ÄŒestitke najstarijoj navijackoj skupini Europe..!
Prigodni tekstic, kome se cita..
OD 1945. DO KRAJA Å EZDESETIH
Nakon zavrÅ¡etka drugoga svjetskoga rata interes za sport, a osobito nogomet, bio je u nekadaÅ¡njoj Jugoslaviji vrlo velik. Na zasadama starih klubova graÄ‘anskog porijekla osnivani su novi klubovi (Dinamo, Crvena Zvezda, Partizan i drugi), koji su svojom kakvoćom brzo stali uz bok momÄadima koje nisu promjenila svoja stara imena (Hajduk, Sarajevo). Sredinom stoljeća nogometna nadmetanja bila su vrlo uzbudljiva a neizvjesnost o tome koji će klub osvojiti titulu nerijetko se odgaÄ‘ala sve do posljednje utakmice. Tako je bilo i pretposljednjeg dana listopada 1950. kada se u Splitu igrala utakmica "Hajduka" i "Crvene zvezde" koja je odluÄivala o naslovu nogometnog prvaka u tadaÅ¡njoj Jugoslaviji.
Te godine nogomet je dobio novi zamah popularnosti s obzirom da je u Brazilu odigrano uzbudljivo Svjetsko prvenstvo, obilježeno kvalitetnom igrom, ali i temperamentim navijanjem tamoÅ¡nje Torcide. Atraktivnom južnjaÄkom atmosferom na Marakani i drugim brazilskim stadionima osobito je bila impresionirana skupina navijaÄa Hajduka studenata -u Zagrebu. Kako se približavala odsudna utakmica sa velikim rivalom "Crvenom zvezdom" u prvenstvu 1950. njihovo navijaÄko uzbuÄ‘enje sve je viÅ¡e raslo; u meÄ‘usobnim razgovorima rodila se ideja po ugledu na brazilske navijaÄe stvoriti Torcidu kao skupinu koja će organiziranim buÄnim navijanjem nastojati pomoći splitskom timu da se okiti titulom prvaka. Inicijalnu jezgru te skupine Äinilo je 113 studenata i drugih mladih ljudi većinom Dalmatinaca, ali je meÄ‘u njima bilo i navijaÄa Hajduka i iz drugih krajeva zemlje. U suradnji sa SveuÄiliÅ¡nim komitetom Narodne omladine Zagreba ta skupina organizirala je ekskurziju nekolio tisuća studenata i drugih navijaÄa Hajduka iz tog grada na derbi u Split. Posljednji od nekoliko od nekoliko navijaÄkih vlakova pristiglih rano ujutro 29. listopada 1950. na splitski kolodvor doÄekala je svirka limene glazbe JRM. Grad je bio na nogama, nestrpljivo oÄekujući poÄetak utakmice. Veća skupina navijaÄa otiÅ¡la je u samu zoru pred hotel gdje su odsjeli igraÄi "Crvene zvezde", izazivajući veliku buku sirenama, trubama, zvonima i drugim pomagalima. Zvona su prema iskazima svjedoka, potjecala iz bogomolja, odakle su uzimana "na revers".Sljedećih nekoliko dana objavljeno je, na osobnu intervenciju Milovana Ä‘ilasa, u beogradskom tisku nekoliko tekstova u kojima je osuÄ‘eno ponaÅ¡anje Torcide i navijaÄa Hajduka u vezi s tom utakmicom. U komentaru "tako ne treba navijati" objavljenom u Borbi 1. studenog 1950. piÅ¡e kako su "pripadnici ove grupe unosili u navijanje toliko razularenosti, da se ono na momente pretvorilo u nekulturne i nepristojne ispade koji bi mogli ako se odmah u zaÄetku ne sprijeÄe, raspiriti mržnju izmeÄ‘u klubova". Ti tekstovi izazvali su polemiku u javnosti. Tako je rukovodstvo "Hajduka" u svom priopćenju danom u vezi s tim napadima istaknulo: "Na utakmici u Splitu prvi put je jedna grupa simpatizera hajduka koja se nazvala Torcida organizirano nastupilan sa bodrenjem. To je jedinstven primjer u nas i bio je primljen sa simpatijama i od Å¡ireg kruga splitske publike. I mi smo pozdravili ta nastojanja naÅ¡ih prijatelja uvjereni da udruženi simpatizeri mogu viÅ¡e koristiti jednoj momÄadi i meÄ‘usobno se pravilno odgajati". Uprava Hajduka ipak je izrazila stanovitu sumnju u vezi s izborom imena Torcida. Prema iskazu tadaÅ¡njeg potpredsjednika Hajduka i sekretara gradskog komiteta KPH Splita Jure Bilića, u to diba svemoćni Milovan Ä‘ilas pozvao je s tim u vezi IzvrÅ¡ni odbor CK KPH i "tražio da se sluÄaj ispita".