Haj posto sam dobro raspolozen, evo jedne pricice o "politickoj anarhiji" od mene:
U modernom kontekstu, anarhizam kao politicka ideja razvija se sredinom 19. vijeka, ponajvise zahvaljujuci radovima Proudhon-a i Bakunina. Karakterise ga nekoliko osnovnih ideja:
- sumnja u opravdanost autoriteta. Teret dokaza opravdanosti vlasti je na organima te iste vlasti. Da ti neko u drustvu odredjuje sta da radis, vjerovatno sam to ne bi prihvatio tek tako, vec bi trazio neko obrazlozenje zasto to da prihvatis.
- vjerovanje da su drustvene zajednice bazirane na privatnom vlasnistvu neminovno leglo brutalnog iskoristavanja velikog dijela populacije. Znaci sustinsko protivljenje kapitalizmu. Fabrike radnicima. Da bi se shvatila opravdanost te teznje, dovoljno je podsjetiti se u kakvim su uslovima zivjeli radnici industrijskih oblasti u 19. vijeku.
Glavno pitanje oko koga se anarhisti nikada nisu slagali je na koji nacin bi trebalo urediti drustvo, kako bi se ostvarili anarhisticki ideali istinske demokratije. Bilo je nekoliko razlicitih misljenja: anarho-kolektivizam, anarho-komunizam,
mutualism(kako se ovo kod nas moze prevesti?
) itd. I kojim putem treba krenuti kako bi se ostvarile te ideje. Vecina je smatrala da je za njihovo ostvarenje bila neophodna pravedna ali spontana radnicka revolucija.
Po svemu sudeci, anarhizam je tada bio sinonim za socijalizam. Ipak, vecina vodecih socijalista u to doba bili su okupljeni oko Marx-a, koji je smatrao da nakon revolucije treba formirati snaznu radnicku drzavu koja bi drustvo industrijalizirala i polako odvela kao socijalistickoj utopiji. Na prvoj internacionali izbile su zestoke svadje izmedju makrsista i anarhista predhovjenih Bakuninom, koji je u to doba prorocki upozoravao da bi stvaranje snazne radnike drzave rezultiralo formiranjem nove drustvene elite vladaoca (
vodecih clanova partije) i drustvenih odnosa u kojima bi narod opet najebao. Marksisti su prevladli, i u potpunosti preuzeli internacionalu. Nakon ove shizme, anarhisticki pokret moze se posmatrati kao liberalno, lijevo krilo socijalizma. Grassroot socializam, odozdo prema gore.
Nema slobode dok postoje gospodari. Historija nam jednu stvar cini sasvim ociglednom. U politickim turbulencijama i borbama za vlast, anarhisti su uvijek gubitnici. Da bi uredili drustvo po svome, uvijek su se morali boriti. A ljudi koji ne zele vlast nisu dobri vojnici.
Najzanimljivija ilustracija
neefikasnosti anarhisticke borbe je prica o spanskoj revoluciji. Jedinoj pravoj anarhistickoj revoluciji. Dovoljno je reci da katalonski radnici nisu imali niti jednog politicki relevantnog saveznika na cijelom svijetu (osim brojnih
Zikica Jovanovica Spanaca 
), i zbog toga su izgubili dobijen rat. Staljinove politicke igranke nanijele su im stete koliko i Hitlerovo oruzja u rukama Frankovih vojnika. Istinskoj borbi pritov vlasti protive se sve vlasti na svijetu
Veoma je bitno posmatrati stvari u kontekstu u kome su se dogadjale. Politicki anarhizam trajno je obojen duhom radnicke borbe sa kraja 19. vijeka, i zbog toga danas cesto djeluje nerelevantno. Medjutim, nisu ni svi anarhisti izgubljeni u vremenu, tako da postoje i neke nove ideje i relevantniji pristupi. Koga zanima, samo se moze upoznati
Sto se mene licno tice, anarhizam mi djeluje kao jedna romanticna, don-kihotovska borba protiv neunistivog protivnika. Djeluje mi simpaticno. Ako nista, barem se covjek moze lijepo nadahnuti idejama i tekstovima velikana ovoga pokreta, kao sto je bio Pjotr Kropotkin (mogu se na netu naci njegovi brojni pamfleti). Istinskih humanista ciji se glas danas slabo cuje.
-------
Haj nije mi lose prolazno vrijeme. Mozda neko i procita
Login
Register
FAQ
Search
