|
Ta noć
Rukavice su bile gotove. Prisjećam se sreće u tom trenutku, znala sam da će ga jako obradovati. Bili smo Äudan spoj. Ne volim poklone, on mi ih, uostalom, nikad nije ni prireÄ‘ivao. Od kada se znamo, sve je troÅ¡io na katran. On ih je obožavao, te male sitnice koje bih izraÄ‘ivala ili naruÄivala za njega. Imao je obiÄaj da me ovlaÅ¡ poljubi dva, tri dana nakon Å¡to bih mu neÅ¡to poklonila, glumeći da je tek tada ozbiljno osmotrio poklonjenu stvar i zakljuÄio da mu se dopada. Živimo zajedno već dvije godine. Penjući se uz stube, sjetila sam se naÅ¡eg prvog susreta u ledeno jutro ispod Miletićevog spomenika. Podjelio je tada zajedniÄku smrt sa mnom, koja je, za mene, uskoro postala bivÅ¡a. PreviÅ¡e strihinina izazvalo mi je koÄenje udova i jednu od zajebanijih muÄnina u životu. To je bio poÄetak kraja moje navuÄenosti na katran. Od kada sam poÄela gubiti noći sa njim, ranija prijateljstva su mi se poÄela osipati. Prijateljice nisu mogle shvatiti Å¡ta radim u konstantnom druÅ¡tvu sa tim pederom koji je, kako je jedna imala obiÄaj reći, bez sumnje primio i pojebao dobar dio gay populacije u gradu i Å¡ire. No, naÅ¡i su sati brisali sve zajedljive komentare. Cilj beskrajnih rasprava o muzici, književnosti, duhovnosti, Äudnim liÄnim iskustvima bio je poznat samo nama. Ustvari, nekog cilja nije ni bilo, u tome smo, prosto, uživali. Uskoro smo razvili one neobiÄne senzuse. Povjerio mi se, sjećam se, da me doslovno vidi u nekom odreÄ‘enom trenutku dana u kojem bismo bili razdvojeni, kad bih bila specifiÄno tužna ili srećna, uzbuÄ‘ena. Nedugo zatim, povjerila sam mu isto.
DoÄekao me je na vratima. Zapravo, Å¡teku je spustio s unutraÅ¡nje strane u trenutku kada sam izvadila kljuÄ iz brave.
- Srećna si! Šta se desilo? –
- Teta Dara… -
- Teta, ko? –
- Ma, znaš, ona stara gospođa koja, ponekad, prodaje one pletene stvari ispred zgrade… -
- Aaa, da… Šta sa njom? –
- NaÄinila ti je rukavice. Nadam se da će ti se svidjeti. Nacrtala sam joj onu jebenu Å¡aru kojom si sjebao sve zidove u stanu. Ispale su bolje nego Å¡to sam oÄekivala. Divne su… -
- Deco, uÄ‘ite u stan, za Boga miloga! Probudićete bebe! – zaÄulo se nekako slatkasto ljutito iz proreza na ovratniku iz kojeg je izvirivao djelić viklera i sjede kose. Starija gospoÄ‘a pored naÅ¡eg iznajmljenog stana preživljavala je Äuvajući komÅ¡ijsku djecu. Prijatna starica.
- Izvinite Maro! – proÅ¡aputala sam Äas prije nego Å¡to me je uvukao u mraÄni hodnik stana.
Ruke su mu ostale na mom struku, osjetila sam nešto potpuno iznenađujuće u tom trenutku dok sam pokušavala da se okrenem. To mi nije dozvolio izvjesno vrijeme. Samo me je držao za struk, priljubivši se glavom i vratom uz moju desnu plećku.
- Pokaži mi ih! – napokon je skoro vrisnuo nekim neuobiÄajeno veselim tonom.
Izvadila sam rukavice iz lijevog džepa i pružila mu ih. Dugo je promatrao šaru koja će se smjestiti na gornju stranu dlana. Osjetila sam da uopšte nije svjestan te šare, prosto je gledao prazno.
- I? Sviđaju li ti se? –
- Moram ti nešto reći. Važno je… ‘Ajmo u kuhinju! –
Snažno me je povukao za ruku i smjestio tik pored federa koji je izranjao iz stare sofe. Zauzimala je pola male prostorije.
- Ostavi skidanje kaputa za kasnije. Zaista je važno. –
- Ok. PriÄaj… -
Fiksirao mi je oÄi staklastim pogledom. Latentni smijeÅ¡ak koji je davao neku uzbuÄ‘enu notu njegovom licu bio je u potpunoj kontradikciji sa suzama koje su se smjeÅ¡tale u uglovima oÄiju.
- Voliš li me? – prasnulo je.
JoÅ¡ uvijek se pitam zaÅ¡to sam bila toliko iznenaÄ‘ena kad sam sliÄan scenario premotavala po glavi od drugog dana naÅ¡eg poznanstva. Osjetila sam vrelinu u obrazima, nemogućnost da iÅ¡ta smisleno kažem. Umjesto toga, primjenila sam već oprobanu tehniku. Bez ženske patetike, ponavljala sam sebi, osjećajući da mi prsa viÅ¡e nemaju prostora za primiti dodir bilo kakvog jaÄeg senzusa. Najvjerovatnije primjećujući promjenu na mom licu i smiÅ¡ljanje podesnog odgovora, brecnuo je.
- Å ta je tu jebeno nejasno? Jebeno prosto pitanje! ZaÅ¡to živiÅ¡ sa mnom, zaÅ¡to uopÅ¡te živimo zajedno, na Å¡ta ovo liÄi, Å¡ta smo mi? VoliÅ¡ li me… jebem mu?!!!
