|
Ordinarijat argumenata
Oh! Kako je samo njena velika, ogromna pobjeda sada boljela. Svjesna je, dakako, da bitak viÅ¡e nije mogao osjetiti bol, odavno je prekoraÄila stadije u kojima joj je to blaženstvo poklanjano. Sada... Sada je to neÅ¡to Å¡to bi trebalo biti ekvivalent, ali dosta sterilnija, blijeÄ‘a naznaka boli, neÅ¡to Å¡to je tjera da grozniÄavo luta, praktiÄno grebe kroz svoje, vlastite, samo svoje prostore svega. Apsolutno svega! Kako se to desilo... Kako joj se to moglo desiti, odakle tolika uzbuÄ‘enost, neko Äudno zadovoljstvo, nekakva istrajnost kao da je u pitanju najveći zadatak bitka, razlog postojanja... Kako se to moglo desiti da ne poÅ¡tedi baÅ¡ nikog, pa ni jednu jedinu Blastocoele Äiji bi razvoj, kasnije, mogla podstaći. Moći su joj, u to vrijeme, odveć nabujale, a uslova je bilo, i previÅ¡e prostora, njenog vlastitog prostora, pravila. Na koncu, Å¡ta se to desilo da je, u trenutku, povjerovala da su i Blastocoele zaprljane kada je sama napravila detaljno istraživanje na desetinama hiljada jedinki, sasvim solidnom uzorku od preostale populacije, i utvrdila da se ni jedna, aposlutno ni jedna ne sjeća. Aaaa, pokuÅ¡avaÅ¡ ih zaÅ¡tititi, nedaÅ¡ im ulazne podatke da bi im kasnije, na pragu zrele dobi, otkrio namjenu. Ili, možda, pokuÅ¡avaÅ¡ da me prevariÅ¡, da nakon provjere nekoliko hiljada odustanem. Ali, ne! Provjeriću svaku! Provjeriću svaku jebenu, tvoju ljubljenu Blastocoele... Sve postanu zle, prije ili kasnije, sve postaju kao ti. Da, mora da je to bilo zbog tog bijesa. Mržnja je zaslijepila, dvoumljenje iscrpilo, a ona nije smjela dvoumiti. Nikad! Prije neÅ¡to eona, a nakon Å¡to je zagriÅ¡ta Velike Bitke pokrila trava drugaÄije boje, priÄajući sama sa sobom, govorila je, otprilike: Treba mi neko na kome bi trenirala oÅ¡trinu misli, da bi ih saÄuvala; jezgru namjera, da bi ih znala u kost definisati; dah prostog uniÅ¡tenja, da ne bi zaboravila spletkariti sa životom. Tad je prvi put artikulisala da ono Å¡to sada naziva bol zapravo zaista postoji i... Danas, evo sad, maloÄas, sebi je kose, ulice kose poÄupala jer je priznala, napokon priznala da bi, od danas, baÅ¡ ovog Äasa, bila i sužanj, sluÅ¡kinja, Äak i onakva Å¡to kleÄi na koljenima, a Å¡to ih je, u velikom broju, viÄ‘ala po ljudskim kućama. Sekret otpadaka, preraÄ‘enog, u usta... SavrÅ¡en krug! I sada su joj te slike izazivale gaÄ‘enje, uvijek će joj izazivati, zar ikome iole normalnom... Ali, ne! Sada bi na koljenima. Nakon tog veliÄanstvnog kruga, velike pobjede, sada bi na koljenima.
Za razliku od ostalih, ove slike nije morala pozivati. Mala Å¡aka koja je, samo naizgled, liÄila na ljudsku. U nju je Äesto, a kako su brojevi cipela rasli sve Äešće, smijeÅ¡tala Å¡aku Svijetlećeg prijatelja. Taj visoki Äovjek jeste bio dosta stariji od nje, bar je tako izgledao, da, ali sasvim direktan kako to samo djeca znaju biti, kao ona. Nije bilo onih nerazgovjetnih osmjeha, poluosmjeha, viÅ¡e kontrolisane akcije miÅ¡ića kao kod mame i tate. I, povrh svega, nije bilo nikakvih uputa. Ona je priÄala, a Svijetleći Äovjek ćutao, klimao glavom.... Ustvari... ustvari, kormilario, dajući joj ideju da postoji viÅ¡e razliÄitih ideja o istoj stvari u isto vrijeme, a posebno u razliÄitim vremenima. A, i same stvari nisu iste u razliÄitim vremenima i tako... Svijetleći Äovjek je u jednom bio krajnje eksplicitan, nekako je tada prvi put osjetila da on, ustvari, poÄinje priÄati sve viÅ¡e i viÅ¡e... Ne, ne na uÅ¡trb njenih ideja za koje joj je otkrio da su to, ne, nego... Nego, rekao joj je da je njen zadatak da izabere jednu, tu... ideju.
