Gabrijel wrote:
Emalija I-IV
...par korak, to je san koji se nazire.
Par uzdaha to je glas koji me budi.
Blagi pokret kukova, rodjenih da zavode,
Hladan dodir noktiju,
Sto nekad trgali su kozu.
Ko si ti, do sunca tame, sto izniklo je
Iz kore abonosne, ko si ti?
Ime tvoje sam nekad znao,
I razlog sto si mi vazna bila,
To si ti Emalija, moja polu mrtva princezo,
Davno je bio dan naseg zadnjeg susreta,
Davno je bio dan naseg prvog dodira,
Davno je bio dan nasih uspomena,
Davno, davno, davno...
Secam se i tvoje domene!
Mirisa voska kojeg se cjedi,
I ciji vrh plamti vatrom strasti.
I mesta gde su ruze, plavo sive,
Mirisale ko one proljecnje poplave,
Sa okusom smrti utkane u svoje valove.
I onih runskih spisa, sto su ti zidove krasili,
Vecno isti znakovi, u stihovim i strofama,
I mislim da pamtim sta si rekla da se skriva,
Iza tih par runskih spisa...
Neka prica o onoj sto je dala 4 noci,
Za ogrlicu od zlata,
Neka prica o tajni,
Dubok skrivenoj u pesmi druida,
Neka prica iz koje nice jedna zimska ruza...
Sve su to bile, neke price, u kojim je zivela tvoja dusa.
A kad bi suton kroz guste niti,
Svile pokusao svoje zrake da provuce,
Onda si ko krojacica,
Starica plela svetlo u boje, u zvuke i miris...
I one tvoje ostre sjenkaste dodire.
A na mestu hrama za tugu i zalost, da bas tu,
Slike iz vekova palih iz davnih dana,
Poluspaljene, od vlage trule, sjaju i isijavaju secanja koja cuvaju...
i tu na samom dnu pokraj mrtvih trenutak,
tu je ona slike jednog punomesecnog-vucijeg-valcera...
Ponovo ti sa onim svojim vanredno esteticnim slikama tipa: plavo-sivih ruza koje mirisu proljecnim poplavama, alegorijama na junakinje prica, a posebno mi se dopada starica-krojacica, da li samo zena ili dan stvaranja... Alegorije i ta njihova tanana, profinjena esteticnost definitivno su su tvoje umijece, skoro kao kakvog Suverena. Draga ti je, pa i ne bila zena, nesumnjivo SILNA... Samim tim, to su i ovi stihovi.