Leptirica - zavrÅ¡io prije par minuta. Koliko god nekima se taj uradak iz 1970 i neke Äinio smijeÅ¡nim, Äitava jedna generacija se usrala na ovaj film. InaÄe, koliko se ja sjećam, film je bio crno-bijeli, a ja sam nabavio neku kopiju koja IMA BOJU (?!?), valjda digitalno remasterizirano, doduÅ¡e jako slabo, ali ipak ima neku Äar kad se na trenutke pojavi boja. Pogledah film na 202 sa ugaÅ¡enim svjetlim i 5.1 surroundom i dan-danas - NIMALO UGODAN FILM.
InaÄe, ako pitate bilo koga ko je stariji kako to da se Äitava jedna generacija usrala od ovog filma - neki manijak ga je pustio davne 70 i neke u 19:00 kad su se djeca priljepila za TV zbog crtanih
InaÄe, film je snimljen po ovoj kratkoj priÄi:
Posle devedeset godina
JoÅ¡ onda kad su Zarožani zaturali vilama orahe na tavan; kad su pojili vrbu i sejali so; kad su iÅ¡li Äetomice u planinu te sekli ÄaÄkalice da iÅ¡ÄaÄkaju zube; kad su istezali gredu, skakali u jarinu, unosili pregrÅ¡tima videlo u kuću, i tako dalje... bila je u nekog Živana DuÅ¡mana, kmeta u OvÄini, zaÄudo lepa kći. Neki je već poÄeli i prositi; ali Živan ne da ni pomenuti. PriÄaju da se i pobio s nekim proscima... Ko zna, lažu, može biti!
Kako bilo da bilo, tek Živan poÄeo od neko doba mnogo vrÄati na svoju kćer. On, istina, viÄe i va ostalu Äeljad po kući, ali se ni na koga ne oseca onako kao na nju.
Jedno jutro, baš kad beše zajmila ovce da istera na popas, a Živan izlete iz kuće, pa se prodera:
- Čuješ ti, more Radojka!
- Čujem, tajo! - odgovori ona polako, a nešto pretrnu.
- Ako te još jednom vidim s ovcama pod onom lužinom, slobodno ne idi mi kući!... Šta ćeš tamo? Zar nema paše i po drugim brdima?
- Ta... ono... ima... - zamuca Radojka.
- Ima, jakako! Ali nema onog dronje, onog Strahinje, Å¡to povazdan ćurlika u dvojnice!... Ako li ga domÄam - oderaću ga!
Radojka samo, obori oÄi, pa zadrhta kao prut.
- Goni te ovce gore u gaj! - poviknu Živan, pa se vrati u kuću kao smušen.
Ona se uputi najlak s ovcama naviÅ¡e, poÅ¡av u gaj Å¡to beÅ¡e odmah iznad kuće. PoÄesto se obzirala i osluÅ¡kivala.
U kući se diže Äitava vreva. Živan praska i viÄe, rekao bi, sve pobi. Dvoje dece pobeže napolje plaÄući.
Radojka okupi ovce malo brže, samo da odmakne, da ne Äuje taj rusvaj. Bila je to skromna i mirna devojka, kao jagnje.
Živan je bio naopak Äovek, zato su ga i prozvali - DuÅ¡man. Voleo je svaditi se s Äovekom nego popiti ÄaÅ¡u rakije. ÄŒesto hoće i da se pobije. Otkako su ga okmetili - lepo Äovek pobesne!...
Radojka već izbi s ovcama iz gaja gore na rudinu, pa ih pusti te se pasom spustiÅ¡e do bukvika s onu stranu brda. Tu baÅ¡ pored putanje seoske sede na travu, izvadi pletivo iz pletivaÄice i uze plesti. Nije obiÅ¡la ni dve-tri igle, a bahnu ozdo iz bukvika Strahinja, te pred nju.
- Uh, Strahinja, ala me uplaÅ¡i! - reÄe Radojka i osvrte se plaÅ¡ljivo.
- A zar ti ovde izjavila ovce? - upita Strahinja smešeći se.
- Prođi me se, more; tajka da me u top metne!