"Svakako ćeÅ¡ pogrijeÅ¡iti", govorio je Svijetleći Äovjek, "ali to nije bitno. Treba sebi dati vremena! Mnogo vremena. ZnaÄi, zamisli da je to vrijeme koje ne možeÅ¡ da zamisliÅ¡. E, toliko vremena!"
"A zašto je bitno izabrati samo jednu, ovaj... Ma, to, tu ideju?"
"Zato Å¡to bi odabir viÅ¡e njih znaÄio lutanje, bezglavo lutanje, ali, zapravo, to je sve pitanje rasprostiranja... ili bjekstva. Pazi, to dvoje je potrebno razlikovati. To moraÅ¡ razlikovati. Rasprostiranje i bjekstvo, kukaviÄluk. Ako si neodluÄna... Ja, kad sam neodluÄan, ja se dijelim na mnogo strana, Å¡aljem izvidnice, a pored mene prijatelj neprijatelj. Uglavnom to tako bude."
Blijedio je Svijetleći Äovjek i Äinjenica da je sve viÅ¡e priÄao, nekako je osvanulo na njenom odraslom dlanu. Jedno vrijeme se igra sa rukama u zraku, pred licem pravi pokrete pajaca da bi zainteresovala potpuno predivnog psa, nekoliko metara dalje, da joj priÄ‘e, da se igraju. Pas je bio mlad, ali od one rase velikih. Dlaka je bila bujna, nekakvo mekano, poput tople morske vode, krzno. Kako se desilo da je stajala pred leÅ¡evima psa i velikog, debelog Äovjeka, onog Å¡to je stanovao dva travnjaka pored, onog Å¡to je bezdomne prijatelje ljepotana ubijao da bi od njihovih krzana pravio savrÅ¡en pokrivaÄ za svoju dnevnu sobu... Kako se to desilo nije znala... Sada znaÅ¡! Sada znaÅ¡! Sada znaÅ¡! Sada znaÅ¡! Sada znaÅ¡! Sada znaÅ¡!
Svijetleći Äovjek je rekao rasprostiranje... Zemljane stepenice, uske, duge stepenice pokrivene vlažnom zemljom u koju je zalutala neka stara, hlorisana gradska voda, Äiji je miris nekako orgijao sa tragovima mema, jedno je drugo raÄ‘alo, jedno je drugo hranilo. Za par godina ovdje će se biti nemoguće uvući! Prva rupa u zidu stijene, unutar neÅ¡to Å¡ire i viÅ¡e prostorije koja je uslijedila, bio je ekumenski prvak S. Greco. Pored... njegova supruga, njeno pobaÄeno dijete, njihova odana služavka. Na drugom zidu su, redom, bili Grecoov otac, majka, dva maloumna brata i pas, nekakav rasni pas. Zastala je kod psa i vinula fenjer do visine oÄiju. Tu su bili i Talija, Somi, Morano, Erven, komÅ¡iniÄin svekar, ona reevi, ona hrabra žena reevi iz Rigelenn klana no sa potpuno pogreÅ¡nim zamislima, onaj mrski bezdomni Äovjek Å¡to je, malo-malo, tukao svog djeÄaka nekakvim velikim alatkama Å¡to ih je dobijao za opravljanje tuÄ‘ih dvoriÅ¡ta, sudija koja se, plakala je na televiziji, sažalila, pa oslobodila onog monstruma, ne starijeg od djeÄaka Å¡to je zadavio svoje roÄ‘ake manje djeÄake... ÄŒetiri rebra koja su Å¡trkljala iz mase, vlažne, memljive mase kostiju, a koja su uspjela oÄuvati vezu s kiÄmom, poslužila su kao savrÅ¡eno mjesto za svjetiljku. Morala je, neÅ¡to je tjeralo, neÅ¡to je u glu stezalo i nagonilo, guralo da joÅ¡ jednom, hiljaditi put zagleda u tu lobanju bezimenog Äovjeka. Da pokuÅ¡a pronaći tragove opravdanja za svoj Äin. Svijetleći Äovjek je rekao da ću GRIJEÅ ITI, znaÄi plural! Ovo je jedna jedina, malecna, nesmotrena greÅ¡ka. PovrÅ¡nost, niÅ¡ta do povrÅ¡nost! Jedna jedina