Suze nisam smjela dopustiti, no nagrnule su kao salva koja neće presuÅ¡iti. Brisala sam ih, nervozno, razmazujući pozoriÅ¡nu Å¡minku veÄeraÅ¡nje kasne premijere, ljuta zbog njih, sebe, slomljena kao odviÅ¡e tanka ÄaÅ¡a sa kojom je nemoguće baratati.
- Ti se jebeno usuđuješ postavljati takva pitanja?!!! Nema tu ništa nejasno! Volim te, naravno da te jebeno volim, trljam ti jebene smrdljive gaće svakih sedam dana!
- Zar je tako teÅ¡ko reći to, bejbe?! – zakljuÄio je pomirljivo, dižući se iz ÄuÄećeg položaja i tjerajući me da ustanem. Trenutak kasnije, osjetila sam njegovu nabreknutost i vrelinu kroz kaput. Trljao se o mene, spuÅ¡tajući vrele Å¡ake na moj vrat, zapoÄinjući neku laganu igru opipavanja kontura tijela kroz odjeću. Istrgla sam se. Istrgla sam se, svjesna osmjeha koji nisam mogla uguÅ¡iti.
- Å ta je sad to? – zagrmilo je iza mojih leÄ‘a. Nisi oÄekivala, kao?! Dosta je tih tvojih igrica! Sve ti je jasno, je l’ moram da ti jebeno crtam?!!! –
- Mojih igrica? Mojih igrica?!! ÄŒek’, Äek’, da se malo vratimo stvarnosti. Ti si jebeni gay, jebeni deklarisani gay i sad ja igram igrice!!! –
- Bejbi… -
- Å ta, ba, bejbi?! Nemoj me tako zvati! ZaÅ¡to me tako zoveÅ¡, nikad me ne zoveÅ¡ tako! Å ta je ovo u tri piÄke materine? Jebena paralelna dimenzija… Vratim se i doÄeka me jebena paralelna dimenzija!!! -
Ponovo je poÄeo da se približava, uÄinilo mi se, kao lovini. NiÅ¡ta mi se nije sviÄ‘alo u tom licu latentnog osmjeha i staklenih oÄiju. NiÅ¡ta mi se nije sviÄ‘alo tada.
- Hey, nemoj tako… Volim kad si ljuta! – došapnuo je pomirljivo, šaljući mi nikotinski, vreli dah u lice. Ja, ustvari, ne znam šta sam… Razumiješ?! Ponovo je krenuo da se trlja o mene. Vidiš, neke stvari ne lažu. Hajde… -
Stajala sam ukoÄeno dok se on trudio pokidati dugmad na kaputu, silazeći, u toj igri, do Älanaka u Äizmama i natrag. Vrelog jezika sam postala svjesna tek kad je objavio kraj poljupcu. Njegove zatvorene oÄi su me vratile u stvarnost, prikaze guzica koje su bjelasale po toaletima željezniÄke stanice i onog, njegovog, bistroa. Otrgla sam se i izjurila van.
Ne znam koliko sam provela u parku blizu keja. Suze nisu presuÅ¡ile. Milion scenarija, i onih nemogućih, toliko svojstveno meni. Znala sam da nije varao sebe u tom trenutku, znala sam da je uÄinio ono Å¡to je osjetio. Znala sam… No, dileme su navirale. Dodatno komplikovanje odnosa, jedva sam uspjela da ga isÄupam iz te jebene doline katrana, napada, vezivanja uz radijator, bjele pjene na ustima, buncanja… Modrica po mojim rukama. Jedva sam uspjela da ga isÄupam iz toaleta, tih grotala zaraze, boli, boli za novac. Kumovala njegovoj, koliko-toliko, stabilnoj vezi sa Stevanom. ZajedniÄke veÄere, smjeh… Hepatitis, zaraze… Bio je negativan na HIV. Hvala nebesima Å¡to sam ga primorala na test. OdluÄila sam ne odluÄiti niÅ¡ta dok ga ne vidim ponovo. Ustvari, odluÄila sam uÄiniti ono Å¡to budem željela uÄiniti u tom trenutku. Å ta god to bilo…
Vrata su bila otkljuÄana. Lampa pored vrata osvijetlila je susjedni zid, sat. 04:33, trebalo mi je vremena dok je velika kazaljka prestala titrati u obzorju zamućenog pogleda, smjeÅ¡tena na mjestu na kojem jeste. Tiho sam odložila Äizme, kaput i Å¡al. Slana Å¡minka je izjedala lice. UÅ¡la sam u kuhinju, sigurna da ću ga tu zateći. Njegovu sobu, kupatilo, dnevni boravak, ostavu, balkon… Otvorena vrata moje sobe otkrila su scenu za koju sam bila sigurna da je viÅ¡e nikad neću vidjeti.
- Jebem mu život, Milane!!! Å ta, koji kurac viÅ¡e?!!! Daj, pomozi mi da te presvuÄem! -
Nije se pomjerio. Nije niÅ¡ta, uobiÄajeno, promrmljao. Nisam mu trebala prići, znala sam. Nisam mu ni priÅ¡la.
- Halo? Da, gospođo… Želim prijaviti overdouz heroinom… Bulevar, 23… zadnji sprat. Ne, nisam zvala hitnu. Mrtav je, gospođo…-
SluÅ¡alica je joÅ¡ uvijek priÄala. Vratila sam se u svoju sobu, zakljuÄala vrata i poklonila mu ono neÅ¡to cjelova i kajanja.
Izvini…
R.I.P. (1975 – 1997)
|
Login
Register
FAQ
Search
ne znam, jednostavno sam mor'o to izbacit iz sebe....
Ne znam kako da izgovorim taj znak,sorry?
