|
Ubistvo No2
Nekako je izbjegao da zgazi taj bijeli plod. Opomenuo ga je bljesak izmedju dva pogleda. Taj bljesak se samo prividno desavao igrom slucajnosti na sahovskoj tabli koju je nazivao svojom. To nije mogao tvrditi, ali je osjecao. Osjecao je sada. Izbjegavajuci biljku koja nije mogla podnijeti talozenje njegove vlage i truljenja, razmisljao je o njoj, da li ce uvenuti nakon sto sivi trag njegove pojave prepusti plod Suncu. Okrenuo se, biljka je svela. Vec. Bilo je brzo, ovaj put, mnogo brze. Krenuo je u pokret iznimno hitrog povratka do svoje spilje, frizidera, hrane, sinhronizirao pokret u glavi. No, korak je trajao, trajao je onako kao u snu, kao kad pokusavas da se odmetnes od svih tih zenskih glasova zalopojki, patetike i potrebe koja je sama sebi svrha. Stresao se od te pomisli, instinktivno vratio kurac na mjesto i nastavio. Dugim, koracima koji su trajali...
Ruka na zardjaloj drsci koja je otkrivala svijet mesa radi hranjenja istog doimala se samo sasusenom. Sunce je isparilo vlagu, trulez je zarasla. Za sad. Znao je da mora nesto uciniti za onaj plod inace ce morati traziti novo tijelo. Zadah mesa i krvi okurazio je nosnice. Izvadio je najlon sa ostacima jezika one zene, one pricljive, talentovane...ipak, suvise glasne zenke. Izvadio je kesicu njene krvi i razmisljao da li da ipak okusa novost, pokusa umetnuti u ozdravljenje biljke iskustvo neke druge zenke, mozda svih cije je ostatke skrivao i sam od sebe. Odlucio se za krv zene jezika jer nije bio spreman naciniti drugo ubistvo eksperimentisuci.
Vratio se plodu. Mjesto ne bi prepoznao da se nije radilo o njegovom dvoristu u njegovoj pustari. Hitro je, skoro, a upasilo ga je to, panicno milovao biljku krvlju velike spoznaje zenke jezicare. Carobno meso omotao je ritualiziranim pokretom praveci stit od vjetrova. Zadrzao se jos trenutak zeleci najbolje svojoj djeci, svoj svojoj djeci. Rasle su, bujale, ucinile njegovu pustaru zelenom, fetis bojom koju je uzivao od Dana Prvog.
Naslonio se uz bolan kicmeni stub i mirisao madrac cireva. Noc je bila vanredno uspjesna, puna snova, sporadicnih erekcija. "... kada kazes iznova, to, prosto, znaci ponovan pokusaj! Ne implicira da se radi o repeticiji identicne situacije, zar ne?"- provuklo se kroz vazduh nabijen jutarnjim teskim Suncem sto jos je lijeno. Iskocio je iz madraca. Iskocio, zeleci da si naskodi necim jer san mora da nije prosao. Trazio je svoj oduvijek alat, to tanko ali uvijek pokorno sjecivo. Morao je znati! "Ne odgovaras?! Zasto bi me to, jebeno, iznenadilo... Jos jedan argument u korist mojoj neoborivoj tezi da ne postoje muskarci i zene, samo izuzetni i oni koji to nisu. Hahahahahaha" Nije mogao pronaci sjecivo i nije mogao tragati za zvukom.
Morao je.
Drugo ubistvo nijeznog ploda, a obecao je sebi da vise nece. Nikad! Sada je znao da se vise nece rijesiti glasa te prepametne jezicare, one cije su mu rijeci stvarale erekcije i trulile meso. A nakon zenke vizija. Nakon nje druga. Ovaj put rastegnuo je korak. Legao na madrac cireva i drkao, posljednji put. Dvije zenke i zvanicno su postale opsjene stalne, njegovo tijelo zivice i trunuce sve dok u glavu pristizu njene slike, a u usi njen zvuk.
|
Login
Register
FAQ
Search
.
