Hvala, Ravenlea, baš mi je drago da si tu!
Kad smo već kod Matoša, ne smijemo ni mi izostaviti neizostavnu "Utjehu kose":
Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oÄi jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baÅ¡, sve je mrtvo: oÄi, dah i ruke,
Sve Å¡to oÄajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reÄe: Miruj! U smrti se sniva.
I evo, joÅ¡ jedna pjesmica za danas. Dama koja ju je napisala je ameriÄka pjesnikinja Gwendolyn Brooks.
KAD ZABORAVIÅ NEDJELJU
A kad zaboraviÅ¡ Å¡arene pokrivaÄe srijedom i subotom
A naroÄito kad zaboraviÅ¡ nedjelju;
Kad zaboraviš naše trenutke nedjeljom u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru uliÄne sobe u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtaÄem nenadanja;
I ništa ne moram raditi, i sretna sam…
I kad ponedjeljak ne bi nikad trebao doći!
Kad to zaboraviš, kažem…
I kako si psovao ako bi netko uporno zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon,
I kako smo konaÄno odlazili na nedjeljni ruÄak;
U stvari, kroz uliÄnu sobu do stola zamrljanog tintom
u jugozapadnom kutu, na nedjeljni ruÄak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom, i salata,
pa raženi kruh i Äaj, i kolaÄići s Äokoladnim mrvicama.
Kažem, kad to zaboraviš…
Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj
Da će rat završiti prije nego dođe red na tebe;
I kako smo se konaÄno svlaÄili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Ležali naÄas opuÅ¡teni u nedjeljno svježoj posteljini
I nježno se slivali jedno u drugo…
Kada, kažem, zaboraviš sve to,
Tada možeš reći, tada ću možda povjerovati
Da si me dobro zaboravio.
Ravenlea, oÄekujem te opet
