Hajd da i ja privedem kraju ovo svoje ofiranje.
....
Nakon sto sam ih ja smorila tu noc, zaspali smo nekad ujutro sa tugom jer smo trebale oko podne krenuti za NYC. Naravno da nije bilo sanse da se probudimo na vrijeme, tako da je Libijac predlozio da ostanemo jos jednu noc. Nije nam trebao dvaput govoriti.
Noc smo, naravno, proveli kao i onih pet prije. Malo smo ranije poljubile krevet tu noc jer nas je ujutro ipak cekalo 11 sati voznje nazad u civilizaciju. Oduzimanje Boga iz tijela je uspjesno zavrseno i nas je cekao dug put nazad.
Da sve ovo fino bude zaokruzeno, evo i nekih filmica (Ofco oprosti sto nisam stavila ono tvoje mentalno izoblicavanje
)
Kad smo sutradan krenule, nije nam bilo svejedno. Jedan dio mene je jedva cekao da vidim NYC, dok je drugi zelio ostati jos jedno pet dana u popizdini. Nakon sto smo se fino oprostili, krenule smo put NYC-ja sa nadom da ce volvo izdrzati. Nazalost, volvo je izdrzao bez problema, sto je povratak ucinilo jako monotonim i nezanimljivim
Pogotovo jer ni radio ne radi u volvu, pa smo obje morale slusati iste price po ko zna koji put...Prvih pet sati je sigurno proslo u prepricavanju dogadjaja u tih posljednjih sest noci i o utiscima. Ofca je vozila vise od pola puta. Ja sam kormilo preuzela na ulazu u New Jersey. Ovaj put se nisam izgubila jer sam sad bila na svom, dobro poznatom, terenu. Osjecaj je bio neopisiv kad sam ugledala predivna svjetla Manhattana dok smo prelazile preko GW Bridge-a, sva ona cesto iritantna buka i guzva u gradu je tad izgledala kao divna muzika dobrodoslice (kako sam ovo divno rekla
) Medjutim, dosla je i kao opomena da nam je bilo ostalo jos dvije sedmice do povratka u stvarnost i suocavanja sa svakodnevnim glupim problemima
Kucu smo zatekle na istom mjestu, ali stanje oko kuce je bilo ocajno- umjesto trave je bila pustinja, koju ja jos uvijek pokusavam da vratim u prvobitno stanje prije nego se moji vrate kuci.
Nesto malo po nasem ulasku u kucu smo umrle od smijeha kad smo preslusale Libijceve poruke na mojoj sekretarici koje je ostavio onaj dan kad smo bile vec na putu za Beckley:
7:42 am
' Jeste li na putu? Dajte javite se koji vam je kurac'
8:18 am
'Koji vam je kurac, sto se ne javite??? Jebo vas Tito mahniti, dajte ba, jeste vec poginule na autoputu? joooooooj'
12:25pm
'Joj ja i vas i prenosa sviju mi. Daj javi se na tel, jeste zive???'
Vjerovatno je zaspao nakon ovog jer vise nije bilo ljutitih poruka na telefonu.
Hvala na brizi u svakom slucaju
I hvala jos jednom na gostoprinstvu i sto si se potrudio da nam onih 6 noci bude nezaboravno. Predivno je bilo biti sebican i ne misliti apsolutno ni na kog i ni na sta, pobjeci od svih, odvojiti se od problema i monotonije....
Ofca je isto otisla i zahvaljujem joj sto mi je pravila drustvo ovih pet sedmica. Sad treba okrenuti stranicu i prizemljiti se.
Ja se iskreno nadam da cemo se opet nas troje vidjeti iduce godine (ako ne i prije) negdje u bijelom svijetu-mozda Sarajevo, mozda Zagreb, mozda na Floridi, mozda Los Angeles....Bez obzira gdje se mi vidjeli, bit ce sigurno bolje nego je bilo (pod uslovom da nema vucaranja po shopping centrima
)
THE END
Login
Register
FAQ
Search
