|
“Aaaaaaaaaa aa grrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrh!!!â€
Crna haljina tila bila je umrljana smeÄ‘om, smrdljivom, ljepljivom smjesom. Vidjela je, bila je svjesna kako, zgrožen od smrada, craftsman donjih podruma izvlaÄi poroÄ‘eni organizam iz ljepljive mase Äije sluzave niti nisu popuÅ¡tale okove. SuoÄene sa snagom craftsmana izrasle su u pijavice loÅ¡e namjere tanje od zmija, deblje od glista. Craftsman je vrisnuo u pomoć. Glinene mase izmaÅ¡tane namjerom, dvonoÅ¡ci sa imiticijom temperamenta na razliÄitim crtama lica nekoordiniranim su pokretima stvorile kakofoniju pogreÅ¡nih smjerova i sudara u katakombi boje crvene vatre. Pijavice loÅ¡e namjere lomile su njihove udove Äiji je udar na kameno tlo vraćao slike zvuka rasipanja isuviÅ¡e dragocjenih porcelanskih figurica. Craftsman je prekinuo agoniju smuÅ¡enog kvaziživota, bijesan, rasprÅ¡io je njihove Äestice u vjetar praÅ¡ine. Organizam je strahovao od gubitka hrane prije nego je i osjetio život. Izdao je jasno nareÄ‘enje svojoj neostvarnoj braći - pijavicama loÅ¡e namjere: “Sve Å¡to može da se desi je da me vratite u utrobu! Dok ne ojaÄam. InaÄe…â€. Craftsman se pojaÄano znojio, morao je ponizno zamoliti mladu ženu prozirne kože u crnoj haljini tila za pomoć. Mrzio je moliti.
“Ovo se otima kontroli! Ne pomogneÅ¡ li mi, vratiće se u utrobu i izjesti te svu do duÅ¡e. Tada nastupa sigurna smrt i za tebe i za njega.â€.
Žena je oklijevala. OÄajno je željela rijeÅ¡iti se parazita koji je upornim krupnim zalogajima isisavao njenu mladost. No, osveta joj je vriÅ¡tala u slijepoÄnicu, moć toga neÄega neophodna joj je za konaÄni obraÄun sa tvorcem, ocem organizma koji je porodila. Poznata priÄa sa joÅ¡ poznatijim likovima: Gejom, Uranom i Kronom. Ženska priroda je pobjedila. Osveta!
“SluÅ¡am. Å ta moram uÄiniti?â€
Sad je craftsman oklijevao. TrenutaÄni pristanak žene bio je sumnjiv. Znao je koliko je mrzila svog tiranina. Mirisala je mržnjom od trenutka zaÄeća. PrinuÄ‘en je odati joj craft kojim će privoliti sina na roÄ‘enje. “Hm, ne, ne, nema tu niÅ¡ta sumnjivo. U pitanju je ženska slabost, nesavrÅ¡enost, strah od proždiranja. I onako ću je žrtvovati Äim, putem nje, ostvarim vlast nad potomkom†- pomislio je.
“Ponavljaj za mnom: Visita…Interiora…Terrae…Rectificando…Invenies…Occultum…Lapidem. JaÄe!!! Visita…Interiora…Terrae…Rectificando…Invenies…Occultum…Lapidem...Visita...â€
Crvene vatre zgasnuÅ¡e od naleta suvog, ledenog vjetra straviÄne siline. Bljesnu tama gusta kao materija. Sin zaurla vikom nebrojenih agonija. Potraja tama, hladnoća i osta trag dva uzdaha olakÅ¡anja primalnih neprijatelja, supružnika po novostvorenoj smeÄ‘oj plazmi umjesto krvi.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Helel je, Äinilo se, mogao voljeti. Jedno rano perzijsko jutro donijelo joj je otkriće smrti svih biljaka u craftsmanovom dvoriÅ¡tu. Nedugo zatim, nekoliko kilometara u preÄniku nije bilo ni jedne zalutale životinje, Äak ni zmija, Å¡iÅ¡miÅ¡a, sova ili paukova. No, Helel je volio, obožavao maÄke. ÄŒinilo se da je, zbog njih, spreman i na sitne žrtve. Ponekad bi im oborio pticu ili preklao zeca jednim zamahom misli. Množile su se nezaustavljivo, do Helelove treće godine bilo ih je u svakom kutu ogromne graÄ‘evine nepoznatog neimara koju je craftsman nazivao utoÄiÅ¡tem. MaÄke su je mrzile, uporno je napadale. Nije dobila craftsmanovu potvrdu da su odreÄ‘ene za Helelove zaÅ¡titnike, ali je ubrzo postala sigurna da su nanjuÅ¡ile njenu konaÄnu zamisao - lomaÄu za svog sina i sebe. Helel, rastrgnut izmeÄ‘u horde zaÅ¡titnika i estetike ukusa, mirisa i dodira njenih grudi koje je znao satima istraživati, prema crnim stvorenjima bi reagovao bijesno samo ako bi je povrijedile. A to se Äesto deÅ¡avalo, isuviÅ¡e Äesto. Osjećajući njegovu opijenost, pristajala je na razgovor s njim samo za vrijeme dojenja. Razgovor u bilo koje drugo vrijeme bio bi preriziÄan, ma koliko pažljivo birala rijeÄi. Izvan rituala dojenja, Helela je bilo nemoguće prevariti, bila je sigurna u to. Sve Äešće joj je spominjao da prezire craftsmana, tu pokornu gnusobu, kako je govorio, do jednog sumraka.