(Reić, 1989). S tom zadaćom osnovana je troÄlana partijska komisija. Epilog: Jure Bilić i tadaÅ¡nji predsjednik Hajduka Ante Jurjević Baja partijski su kažnjeni ukorom i opomenom; kapetan Hajduka Frane MatoÅ¡ić je zbog (uzajamnog) koÅ¡kanja i udaranja s igraÄem Zvezde brankom Stankovićem iskljuÄen iz KomunistiÄke partije; neki pripadnici Torcide su pritvoreni i protiv njih je pokrenut postupak, itd. A sam Vjenceslav Žuvela je ne samo iskljuÄen iz KPJ nego i osuÄ‘en i na tri godine zatvora, da bi odlukom ViÅ¡eg suda kazna bila smanjena na tri mjeseca. Žuvela svjedoÄi kako je, uz ostalo,bio optužen da je, protiv drugih studenata, na reveru nosio znaÄku Torcide na kojoj je uz "T" stajalo i slovo "H", Å¡to je od partijske komisije i organa gonjenja bilo protumaÄeno kao "Hrvatska Torcida", premda se zapravo radilo o isticanju poÄetnog slova imena kluba za kojeg su on i njegovi prijatelji na toj utakmici organizirano navijali.Naravno, politiÄka osuda Torcide dovela je do obustajanja njezine aktivnosti. Onodobne politiÄke i druge okolnosti nisu pružale povoljne uvjete za uvoÄ‘enje novih organiziranih oblika navijanja. Ipak sljedećih desetljeća na utakmicama Hajduka Äesto se navijalo upravo po modelu koji je naznaÄila Torcida, s tom razlikom Å¡to niz godina nije bilo moguće formalno uspostavljanje organizacije najvatrenijih navijaÄa. Tijekom pedesetih i Å¡ezdesetih godina interes za nogomet dodatno se povećao, izmeÄ‘u ostalog i zbog ubrzane urbanizacije koja je bitno mijenjala kulturne obrasce. PonaÅ¡anje nogometne publike u Splitu i onodobnoj Jugoslaviji bilo je uglavnom spontano i obilježeno reagiranjima na samu igru, te nastojanjima da se bodrenjem pripomogne svojoj momÄadi. No prilikom važnijih utakmica na odreÄ‘enim sektorima stadiona okupljale su se manje skupine najbuÄnijih navijaÄa. Tako je u prvoj polovici Å¡ezdesetih u Splitu djelovala skupina navijaÄa koja je svoju privrženost Hajduku iskazivala na poseban naÄin - lansiranjem raketa, paljenjem bengalskih vatri drugih vatrometnih sredstava bacanih Äesto i na sam teren. I navijaÄki izgredi uglavnom su spontano izbijali; osnovni uzrok ekscesnog ponaÅ¡anja u to vrijeme bila su klupska rivalstva koja su ujedno simbolizirala mjesne i regionalne razliÄitosti. U toj fazi zbivanja na terenu imala su odluÄujući utjecaj na navijanje: pozdravljala se i slavila dobra igra i pobjeda vlastite momÄadi a izražavalo negodovanje zbivanjima na terenu koji joj ne idu u prilog. U tom je razdoblju rijeÄ‘e dolazilo do fiziÄkog nasilja a od većih incidenata te vrste mogu se izdvojiti dva susreta "Hajduka" I "Sarajeva" u Splitu. Oba puta Sarajlije pobijedile "bijele" sa po 1-0. Prvi sluÄaj datira od 1. listopada 1961. kada je nakon utakmice napadnut sudac Aleksandar Å korić koji je poniÅ¡tio izjednaÄujući gol VidoÅ¡evića - po miÅ¡ljenju Splićana neopravdano. Å korić je pretuÄen u domu a u gledaliÅ¡tu je doÅ¡lo do vandalskih ispada ("Hajduk" je morao nakon toga tri utakmice odigrati u Å ibeniku. Drugi put se incident ogromnih razmjera dogodio 11. rujna 1966. godine kad je masa navijaÄa razoÄarana porazom "Hajduka" priredila masovnu tuÄnjavu i kad su demolirali dom, tribine, golove (Splićani su nakon toga selili za jednu utakmicu u Rijeku). Verbalni ekscesi izbijali su relativno Äesto, i to uglavnom u obliku upućivanja uvreda igraÄima i navijaÄima suparniÄke momÄadi , te sucu. Već tada se izražavalo navijanje kao zastraÅ¡ivanje, usmjereno ruÅ¡enju volje za pobjedom protivniÄkih igraÄa i navijaÄa. Do otvorenog uzvikivanja slogana u vezi s nacijom, a pogotovo onih sa Å¡ovinistiÄkim porukama dolazilo je iznimno rijetko. Uzroke tome, kako svjedoÄe stariji ljubitelji nogometa, treba tražiti u tadaÅ¡njem vjerovatno prevladavajućem politiÄkom raspoloženju većine graÄ‘ana, ali i u izrazito strogom tretmanu takvih prekrÅ¡aja od strane organa reda.
SEDAMDESETE GODINE
PoÄetkom 70-ih manja skupina mladih najgorljivijih pristalica Hajduka poÄinje se kontinuirano okupljati na sredini istoÄnog stajanja stadiona u Splitu i s tog mjesta predvoditi bodrenje. Premda relativno malobrojni, pripadnici te skupine postupno Å¡ire novi moderniji naÄin navijanja. Dok se u prvom razdoblju nije odveć ulagalo na navijaÄku ikonografiju, mladi navijaÄi tijekom 70-ih uglavnom slijede južnjaÄki naÄin navijanja, specifiÄan po isticanju velikog broja klupskih zastava i transparenata (Äime obilježavaju one dijelove tribina na kojima se skupljaju), velikim povorkama koje pod tim obilježjima marÅ¡iraju gradom uoÄi i nakon važnih utakmica, itd. Uz to sve veći broj mladih navijaÄa pokuÅ¡ava slijediti uzor navijaÄa sa sjevera Europe, prije svega Engleza (noÅ¡enje navijaÄkih Å¡alova, pjevanje pjesama, okupljanje u manjim skupinama, forsiranje tuÄnjava i drugih oblika nasilja, te drugo).