- Znam, ne da ti da se sastaneš sa mnom.
- ÄŒisto zebem da ne naiÄ‘e otkud... Ostade kod kuće. ÄŒini mi se pobi onu Äeljad... Ja pobegoh da ne sluÅ¡am.
- RÄin Äovek!... - reÄe Strahinja.
- Htede se jutros pobiti sa ÄiÄa-Sredojem...
- A zar je dolazio? - upita Strahinja brzo i kao trže se malo.
- Ko?
- Pa ÄiÄa Sredoje.
- Rano jutros; tajka se tek umio, a on dođe.
- Pa?
- Pa ne znam Å¡ta su razgovarali... Tek tajka se beÅ¡e neÅ¡to razvikao. ÄŒika Sredoje iziÄ‘e, pa Äisto ljutito reÄe: "Å ta drobiÅ¡ tu? Ako sam ti pomenuo, nisam ti glavu razbio..." I ode, a ne reÄe ni zbogom!
- Odista veliš? - upita Strahinja kao ne verujući.
- Bogami, odista.
- BaÅ¡ bih voleo da mi to nisi kazala... - reÄe i neÅ¡to se okari.
- A Å¡to? - upita Radojka kao zaÄuÄ‘eno.
- Tako!... - odgovori Strahinja, pa se zamisli.
Taman Radojka zausti da ga nešto upita, dok ti se pomoli ozgo putanjom Živan, pa podviknu:
- A, tu li si, lolo!...
- Bež', Strahinja! - vrisnu Radojka, pa pobeže k ovcama u stranu.
- Kući se vuci! - dreknu Živan na nju, pa polete k Strahinji ciÄeći kroza zube: - Stanide, lolo, stani!
Strahinja se beÅ¡e u prvi mah Äisto zabezeknuo i zastao kao ukopan. Ali kad vide da se Živan ne Å¡ali, nego joÅ¡ spodbi i poveliki kamen da ga gaÄ‘a, a on ti zagrebe Å¡to igda može kroz bukvik... Sreća njegova te se Živan spotaÄe preko neke klade i ljosnu koliko je dug o ledinu... a ko zna Å¡ta bi bilo.
Istina, Strahinja je bio vrlo kuražan i snažan momak. MuÄno bi ustuknuo da je bio ma ko drugi; ali Živan je otac Radojkin, pa voli skloniti se...
Dok je Živan ustao iza one klade, nigde Strahinje, ni Radojke, ni ovaca! On se onda uputi putanjom preko bukvika, gunÄ‘ajući i psujući onako sam. Ode u neÄiju njivu da oseca potru. TeÅ¡ko sad potriÄarima!...
Radojka je već davno stigla s ovcama kući. Ni sama ne zna kud je proÅ¡la i kako je doÅ¡la kod kuće je zatekla svu Äeljad zaplaÅ¡enu. Ona živa premrla od straha!... Ko zna Å¡ta je Äeka dok se Živan vrati.
***
Tada je u Zarožju, podaleko od sela, na reci, bila, u nekakoj grdnoj guduri, vodenica seoska. Tu su Zarožani, kad su god bili gladni, mleli žito te se hranili hlebom. Ali, za Äudo božje - nije se mogao nijedan vodeniÄar održati u toj vodenici! Omrkne zdrav i Äitav, a osvane mrtav, sa crvenom masnicom oko vrata, kao da je gajtanom udavljen. To se Äudo raÅ¡Äulo nadaleko i već se niko živi nije smeo najmiti da bude vodeniÄar. Ima nekoliko nedelja kako se Zarožani muÄe i petljaju sa samom vodenicom, meljući pomalo danju.
I joÅ¡ neÅ¡to. Tada je bio u Zarožju kmet neki Purko, jedan od ono malo Zarožana koji nisu zaturali vilama orahe na tavan, ni pojili vrbu, ni istezali gredu, ni sejali so. Taj je Purko bio pametan Äovek, iako je nosio najduži perÄin u svem selu.
Onda se Zarožani nisu Å¡iÅ¡ali, nego su i oni i svud po okolnim selima nosili perÄine: neki niz leÄ‘a, a neki podvijene pod kapu iza vrata.