“Amma, nestaće! Istjeraću ga! Beskoristan je, nemoćan, star je, star. Ja nikad neću biti takav! Amma, reci da nikad neću biti takav?!â€
Toliko oÄekivani trenutak je doÅ¡ao. Znala je da će mu, prije ili kasnije, zasmetati nesavrÅ¡enost craftsmanove pojave, znala je da će se, prije ili kasnije, pojaviti stid od oÄeve nesposobnosti i bojazan da će, na koncu, doživjeti isto.
“Mmmm, Helel on je tvoj otac, a otac se ne ubija. Dobro znaÅ¡ da je to Tapu !!!†- brzo je promrmljala hinjenom ljutnjom. Uzdala se da će to, kao i bilo Å¡ta drugo, izazvati opozitnu Helelovu rekaciju. Njemu niko ne može da govori Å¡ta da radi, Äak ni amma. Bol je zaparala slijepoÄnice, krv je Å¡iknula iz lijeve dojke ukljeÅ¡tene meÄ‘u njegovim zubima. Bradavicu je ispljunuo blizu vrata, stavljajući do znanja da nije zaboravio otvoriti zube nego da je to bila njena zaslužena kazna. Crni til i svila nisu mogli zaustaviti krvarenje ma koliko stezala iskasapljenu dojku. Sjurila je, ostavljajući svježi trag, do donjih odaja, tajne craftsmanove prostorije koju je vidjela prvi i posljednji put. Uzdala se u Helelovu snagu, ustvari, bila je sigurna da je doÅ¡ao kraj craftsmanovom tijelu. “Približava se kraj drugog Äinaâ€, pomislila je, “lakoća kojom je okonÄan najavljuje nepremostive teÅ¡koće za napisati kraj priÄe - bar za Äovjeka.â€. Crvene vatre bacale su izdužene sjene po kamenom zidu Äudnih simbola. Igra sjenki otkrila je svu apsurdnost situacije. Malena, krhka sjena izvlaÄila je magliÄaste niti iz mjesta koje je moglo biti pupak ogromne prilike. Na sreću, zgrabila je ispust koji Äuva masivna srebrna vrata Å¡to je sprijeÄilo pad u nesvjesno izazvan straviÄnom scenom. Vatre su otkrile nabreklost djeÄakove utrobe do pucanja, dok se tijelo craftsmana pretvaralo u haos kretanja organa i ćelija. Helel je izbljuvao craftsmanovu suÅ¡tinu u istom trenutku kada je, Äinilo joj se, splaÄina od ostataka njegovog tijela ispunila praznine kamenog poda. Vrisci nebrojenih glasova neÄega Å¡to je nazvala craftsmanovom duÅ¡om tražili su put dole do podzemnih hodnika. I dalje.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
“ViÅ¡e niÅ¡ta nije Tapu!†- viknuo je strogošću i autoritetom hora monahinja u manastirskom internatu. Gledao je plamenom moći, ultimativnog uniÅ¡tenja, mirno, tek sada spoznavÅ¡i granice svoje snage. Uzalud su Å¡aptali jecaji svijesti o trenutku Äedomorstva. Helel je morao gorjeti. I ona sa njim. Osvrnula se po kružnoj prostoriji. Polovinu je zauzimao kolosalni oltar na kojem su, odsjajem crvenih varti, gorile rijeÄi od srebra : O Rei submete-se à Transformação enclausurado no forno de seus próprios pensamentos. Nije ih razumjela, ali je to nije brinulo u ovom trenutku. Okrenula se za 180 stepeni i pronaÅ¡la traženo. Nebrojene boÄice, instrumentariji i mrtvi organizmi najstraviÄnijih oblika skrivali su se u treperavoj igri vatri. Helel, namirisavÅ¡i njenu namjeru, puhnuo je dah ledenih suvih vjetrova. Jedan plamen, ne jaÄi od vrÅ¡ka svijeće, zahvatio je til, a zatim i drvene police sa boÄicama.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
I dalje je gorilo. “Zar priÄa ima Äetiri Äina?†- bilo je prvo Å¡to je pomislila. O Rei submete-se à Transformação enclausurado no forno de seus próprios pensamentos, pisalo je iznad trona istim plamenim slovima.
“DobrodoÅ¡la, amma!!!†- vrisnula je svaka ćelija njenog tijela. “Grudi su ti ponovo divne!†- skoro umilnim tonom reklo je neÅ¡to veliÄine Krona.
|
Login
Register
FAQ
Search