partizan - hajduk, 1971.Tako se uz skandiranja koja su prije prevladavala sve uÄestalije pjevaju klupske himne i druge navijaÄke pjesme s tekstovima koje sami smiÅ¡ljaju. SliÄno drugim skupinama najgorljivijih navijaÄa, pripadnici skupine koja se okuplja na sredini istoÄnog stajanja "Starog placa" sve redovitije putuju na utakmice svog kluba u drugim gradovima. U drugoj polovici sedamdesetih, Älanovi jezgre budućih profiliranih navijaÄkih grupa poÄinju se sve Äešće sastajati i u dane kada se ne odigravaju utakmice, stvarajući osnovu novog stila življenja mladih. U Splitu se oni najÄešće okupljaju na Rivi i u kavani "Dubrovnik", koja postaje svojevrsni "stožer" ovdaÅ¡njih ultraÅ¡a. Tijekom tih druženja raspredaju se priÄe o minulim i organiziraju nastupajuća gostovanja, dogovara nabava navijaÄke opreme, smiÅ¡ljaju pjesme i skandiranja, iniciraju tuÄnjave i drugi oblici nasilja, i sliÄno. U tom razdoblju do najizrazitijih promjena dolazi u nasilju povodom nogometa. U ekscesima sudjeluje velik broj navijaÄa uglavnom adolescenata, ali i onih starijih. Sukobi izmeÄ‘u simpatizera razliÄitih klubova djelomiÄno gube spontani karakter u korist, a ne na Å¡tetu poluorganiziranog nastojanja ekstremnih navijaÄa da tuÄnjavama i drugim oblicima nasilja "izravnaju raÄune". Tako se navijaÄi osvećuju zbog batina koje je neki od njih dobio za vrijeme proteklog navijaÄkog putovanja, i to na jedan svojevrstan neselektivan naÄin (neselektivna osveta), tj. bilo kojem navijaÄu momÄadi koja gostuje u Splitu , s obzirom da do pravih krivaca uglavnom nije bilo moguće doći. TakoÄ‘er iniciranjem ekscesa nastoji se sublimirati poraz svoga kluba: najžešći neredi izbijali su kada bi domaća momÄad izgubila, a njezini navijaÄi nakon utakmice masovno krenuli da iskale svoj bijes na simpatizerima gostujuće momÄadi. NavijaÄko nasilje u tom desetljeću ima stanovit polusimboliÄki karakter, tj. ne ide se "do kraja" - nastoji se prije svega poniziti, a ne teže fiziÄki ozlijediti suparniÄkog navijaÄa. Do incidenata najÄešće dolazi na ulicama i kolodvorima nakon zavrÅ¡etka utakmice. No izbijale su tuÄnjave i na samom stadionu, poput one iznimno žestoke za vrijeme derbija izmeÄ‘u "Hajduka" i "Crvene Zvezde" u Splitu 1974., kada se nekoliko stotina vojnika, navijaÄa beogradskog tima, sukobilo sa navijaÄima Hajduka, Å¡to je dovelo do većeg broja ozlijeÄ‘enih, a joÅ¡ teže posljedice bile su izbjegnute tako da je jedan major tadaÅ¡nje JNA tek uz prijetnju piÅ¡toljem uspio evakuirati vojnike sa stadiona. S tim u vezi treba istaknuti da uz djelomiÄnu iznimku navijaÄa Dinama pa i Veleža, zbog raÅ¡irene fame o Splitu kao gradu s iznimno "opasnim" navijaÄima, civili - simpatizeri drugih timova sve do kraja sedamdesetih nisu u većem broju dolazili u Split, odnosno kolektivno navijali na "Starom placu", dok su s druge strane hajdukovci pratili svoj klub po cijeloj bivÅ¡oj Jugoslaviji. Prvi relativno masovniji (oko tisuću partizanovaca) dolazak navijaÄa nekog od beogradskih timova na utakmicu u grad pod Marjanom zbio se 1978. i tada su partizanovci brutalno istuÄeni tako da u dosta slijedećih godina nikoja beogradska momÄad nije u Splitu imala brojnu podrÅ¡ku svojih navijaÄa. I verbalno nasilje u to vrijeme ima ograniÄen karakter, s obzirom da se kolektivno uzvikivane provokacije uglavnom zadržavaju na vrijeÄ‘anjima tipa "TOVARI", "CIGANI", "PURGERI" i sliÄnima, uz rijetko eksplicitno uzvikivanje politiÄkih parola. Stanovit otklon od tog trenda Äine zbivanja u povodu nekih nogometnih susreta u raznim gradovima na samom poÄetku sedamdesetih - razdoblja bremenita meÄ‘unacionalnim i politiÄkim tenzijama, u prvom redu sukobom hrvatskog "maspoka" i unitaristiÄkih snaga. Primjerice drastiÄan primjer ekscesnog ponaÅ¡anja zbio se 23. rujna 1970. u Splitu, nakon prekida utakmice "Hajduk"- "Beograd" pri rezultatu 2:2, izazvana u 52. minuti bacanjem nekog predmeta na suca Pavla Ristića iz Beograda. Susret je registriran sa 3:0 u korist "Beograda", Å¡to je izazvalo masovne demonstracije u gradu, isticanje transparenta "NE DAMO REPREZENTATIVCE", "ISTUPIMO IZ LIGE", uzvikivanje politiÄkih slogana (primjerice "HAJDUK-DINAMO, SAVKA-TRIPALO") te bacanje automobila s beogradskim i drugim registracijama iz istoÄnih krajeva tadaÅ¡nje Jugoslavije parkiranih na Rivi u more. Do raznih oblika navijaÄkih ekscesa dolazi izmeÄ‘u razliÄitih skupina navijaÄa, gotovo bez obzira na nacionalne pripadnosti. Krajem tog razdoblja od pedesetak mladih "hajdukovih" navijaÄa koja je predstavljala hard-core ultraÅ¡a s istoÄnog stajanja Äini važan korak u profiliranju svoga grupnog indentiteta - osnivaju neformalnu skupinu, Nesvrstane, koje je osnovno obilježje bilo isticanje posebnosti novog navijaÄkog stila ponaÅ¡anja. Uz to pripadnici te skupine na rukavima jeans jakni isticali su njezin znak, na kojem su uz slovo "N" i crveno-bijelo-plavu oznaku stajale su rijeÄi "Patria nostra" ("NaÅ¡a domovina"). Tijekom 1978. i 1979. oni su se sastajali u jednoj prostoriji (nazivali su je "Å¡upom") u užem srediÅ¡tu grada, na zidu koje je bila objeÅ¡ena hrvatska trobojnica. Ipak, osnovni grupni ritual Äinilo je prisustivanje utakmicama "Hajduka" u Splitu i putovanja na gostovanja. Upravo su pripadnici te skupine najaktivnije sudjelovali u nizu navijaÄkih incidenata krajem tog desetljeća, od kojih najdrastiÄnija bila je masovna tuÄnjava na utakmici "Sarajevo"-"Hajduk" u Sarajevu 19. lipnja 1979., koja je rezultirala velikim brojem ozlijeÄ‘enih.
