja neke podsvjesti za koju jos uvijek nemam siguran kljuc... Iskreno, mozda si je kvalitetnije svario od mene same, hah, nista cudno 
. FantastiÄno. Fakat predobro, ova ti je jedna od boljih - valjda sam skontao - za tvoje pisanje je to meni nekad i preteÅ¡ko - koncept i linije. OdliÄno.