Rock Planet

Zapanjujuci film.
Ne znam sta me je vise sokiralo, gluma svih glumaca, produkcija, dijalozi, muzika, ono je fantazija!
Jedan od malobrojnih filmova koji me je ostavio bez rijeci, duboko potresenog i zamisljenog.
Ako se izuzme "Pas koji je zaustavio rat" u kojem pogiba pas, sto sam gledao negdje prije rata kao klinac, ovo bi bio jedini film zbog kojeg su mi krenule suze.

Uh, i sada mi navru i najezim se kada se sjetim rijeci:

Dear Leonard. To look life in the face, always, to look life in the face and to know it for what it is. At last to know it, to love it for what it is, and then, to put it away. Leonard, always the years between us, always the years. Always the love. Always the hours.

Ovo je Virginijin citat???

Jedan od mojih najdražih filmova. M. Streep, J.Moore u istom filmu, uh, i Ed Harris brilijantni. Ehej, Strale..to je girlie film, ne smiješ plakati.

Inače još dva filma zgledaj s M. Streep (Mostovi okruga Madison i Kramer protiv Kramera) ako osh da te još šta pogodi.

Girlie? :s
Ne poznajem tu kategoriju, osim ako ne mislis na romanticne komedije

Ma zajebancija.

I rispekt, malo koji bi priznao to sa suzama.

Clarissa: You don't have to go to the party, you don't have to go to the ceremony, you don't have to do anything you don't want to do. You can do as you like.

Richard: But I still have to face the hours, don't I?

Joj kad se sjetim kad sam ja plak'o k'o godina kad su Lesija satrala kola u Lesi se vraca kuci 13: The revenge. Djed i majka vicu: «Ma nije to zaprave, apstrakcija filmskog izraza, kao jezika specifikuma, i apstrakcija umjetnickog akta uopce, de iure predstavlja jednu vrstu sakralne ratifikacije vlastite inferiornosti i vlastitog infalsizma bez obzira o kojoj se vrsti supremacije, na tom istom jeziku kao specifikumu radi i bez obzira na kojem nivou aspiracija mi o njemu govorimo». Ali dzaba, mene spopala neka tuga, tol'ko sam se isplak'o da nisam isao pisat' puna 3 dana.

koji si sad pak ti?

jok, toe iz filma. jase čak ne sjećam dasam ga u knjizi vidla.



da girlie...jas odustala uopće od hipotetske ideje da to gledam sa muškarcem, POGOTOVO ne s nekim s kim sam u vezi, još otkad mi je libijac jamro "neću ja te vaginalije... "
ovaj sad ima više tolerancije na te stvari, al u principu još održavam iluziju mentalnog zdravlja
ovo je super jer zapravo mentalno zdravlje ima veze sa temom i jebitese sad moram ić tražit devede da ga opet gledam i da patim

OH DEATH, WHERE IS THY STING

in the pants of an aids ridden junkie

ja ovo gledala nekad davno.. i zaboravila, pa reko ajd opet.. i to je bilo prije koju godinu,
al ocigledno dzabe, jer se opet niceg ne sjecam.. eto koliko mi se dopao film

nego, inace se da slushat philip glass pa bi ako nista trebala skinut taj soundtrack..

btw. pun mi qratz ove paćenice.. virdžinije, a i one silvije i silnih referenci na iste.. đe god šta god njih dvije brr

enihu. film je poprilično razvodnjeniji u usporedbi s knjigom i fale neki likovi bitni...al jebigasad. cunningham se u knjizi jako trudio imitirati virginijin stil pisanja u mrs.dalloway, ter se pojavljuju isti likovi kao u toj knjizi, samo naravno prebačeni u suvremeni kontekst. i jebga, dab se razumjelo sve poveznice fakat je bitno pročitat mrs.dalloway...i na stranu sad to šta je to zaista jedna od njenih napornijih knjiga. svojevrsni ptsp.

a čekaj malo, ne može se ne referirati na nju, pa žena je napisala remek-djela narativnoga modernizma dvadesetog stoljeća. stream of consciousness anyone?

osobno, njena djela(pogotovo eseje i one polemičke knjižice) volim zbog smisla za humor i ironiju, daleko manje zbog feminizma ili te kenjkavosti koju spominješ.
ugl. uzmi za primjer to the lighthouse, fantastično mi je upravo to što je radnja smještena u svijest likova, i generalno način na koji se ona bavi vremenom je odličan. samo u dijelu time passes - za koji mnogi smatraju da je metafora rata - objektivno vrijeme i subjektivni doživljaj vremena svakog lika, osjećaj vlastite prolaznosti i beznačajnosti - što se more vidit recimo po malom detalju - tome kako se smrt mrs.ramsey spominje tako...usputno.
a da je bila paćenica...a jebiga, ne moš reć da nije. žena je trpila šok za šokom, pokopala i majku i oca i brata, za vrijeme prvog svjetskog rata i nakon svakog od tih šokova je dobivala napadaje ludila i stravičnih migrena od kojih niije mogla ni jesti, a kamoli pisati...i onda dođe drugi svjetski rat. i tu je stvarno mislila da više nema spasa. can you really blame her?

Znam da je iz filma, mislila sam na to dal' Kidmanica to govori ..jer se u tom momentu radi nekih stanja nisam mogla sjetiti.

(Ono pružanje iluzija mentalnog zdravlja me iskreno nasmija dok devetog marta u Sarajevu pada snijeg ko da je pust decembar)

(uz dovoljnu zalihu ssrija sve se može )

Virginia Woolf....gooshh!!

Å¡tae

ja'e!

neš bi rekla al jedem onu pucketavu čokoladu i onak totalno me oduševljava

hajd sad reci. valjda više ne jedeš

a ne ne, kuiš ono je bio witty remark

kužm kužm...i moje također