POÄŒETAK I DRUGA POLOVICA OSAMDESETIH
U trećem razdoblju, na ponaÅ¡anje nogometnih navijaÄa u Splitu i bivÅ¡oj Jugoslaviji, uz druge Äinitelje, dominantno utjeÄe isticanje grupnih razliÄitosti i rivalstva. Jezgre navijaÄkih skupina u tom razdoblju prerastaju u profilirane i Älanstvom vrlo brojne navijaÄke kolektive. Prvu modernu nogometnu navijaÄku skupinu u bivÅ¡oj Jugoslaviji osnivaju upravo mladi Hajdukovi navijaÄi. Godine 1980. dolazi do pokuÅ¡aja obnavljanja zbog smjene generacija nakratko obustavijene aktivnosti skupine Nesvrstanih. Nekoliko desetaka momaka koji su obnovili tu skupinu (Kule, Vele Baković, Gula, Stipe, UÅ¡o, TrepÄa i ostali) ubrzo prihvaćaju novo ime "Torcida 1980". Izborom toga imena oni su žeijeli naglasiti poÅ¡tovanje prema Torcidi iz 1950. i ukupnoj tradiciji navijanja u Splitu, a u vezi s tim objelodaniti kako žele slijediti brazilski, tj. južnjaÄki naÄin navijanja. Uz to, osnivanjem skupine izvan institucionalnih druÅ¡tvenih okvira, oni su jasno iskazali svoje neprihvaćanje kljuÄnih obrazaca, oblika funkcioniranja službenoga druÅ¡tva, koje je nastojalo U svakoj socijalnoj pori (pa tako i u sportu, U prvom redu nogometu) nametnuti hiperor-ganizirane i birokiatizirane odnose, premda se programski zalagalo za samoupravijanje i debirokratizaciju. Na taj su naÄin nastojali, viÅ¡e - manje svjesno, kolektivno izraziti svojevrstan protest zbog svoga druÅ¡tvenoga položaja i ukupne druÅ¡tvene situacije koja je već tada imala obilježje kriznoga stanja. MeÄ‘u dijelom tih navijaÄa taj se protest zasnivao i kao takav izražavao u stanovitom nezadovoljstvu u vezi s nacionalnim slobodama Hrvata i ukupnoga stanja meÄ‘unacionalnih odnosa u tadaÅ¡njoj Jugoslaviji. Opisujući motive za osnivanje Torcide (godina osnutka iz prvotnoga naziva brzo se izgubila iz verbalne uporabe) neki osnivaÄi te skupine ne propuÅ¡taju ukazati i na taj aspekt njezina stvaranja. 0 tome govori sljedeća izjava UÅ¡e - jednoga od angažiranijih Älanova vodstva Torcide koji je u vrijeme njenzina osnivanja imao sedamnaest godina:
"Već na poÄetku mi prvi torcidaÅ¡i bili smo u politiku uvuÄeni. JoÅ¡ tada smo nastojali isticati hrvatske simbole i skandirati tada zabranjene parole. Pisali smo i politiÄke grafite, recimo 'SRETAN BOŽIĆ; BRAĆO HRVATI' iii 'SMRT KOMUNIZMU'. Jedan od nas je tada zavrÅ¡io i u ćorki zbog tih grafita i tih stvari. Recimo, napisali bi uveÄer tako neÅ¡to kod TehniÄke Å¡kole, a ujutro, kad bi iÅ¡li u Å¡kolu, vidili bi da je sve izbrisano. Bilo je viÅ¡e grupa koje su pisale te stvari, ali onda nismo znali ko je u tim grupama. Tek posli smo saznali da su sve te grupe od poÄetka bile u Torcidi."
