~°~ wrote:
Op, artredis, fine perceptivno/hipotalamuske/zacinjene raciom (tu i tamo) poetske igre...
...samo, oko hijerarhije/poretka u prvoj strofi "Prvog hoda ideje" imam prigovor u smislu ----- 1. misao, 2. slika itd., al' preopsirno sada za objasnjenje zasto, cak i u kontektu suverenog/tvog poetskog izraza i namjere. Fino.
...btw., vezano (za me) izniman dojam misli - "Ali da li postoji prostor u ideji"... Dilema, da, jaka dilema, al' rekla bih ne, ne postoji prostor siri od same ideje u okviru iste, odnosno ona ga cijelog ispuni, a on je, valjda, prostran onoliko koliko ideja vrijedi. S druge strane, one sto vrijede toliko su radikalno iskljucive da, pretpostavljam, ne ostavljaju postora za mijesanje/nekad i istiskivanje potencijalnim poboljsanjem... I da, ne dala Namjera da elementi ikada budu sistemi po ljudskim parametrima trenutne mogucnosti saznajnog... Ikada.
Ova je poema paradigma ono Å¡ta smo prije priÄali o vizuelizaciji. Naprosto je sve slika, ali slika je manja od ideje, hijerarhija ne može postojati u empriji jer se ideja doživljava kroz sliku. Ova pjesma je pokuÅ¡ala da prikaže neÅ¡to Å¡to je makar korak dalje. Svaka strofa je slika za sebe, svaki prvi i zadnji line su njeni ekstremiteti. Svaka slika preko strofa je kretanje, jer je ideja kretanje - svaki zadnji line izražava stav sa emocijom, svaki je faca sa drugaÄijom grimasom, pjesma sama govori zbog Äega.
Zvuk je uniÅ¡tenje jer je neuhvatljivo kretanje - koje prevazilazi naÅ¡e nepostojane u prostoru ideje - mi gledamo kroz fiziÄke oÄi fiziÄki sputani da pratimo ogromnu nit koja se kreće, samo je maÅ¡tom na tren zaustaviti možemo - i to je patnja, i to je bol, mi smo zaista mala i krhka bića - jer Äeznemo. ÄŒeznemo za onim stvorenim prije nas i Å¡to će uvijek biti iznad nas, Äeznemo jer smo statiÄni, Äeznemo Å¡to smo fiziÄki. Potpuna sloboda je iluzija - to je tvoja, to je moja slika - naÅ¡a aspiracija koju samo mislimo da dokuÄujemo, ali znamo i ti i ja kako se ona dokuÄuje, to je bol i neopisiv osjećaj u jednom. To je iskustvo koje nam nakon buÄ‘enja predstavlja prostor na koji reflektiramo pitanjem: Da li smo tamo bili ili tek treba da budemo.
Poema je jednostavna koliko ju je teÅ¡ko shvatiti - jer je slika za sebe a svaka se teÅ¡ko probavlja, jer smo ljudi. Nama je dato, ljudi stvorili nisu niÅ¡ta, ljudima je dato, ko god ne vjeruje u to neka se pokuÅ¡a na prostor prenijeti i ideju staviti izmeÄ‘u oÄiju na mjesto duÅ¡e kao njen gospodar. To ljudi ne mogu. Elementi su sistemi - nužni jer su okviri, nekome i okovi. Elementi trebaju da budu sistemi i to Sistemi, dat će Namjera putu koji bi smo poÅ¡li kamenje i trnje po kojima bi smo kroÄili, sve to da bismo vidjeli kako nam dijamant izmeÄ‘u oÄiju sija. Katarza je besprostorje, katarza je sekund iza nas. Znam i ja da je osjećaj postojan ne dok vjetar puÅ¡e, već kada stane i sljedeći se momenat preliva, sljedeći se momenat osjeća. Ali, Å¡ta je sa tim osjećajem koji traje dok vjetar puÅ¡e? Ne trebam ovdje reći niÅ¡ta viÅ¡e.
Ceco, postojanju prostora u ideji se sama ideja podsmijeva ali ne znamo Å¡ta sa tim misli, prva strofa nije hijerarhija, prva strofa je slijed manifestacije ideje kao svega Å¡to joj prethodi, a prethodi joj ono i prije poÄetka poeme. Prostor kao prostor gledamo iz perspektive stajaÄa, spavaÄa, oÄima punim tuge, bijesa i trzavim osjećajima smiraja. Kada se poÄnemo kretati prostor ćemo poÄeti doživljavati drugaÄije. Ljudski parametri trenutne mogućnosti saznajnog su potok. Ideja je istinski ocean. Slika je protok, ja slijedim slike...
i ne zajebajem se sa idejom:
O ljudi stameni, gledate u nebo i mislite da su vam noge krila
Koja vas već nose u taÄku koje gledate
A oslobodili se niste
Okova
Vlastite vam snage muÄne
Vlastito vam tijelo zatvor
Baš je teško biti i ne smijati se
ÄŒovjek