greÅ¡ka u toliko vremena. Da, već je to sebi priznala, ali nada da će pronaći neÅ¡to prljavo, neÅ¡to duboko skriveno kako to inaÄe biva unutar najmonstruoznijih, najprepredenijih umova, umjesto da splasne jaÄala je vremenom. Gdje si to samo sakrio? NeÅ¡to mora biti... Niko nije savrÅ¡en, niko! Ponavljala je, privlaÄeći, iznova i iznova, lobanju nosnicama, miriÅ¡ući slike bezimenog Äovjeka, materijalizujući se u njih, zavlaÄeći se u najsporednije kutke njegove stvarnosti. Uvijek isto... tad je odluÄio da neće vratiti udarac, ovom prilikom je spasio staricu od sigurne smrti pred maÅ¡inom pijane vozaÄke spodobe, tad se suspregnuo da udari lokalno derle Å¡to je muÄilo novoroÄ‘ene maÄiće, prosto je izbrojao do 23... nije prevario na onom testu iako je znao da to koÅ¡ta ponavljanje godine studija, a ono Å¡to je majka odvajala od usta jedva da je bilo dovoljno... Tada je sebi, sasvim sveÄano, obećala da viÅ¡e neće dolaziti ovdje. Meso i kosti ostavljaće tamo gdje ih presuda zadesi, i onako je sve manje onih koji će leÅ¡eve pronalaziti. Sve ih je manje, no ja tu nisam kriva. Njegovo je djelo Å¡to su svi takvi, ne moje! Ja tu niÅ¡ta nisam kriva!
Slike tog eona u kojem je porasla, zaista odrasla sve je teže prizivala. I o tome je, valjda, Svijetleći Äovjek priÄao, nekako skriveno, kada je pomenuo kukuviÄluk i bijeg. Zar je moguće da dvoumim?! Zar je moguće da to joÅ¡ uvijek mogu?! Ne, to je osjećanje zauvijek izgubljeno! Od onog eona kada sam, sasvim sluÄajno, naÅ¡la put da se kroz pete pripijem uz vlažnu, zdravu zemlju poda asketske kolibe, da je pijem, da rastem život drveća. Sada zna da je to najstarije, najmoćnije Znanje. Njeno ultimativno oružje, oruÄ‘e prvobitnih divova. Te noći... Te noći, noći kada je Mjesec zatvarao svoj sideriÄki put iskovala je kosu, neÅ¡to manju od namjene zadatka. Ipak, sa solidnih kilometar i po dužine sjeÄiva... Kosila je, te noći, i narednih noći, pa jutara...po crkvama, munarama, hramovima prvo, iako su bili prazni, kućama, kolijevkama, trudnim stomacima, staraÄkim sljepooÄnicama. Sve vas je manje, no ja tu nisam kriva! Niko nije savrÅ¡en, pa ni on... osim, možda, Bezimenog, ali to je samo greÅ¡ka, moja povrÅ¡nost, ali i greÅ¡ka njegova. Ako on može grijeÅ¡iti, mogu i ja! Sve je to, i onako, smicalica da dvoumim, da bježim...
I... Sada bih ja na koljena, a digla sam, svojevremeno, osam tona pijeska, preÄnika, sigurno, 33 kilometra u onu ogromnu, kakvu svijet nije zapamtio, oluju. Ono, kad su mi gromovi prvi put progovorili, a ja im naredila... Na tom mjestu, tom taÄnom mjestu gdje sam kroz meso i kosti provela i posljednju kap soka ove zemljane lopte sjećanja, ove njegove omiljene lopte za igru. Sada bih na koljena...samo. ÄŒekaću da mi se poÅ¡alje kroz joÅ¡ jednog Bezimenog. Znam ja njega, neće moći odoliti da me iskuÅ¡a, da dokaže da su mu pravila prava... jedina ispravna. Znam ja njega, on voli pobjede kao i ja, on hoće da me vidi na koljenima! ÄŒekaću, iako bih sada...
|
Login
Register
FAQ
Search
odlicno je,,,,,,,