Uz pisanje grafita s porukama koje su tada od strane vlasti etiketirane kao Å¡ovinistiÄke, klerikalistiÄke i protudržavne, idejno nedovoljno profilirani politiÄki protest dijela prvih torcidaÅ¡a se poÄetkom osamdesetih izražavao i njihovim specifiÄnim kolektivnim oblicima ponaÅ¡anja na vjerskim svetkovinama, prije svega na Badnjoj veÄeri, kada je u Splitu gotovo redovito dolazilo do inter-vencija milicije zbog tzv. verbalnih delikata.
dinamo - hajduk, 1984./85.Prvih nekoliko godina pretproÅ¡loga desetljeća Torcida je bila tek naj-fanatiÄnija podgrupa navijaÄke curve na sjeveru novoga stadiona u Poljudu. No, na svakoj utakmici bio je istaknut transparent "TORCIDA", a grafiti s tim imenom sve su se Äešće pisali na splitskim zidovima. S vremenom, na sjeveru su se poÄeli pojavijivati i transparenti pripadnika Torcide iz mjesta kraj Splita ("TORCIDA VRANJIC", "TORCIDA SEGET"), Å¡to je svjedoÄilo o Å¡irenju popularnosti te skupine. Izgredi mladih navijaÄa sa sjevernoga stajanja postajali su sve Äešći i bremenitiji posljedicama. Tako je uoÄi utakmice "Hajduk" - "Tottenham" održane u Splitu u travnju 1984. jedan navijaÄ na centru igraliÅ¡ta zaklao pijetla - simbol toga lon-donskoga kluba zapravo je tetrijeb, ali se njegovi igraÄi kolokvijalno nazivaju "pijetlovima" - na Å¡to je reagirala UEFA zabranom igranja jedne meÄ‘unarodne utakmice u Splitu. Za konaÄno oblikovanje Torcide osobito bitni bili su dogaÄ‘aji na utakmici "Hajduk" - "Metz" 1985. u Splitu, kada je viÅ¡e pripadnika milicije, bez pravoga razloga, uÅ¡lo na sjever i grubo napalo navijaÄe. U svojim izvjeÅ¡tajima i komentarima novinari su pisali o napadu na Torcidu, izjed-naÄavajći cijeli sjever s torn skupinom; upravo se od tada navijaÄi okupijeni na torn dijeiu stadiona u javnosti doživijavaju kao Torcida. O daljnjem siijedu dogaÄ‘aja UÅ¡o govori:
"A onda dolazi 1985. - to je jako bitna godina. Te je godine u Splitu puka Ä‘ir navijaÄa. Torcida je postala neÅ¡to jako bitno, Äak bitnije od Hajduka. NaÅ¡i grafiti su preplavili grad - Torcida je postala pravi Ä‘ir."
Uzrokovanost tadaÅ¡njega narastanja navijaÄkoga trenda moguće je sagledati i izvan granica nekadaÅ¡nje Jugoslavije: tragedije koje su se te godine zbile na stadionima u Bruxellesu, Bradfordu i Birming-hamu dovele su do vrhunca interes meÄ‘unarodne javnosti za feno-men nogometnoga navijaÅ¡tva. Već u prvoj polovici pretproÅ¡loga desetijeća javljaju se bitne promjene u ponaÅ¡anju tih navijaÄa u usporedbi s njihovim prethodnicima iz sedamdesetih godina. Primjerice, dok su potonji imali izrazito negativan odnos prema drogi i onima koji je konzumiraju, dotle je novi naraÅ¡taj navijaÄa u Splitu postupno usvajao afirmativan odnos prema drogiranju. 0 tim bitnim promjenama govori Tomo:
"Nas desetak iz Torcide okupljali smo se pred desetak godina u Domu invalida. Zvali smo ga 'Po noge'. To je bilo najjeftinije misto u gradu za pit pivo. Nisu dozvoljavall vino, pa bi ga mi kupovali u dućanu, sakrivali boce ispod stola i opijali se. Pa bi svaÅ¡ta pivali, vriÄ‘ali Älanove Kluba, pravlli nerede. Oni bi zvali mliciju, a mi bi bižali. Tada je droga za nas bila neÅ¡to skroz drugo, (Äak bi i tukli po BaÄvicama i drugim mistima u gradu one s dugom kosom zato Å¡to smo mislili da su narkomani. Droga se nama onda gadila, znali smo samo za Torcidu, Hajduka i Hrvatsku. A onda je negdi '81. prvo uÅ¡o lipilo. Ja isprva uopće nisam svaća Å¡to je to. Stavili bi kesu na giavu, Å¡mrkail bi i imali lude halucinacije. Za par miseci je lipilo ispalo iz Ä‘ira, a uletile su tablete. (...) I trava je bila neÅ¡to skroz dobro, davala nam je Å¡timung bili smo s njom skroz zadovoljni. Prije utakmice bi na Rivi od dilera kupli piz i put Poljuda. Skupili bi se ispred opskrbnog, nas sto-dvista,puÅ¡ili bi travu, pili bi i pravili pizdanje. Žešće bismo navijali, bili smo puni sebe, niko nan niÅ¡ta nije moga. Na sve smo bili spremni. Negdi '83. poÄeli smo sa Å¡itom, to ti je haÅ¡iÅ¡i(...) Tada je bilo neugodno doći u ekipu ako nisi to donija. Imali smo idole u navijanju, starije borce, a oni su svi puÅ¡ili haÅ¡iÅ¡. Mi smo ih oponaÅ¡ali a onda smo s vrimenom i mi postall idoli mlaÄ‘ima. Na hors smo priÅ¡li negdi 1986.. Milicija nas je potirala iz 'Po noge' i iz 'Dubrovnika' pa smo se prebacili u 'Slavice'. To je bija najgori potez Torcide. UveÄer bi nas tamo bilo trideset-Äetrdeset stalnih, pili bismo, drogirali se i radili nerede. Ne bismo plaćali, razbijall bismo inventar, i idemo ća doma. Onda te ujutro budi milicija."
