(Bez imena)
"Zimski cvete..." Bez imena, "Sa mekim plavim venama." Da te ljubim. "To nisi dala!" Usne svoje, "OÄi njene" Krila Labudja, "Dugo trepte nad mojim životom." Runske spise, "I dugine nijanse." I one vatre veÄne. "Od toga si nastala," Iz zime. "Medovinom opijena..." Dok je padao Suton, "Dva meseca dug" I onda, "A onda, eto." Krilatu slobodu, "Bledim," Krhkim, "Plodnim" Mekim "Tkivom" Sam, "Obavila i," Stegla. "Zajahala ka proÅ¡losti" I! "Zauvek," Umorna, "Ućutela." I snivala, "Uvek si snivala," I željela, "Uvek za neispunjeno!" Volela, "Rodjenu krvi i zemlju" PomjeÅ¡anu, "I ko kam Ävrstu," i pesme "Svoje," Pisala "Runskim slovom," I borila se "I ginula," i Radjala... "Sve si to radila!" I sve cu to raditi! "Samo," Do - "Kad" Dok jedan "Ambis," Ne pregutan, "I ono malo, crno," Runsko slovo. "Urezano," Na nekom "JoÅ¡ manjem" Sivom kamenu, "Temeljcu." Nekog, "Već odavno Palog" Dvora! "Moja" Poslednja "Imenovana" Za "Slavu" ÄŒast "Veru" I vatru, "Valkyre " -Valkyre.
A aj da stavim jednu Absinthsku...
Imnovam sam, u ime prošlosti.
Pogledaj me sada, Jebo boemiju Pariza 1900 godine, Jebo i one pretuÄene u kafanskim tuÄama. Ne meni nije pretuko život, ne nije mi on nos slomio. To sam je eto spotako se od one stepenice, za budućnost, Znate. Pa eto sad ležim negde izmedju 600 godine, Prije onog rastegnutog hipika/filozofa, I 2008 godine poslije onog rastegnutog hipika/filozofa,. U pozadini, onako kako samo on može, Morison peva ROTS. Dok ga na klaviru prati Mladi mocart, obuÄen u jedan dugi kaput, Boje Vizantski oÄiju, A tu eto shvatih, Nalazim se U rupi, u ambisu, onih koji su ga i tražili, Gledam i ne verujem Å¡ta vidim, Sadim za stolom, Starim hrastovim stolom, sa natpisom, "Nekad bio ispred Kamelota," i shvatam gde sam, eto da kažem ljepo, Ja eto iz piÄkematerine Pao. U jedan starinski: Kafić/biblioteku/opijumski bar/hipi komunu/Goth-Doom fest/ Po imenu Gordijev ÄŒvor broj dva. I da vam kažem rdjavije druÅ¡tvo, a ni bolje, nikad nisam sreo. Za Å¡ankom dali eto mazi nar i govorimu, "Tigriću kad ćeÅ¡ se izleći" Dok mu se Lorka onako prosto da kažem nabacuje, Kraj njih u teÅ¡koj raspravi Marks sa NiÄeom, piju mineralnu vodu, Iz pompejskih izvora, oko toga da li Kafka treba tužiti Modernu ekonomiju i Sud. Konobari, da kažem tako, Su Vicius koji je obuko Uniformu Kravljevskog Äuvara, i Artur samo obuÄen u jedan veliki Znak anarhije. Nose Pune krigle Valhalske medovine, Iza sebe, Äujem razgovor jedno 17, recimo ljudi, Eto Bodler polu pjan priÄa Edgaru, Da eto ne voli viÅ¡e Igoa od njega. Dok u druÅ¡tvu Vavilonskih kurvi, Koje u svom zanosu se samozadovoljavaju, Tolkin pokuÅ¡ava shvati Å¡ta se desilo sa Epskom fantastikom, I naravno odma do njega Već tri godine, bez prestanka, Dostojevski, Slovo po slovo, Äita naglas, Rat i Mir u novoj Produženoj Verziji sa dodatkom o onoj drugoj velikoj priÄi, Ljubav i Prvara, a naravno tu je i Jasenjin koji, neumorno, vodi Predavanje o tome kako se ubiti Bez suviÅ¡njeg zaÅ¡to. I naravno ko mu u to upada u reÄ sa oÅ¡trim neslaganjem, I reÄenicom "Gospodine vi ste previÅ¡e depresivan", Naravno to je moj omiljeni oblik Psihologa, Martin. A da kako sam i njih Äetvoro mogao zaboraviti, Eto vidite zajedno su slikali sliku, pa ih nisam do sada video, Eto tu, napuÅ¡eni, sjede, raspuÅ¡teni, Pikaso, Rafaelo, Leonardo i Joplin, A sada na pozornici poÄinje predstava, Normalno Voland i Bulgakov su scenaristi i režiseri, A i Äini mi se i da glume veći dio Ženskih uloga, samo eto, Ostvaili su one najbolje Za ÄŒaplina, Å ekspira i Tina. I na kraju za mojim stolom sjede moji, moji...neznam kako da ih nazovem. Ustvari vidite ti moji su ja, ima ih dosta ali zajedno Äine mene. I eto sad znam gde sam i opet krećem ka budućnosti sa dahom ProÅ¡losti u svojim pesmama. Jebo ja mali komad, Vode, BraÅ¡na, Kvasca i Soli. I eto opet Za Margaritu...Aj jebi se već jednom znam da je želiÅ¡...
|