Eh, ja sam to tek sinoc skinuo i danas preslusho. Jadi moji pregolemi, 6 mjeseci zablude (al dobro tada sam slusao Psalm 1

). Shta reci osim da se radi o tipichno Svedskoj (negdje izmedju Arckanum-a i Ofermod-a) tradicionalnoj Blackushi vrhunske produkcije (za ovu vrstu muzike) i kompozicijske briljantnosti kakvoj premca danas nema. Bez kenjaze, digresija, pretjeravanja (bilo u pitanju brzine, porine ili repeticija) i kojekakvih pickastih elemenata (akustike, post-rock uleta, spoken word momenata) koji su usrali zadnji DSO ep.
Jedino je trajanje izdanja diskutabilno, ovo je meni jedan glorificirani mini-album, al et, necemo bit picajzle kad se radi o jednom tako osvjezavajuce tradicionalnom i u isto vrijeme strukturalno besprijekornom djelu. Cista desetka.