Sredinom osamdesetih u bivÅ¡oj Jugoslaviji intenzivira se proces osnivanja najbrojnijih navijaÄkih skupina velikih klubova. SuparniÅ¡tva izmeÄ‘u tih skupina bitno utjeÄu na razlÄite oblike navijaÄkoga ponaÅ¡anja; tijekom druge polovice osamdesetih usporedno s nogometnom ligom odvija se i takmiÄenje raznih navijaÄkih skupina, pripadnici kojih ne biraju sredstva u svom nastojanju da dokažu kako je upravo njihova najbolja, "najjaÄa", "najluÄ‘a" i sliÄno. Osobitu pozornost poklanjaju derbijima na domaćem terenu, s obzirom da pretrpljene batine od strane go-stujućih navijaÄa doživljavaju kao najveću sramotu. Neka zanimljiva obilježja ponaÅ¡anja pripadnika Torcide u dane odigravanja važnih utakmica otkriva Ićo, koji se diÄi sa Äak 120 gostovanja:
"Nas petnaestak bi se rano skupili u gradu i tražili bi zvezdaÅ¡e. Cilo jutro bi patrolirali po gradu i legitimrlil ljude. Oni bi se skrivali, bojali su se, pa nisu pokazivall Å¡alove. Ali bi mi gledali po odjeći i obuÄi jer pretežno nisu dolazili oni iz Beograda, već iz Knina i Bosne. Kako bi ti reka..., Äobanski se oblaÄe, razumiÅ¡. Takvoga bi ja iz aviona snimija da je zvezdaÅ¡ i odmah ih ubereÅ¡ da nisu iz Splita, legitimiraÅ¡ okružiÅ¡ ih, i onda udri"
Kao najveća navijaÄka kuÅ¡nja kroz koju se u najvećoj mjeri potvrÄ‘uje snaga skupine, tretiraju se gostovanja. NavijaÄkim izgredima osobito su obilovala putovanja pripadnika Torcide u Beograd, Å¡to oslikava sljedeći dijalog Äetvorice starijih uglednih torcidaÅ¡a voÄ‘en u veljaÄi 1990.:
Prle:"NavijaÄi 'Hajduka' su i prije desetak godina dolazili u većem broju u Beograd. Ako si gleda flim 'Warriors' - eto takav je bija nas dan u Beogradu. To su se birall ljudi koji će ić u Beograd."
Stipe: "Nije onda moga ić neki mulac od deset godina. Nismo mu mi dali"
Prle: "Kad bi onda doÅ¡li u Beograd, odma bi se potukli s navijaÄima 'Zvezde' na stanici. Kad bi to proÅ¡l onda bi iÅ¡li dalje."
UÅ¡o: 'Mi prolazimo kroz Beograd i tuÄemo se. Rat traje cili dan. Jedanput smo doÅ¡li u sukob s većom grupom. Njih je bilo oko dvi ijade, a nas je bilo dvista. Ispalili smo dvi-tri rakete na njih i oni su se razbižali. Ovdje prisutan je to ispalija."
Bosna:"Nije bitno ko." (Smije se.)
UÅ¡o: "Oni su letili na sve strane. I zasuli smo ih bocama. Od raketa se zadimilo pola grada. Te godine ni jedan navijaÄ 'Zvezde' nije doÅ¡a u Split."
U svim navijaÄkim aktivnostima, kako u pružanju podrÅ¡ke svojoj momÄadi, tako i u iniciranju Å¡to grubljih incidenata, imaju se "pred oÄima" rivalske skupine i navijaÄi drugih momÄadi u cjelini, koje poÅ¡to-poto treba nadvladati i dokaze svoje premoći dati na uvid javnosti. U krugovima ultraÅ¡a najviÅ¡e se cijene upravo oni dokazi predoÄeni drastiÄnim incidentima. Älanovi Torcide svojim najvećim podvigom iz tog vremena drže grube izgrede u Rijeci u prosincu 1988. Tada je skupina pripadnika Armade bacila nekoliko ben-galskih vatri na dio istoÄne tribine, gdje je bilo okupijeno oko dvije tisuće torcidaÅ¡a. Odgovor je bio viÅ¡e nego žestok: nekoliko stotina pripadnika Torcide, oÄito pod utjecajem alkohola i droge, poruÅ¡ilo je naletima tijela ogradu i Å¡akama se obraÄunalo sa suparniÄkom skupinom na njezinu dijelu tribina. Deblji kraj izvukli su i milicajci koji su pokuÅ¡ali uredovati na samoj tribini, tako da je njih nekoliko ozlijeÄ‘eno, a jedan je milicijski pas Äak izgrižen. U dvoboju raketama koji je potom uslijedio ozbiljnije su ozlijeÄ‘eni jedan fotoreporter i jedan gledatelj sa zapadne tribine. Utakinica se ipak nastavila, ali u posve neregularnim uvjetima. S obzirom da su torcidaÅ¡i neprestano upadali kroz neÄuvanu razbijenu ogradu na teren. Nakon zavÅ¡etka susreta pripadnici Torcide su izazvali niz ekscesa u gradu, od tuÄnjava do razbijanja automobila, stakala na zgradama i sliÄno. RijeÄka milicija nekako se ipak uspjela konsolidirati, pa je naveÄer privedeno nekoliko stotina Älanova Torcide nad kojima je te noći, kako sami svjedoÄe, bila provedena prava tortura. Uz dotad dominantan južnjaÄki, po ugledu na Engleze, uvode se u nekadaÅ¡njoj Jugoslaviji u sve većoj mjeri i elementi sjevernjaÄkoga naÄina navijanja. TragiÄna zbivanja na stadionu "Heysel" u Bruxel-lesu 29. svibnja 1985., kada je uoÄi finala Kupa europskih prvaka izmeÄ‘u "Juventusa" i "Liverpoola" u nesreći izazvanoj nasiljem engleskih huligana poginulo 39 Talijana, bitno su utjecala na navijaÄe u bivÅ¡oj Jugoslaviji. Samo naoko paradoksalno, engleski navijaÄi na temelju toga zado-bivaju novi ugled, pa su se na ulicama naÅ¡ih gradova poÄeli ispisivati grafiti "Heysel" i sliÄni, a na tribinama iza vratnica sve viÅ¡e isticati zastave Velike Britanije i Å¡alovi engleskih navijaÄa. Slijedom tih dogaÄ‘aja, a i zbog niza drugih okolnosti, sredinom osamdesetih simboliÄki karakter navijaÄkih sukoba manje je prisutan nego prije, a nasilje u vezi s nogometom postaje sve bremenitije najtežim poslje-dicama. Povećava se broj navijaÄa koji su spremni izazvati drastiÄne izgrede, o Äemu govori aktiviranje suzavca od strane nekih Älanova Torcide na utakmici "Hajduk" - "OFM" 5. studenoga 1987. u Splitu, Å¡to je izazvalo veliku paniku na stadionu i na sreću - stadion nije bio dupkom pun - proÅ¡lo bez ljudskih žrtava. Zbog tog incidenta, koji je odjeknuo cijelim svijetom, "Hajduk" je kažnjen dvogodiÅ¡njom zabranom igranja utakmica u organizaciji UEFA-e na domaćem terenu. Zbivanja u vezi s tom utakmicom osobito su indikativna za sagledavanje fenomena ekstremnoga navijanja, s obzirom da je uoÄi njezina održavanja u Splitu i Dalmaciji stvorena atmosfera da "Haj-duk" "mora" pobijediti, iako je prednost Francuza iz prve utakinice bila vrlo visoka; navijaÄke strasti potencirali su na sastanku Torcide uoÄi toga susreta i neki Älanovi uprave, a egzaltirani torcidaÅ¡i Äak su uspjeli izvjesiti zastavu "Hajduka" na zvonik katedrale Sv. Duje.
rijeka - hajduk, 1986./87. (beograd)Osim tada dominantnoga grupnog suparniÅ¡tva, na navijaÄke nerede u bivÅ¡oj Jugoslaviji u sve većoj mjeri poÄinju utjecati meÄ‘unacional-ni i politiÄki animoziteti. Važno je istaknuti da su ti animoziteti narasli na tlu duboke gospodarske i svekolike druÅ¡tvene krize koja je, kako je pretproÅ¡lo desetljeće odmicalo, sve viÅ¡e utjecala na ukupan rast politiÄkih tenzija. Dio Älanova navijaÄkih skupina poduzima nerede motivirani Å¡ovinizmom, Å¡to je izazvalo oÅ¡tra reagiranja u medijirna i politiÄkim forumima. Takva reagiranja postizala su suprotan uÄinak od željenoga, s obzirom na evidentno nastojanje pripadnika navijaÄkih plemena da provociranjem javnosti uÄine sebe Å¡to vidijivijima. Zoran primjer za to je politiÄka afera u vezi s bacanjem nekoliko vojnih pitomaca u more na splitskoj Rivi nakon utakmice "Hajduka" i "Zvezde" 1985. godine. Kako se taj incident zbio, opisuje jedan od protagonista koji je tada imao dvadeset godina:
"Posli utakmice koju je 'Hajduk' izgubija nas tridesetak smo skroz popizdili, iÅ¡li smo prema Rivi i pravili kaos po VaroÅ¡u, kamenovali auta skoro svih registracija koje nisu iz Splita. Na Rivi je već bila ogromna grupa naÅ¡e ekipe, tu je bilo vike, dernjave... Ja sam odma zna Å¡ta je, sigumo neka grupa zvezdaÅ¡a, biće pitomci. I vidim pitomce već u moru - bacila ih rulja. Valjda su bill pretuÄeni prije, pali na pod, bižali prema moru jer nisu imall di. Äuo sam od ekipe da su dvojica od njih Äetvorice sami skoÄili u more. Dva su, fala Bogu, bill grnuti. Rulja ih je kamenovala, nije im dala da izaÄ‘u, a unutra hiadno, kraj listopada. I normalno, onda smo tim Ciganima govorill: 'IzaÄ‘ite van nećemo vas viÅ¡e. Pa bi mu da ruku, a kad bi on povuka udrija bi ga nogom. I tako smo to radili dva-tri puta. Gužva je trajala desetak minuta. Mene je vukla jedna žeenska koju sam zna: 'Makni se odavde, teÅ¡ka je frka. 'Jer bilo je pretuÄenih i na MatejuÅ¡ki. Pustija sam da me ta ženska odvuÄe. Jer, ja sam svoj posal napravija, ka navijaÄ i pripadnik Torcide. I ja sam bija superzadovoljan. Bija sam mortus pijan, zato nisan u toj gužvi vidija da dolazi drot. ViÄe: 'Ti si!', trk prema meni i uvati me. Samo je mene pokupija. I voze me u Prvu stanicu milicije, ja niÅ¡ta unutra ne vidim, ali pratim ÄoÅ¡e: 'Prima; Općina. Stane marica, otvaraju vrata. Valjda su se mimoiÅ¡li, marica i vojna kampanjola, i Å¡ta je bilo, dovode mi tri mokra pitomca. Ja sidim, a drotovi pokazuju na mene i pitaju: 'Je li on?'. Pitomci odgovaraju da je, a nemoguće je u tom mraku sinjat facu... U stanici me zapiÅ¡u i puste doma. A ja odem u 'Dubrovnika; opet na Rivu, s ekipom popriÄat i popit dvi-tri pive. I onda, u Äetri ujutro, ja doma spavam, a udbaÅ¡i tuku na vrata. Kupe me, tlaÄe me tri dana u stanici. Toje bila frka, cila Juga je o tome brujala. Toliko je napisano o tome da to nije istina, politiÄari su srali na tone. Nisu nas puno maltretirali fiziÄki ali jesu psihiÄki, po viÅ¡e sati uza zid te drži na nogama, ne smiÅ¡ sist, ....... Jedan Crnogorac mi je stavija pljucu u usta, samo da drukam. Ja nisam tija. A posli bi me kupovali 'Mariborom'. Žalosno ! Od cile te frke ispalo je da smo nas petorica krivi i osuÄ‘eni smo. Javnost je bila zadovoljna. Onda smo se mi žalili zbog tog Älana 54- napad na Qružane snage SFRJ, maksimalna kazna do deset godina. Ustvari, mi smo napali na navijaÄe 'Zvezde"; a samo smo pretpostavljali da su pitomci. Moj motiv je bio navijaÄki, jer smo sedam dana pnje toga imali gadnu frku u Beogradu, neki naÅ¡i su dobili teÅ¡ke batine. I tako sam iÅ¡a u zatvor. Sve skupa sam odleža u ćorki dvi ipo godine, i to sve zbog tuÄa na utakmicama."
Sredinom osamdesetih postaje vidljiva nacionalna homogenizacija navijaÄkih grupa iz istih republika, osobito u suradnji izmeÄ‘u Torcide i BBB. Tako je primjerice dio pripadnika Torcide Äesto putovao na važne utakmice "Dinama" u Zagrebu i na strani, prije svega one koje je taj tim igrao sa "Zvezdom" i "Partizanom", pokuÅ¡avajći na taj naÄin ojaÄati svoju "bratsku" skupinu u mogućim sukobima sa zajedniÄkim "neprijateljima".
hajduk - partizan, 1990./91.U tom razdoblju organi reda sustavnije se nego prije bave izgredima navijaÄa, koji se sve viÅ¡e tumaÄe kao vrhunska prijetnja meÄ‘u-nacionalnim i drugim politiÄkim odnosima u druÅ¡tvu, ali joÅ¡ i viÅ¡e stabilnosti samoga režima. ViÄ‘enije torcidaÅ¡e Äesto pozivaju na "informativne razgovore". Jedna od nezaobilaznih tema tih sasluÅ¡anja bilo je i samo ime skupine, s obzirom da je milicija smatrala kako rijeÄ "Torcida" zapravo znaÄi izvedenicu iz sintagme "teroristiÄka organizacija". U rano jutro neposredno uoÄi derbija s beogradskim klubovima njima su Äesto kucali supovci na vrata i zadržavali ih u pritvoru tako da ne bi mogli prisustvovati utakimici. Nadalje, već pri dolasku na željezniÄku ili autobusnu postaju u mnogim gradovima navijaÄi gostujuće momÄadi jakim se snagama milicije izoliraju, kako bi se onemogućio bilo kakav dodir izmeÄ‘u njih i domaćih navijaÄa. Zbog takvoga milicijskoga nadzora sve veće znaÄenje dobija verbalno nasilje, prije svega ono obilježeno vrijeÄ‘anjem nacionalnih osjećaja suparniÄkih navijaÄa, ali i drugih sudionika u nogometnoj priredbi.
OD OSAMOSTALJENJA HRVATSKE DO DANAS
Nakon 90-e i srpske agresije na Hrvatsku mnogo pripadnika Torcide prikljuÄuje se obrani svoje domovine te ide na prve crte bojiÅ¡ta.
Krajem 90-ih i u 2000. godini nakon 5 godina bez trojefa u Torcidi se ponovo oslobaÄ‘a bijes te slijede novi veliki incidenti kao Å¡to su prekid protiv Å ibenika i prekid protiv Dinama te u oba sluÄaja velika tuÄa sa policijom i specijalnim snagama... Torcida je zadržala ime iz svoje proÅ¡losti tako da i danas po Splitu na dan utakmice ne Å¡eću navijaÄi drugih klubova...
Ova kratka povijest Torcide je većim dijelom prepisana iz knjige "Torcida-pogled iznutra" uglednog sociologa i bivšeg aktivnog torcidaša Dražena Lalića.P.S. Za kompletniju sliku o Torcidi i događajima iz njene povijesti pogledajte u link 'novine'.
Nakon što je Hrvatska postala samostalna Torcida ne želi izazivati nikakve incidente koji bi mogli naškoditi Hajduku te u tom razdoblju Hajduk postiže ponajbolje uspjehe u povijesti - osvaja većinu trofeja u Hrvatskoj a u Europi dolazi među 8 najboljih klubova što je do danas najbolji uspjeh nekog našeg kluba od osamostaljenja te uspostave hrvatske lige.