Pred kućom Purkovom beše lepa rudinica; na toj rudinici golem, granat orah. Pod tim orahom sastajali su se ljudi s kmetom, pa se razgovarali i dogovarali o svojim poslovima.
Onda još nije bilo mehana. Možda je i bilo, ali tek Zarožani nisu znali da ima mehane na svetu.
Licem na Ivanjdan behu se iskupili sve po izboru ljudi iz sela s kmetom pod orah. Neki posedali, neki polegali nasatke, neki potrbuÅ¡ke, pa se pomalo razgovaraju. Kmet i joÅ¡ njih dva-tri puÅ¡e na kratke ÄibuÄiće.
Kmet legao potrbuške, pa se nogata najlak; u ruci mu nekakav patrljak, te šara njim ispred sebe po zemlji.
- More, ljudi - poÄeće Purko, zaparavÅ¡i malo onim patrljkom ispred sebe - Å¡ta ćemo s naÅ¡om vodenicom? VodeniÄara nema, niti ga možemo naći. Da bar ima dva vitla, pa bi nam bilo dosta mleti i danjom, a noćom -'nek je nosi Ä‘avo! Ali ovako sve se muÄimo bez braÅ¡na. Selo veliko, jedan vitao, naloga... Kud će dospeti da namelje svakome, kad samo danjom melje!
- Pa i onako, brate - prihvati neki ÄŒiÄa Mirko - ne može vodenica biti sama Svaki Äas valja Å¡to opraviti, jaz Äistiti, kamen posecati... Mi ionako imamo poslova i suviÅ¡e!
- Hvala bogu! - reÄe kmet i nogatnu se malo.- sve nam je u selu dobro! Ovce se blizne, letina ponosi, goveda se obadaju, narod poÅ¡ten. Samo ta prokleta vodenica!
- Ama kako bi bilo - reći će neki RaÅ¡ko Ćebo, najgrlatiji Äovek u svem Zarožju - da mi uzmemo pusat, pa prenoćimo koju noć?...
- E... Ono jest... ama znaš... Aja! - zamrmljaše gotovo svi uglas.
Čisto ih podiđoše neki mravci. Oni što behu polegali nasatke, izvrnuše se potrbuške, a oni što behu potrbuške, izvrnuše se nasatke.
Svi se malo zamisliše.
- Ja velim, braćo - reÄe kmet Purko i zapara dobro onim patrljkom - da joÅ¡ jednom ogledamo. Da naÄ‘emo kako bilo vodeniÄara...
- Aja! - doÄeka ÄiÄa Mirko. - Kakog vodeniÄara, bog s tobom? Neće niko za živu glavu!
- Ja, vala, ne znam... - reÄe Ćebo - tek meni se Äini da bismo mogli i sami prenoćiti...
- Vala, ja mu ne prenoćih - doÄeka neki Vidoje Äilas - pa makar znao tucati žito u stupi!
- Vala, sinko, ni ja - prihvati ÄiÄa Mirko - pa makar kokao kokice te jeo.
- Ama, da mi zovemo popa - reÄe neki Srdan - nek oÄita Å¡to...
- Ta Äitao je, Srdane, i Äitao - odgovori Purko i nogatnu se - pa nikakve vajde.
- Ja velim, ljudi - reÄe ÄiÄa Mirko - da mi gradimo nama drugu vodenicu. Hvala bogu, potoka dosta - imamo gde.
- A Å¡ta ćemo s ovom? - upita Äilas.
- Pa ugarak u nju! - reÄe ÄiÄa Mirko.
- Doduše, bolje i to nego da svet propada... - dodade Purko.
- Od kmeta i beseda! - podsmehnu se Ćebo.
- Nemoj tu drobiti! -oseÄe se ÄiÄa Mirko i ustade.
- Ta mahni se, Mirko, bogati! - reÄe Srdan.
- Ko seje so niÄu mu skakavci.
- A jesi istegao gredu, Srdane, a? - podsmehnu se Ćebo.
- Okanite se, ljudi! - viÄe Purko, jer vide da će biti rusvaja.
- Ako si i istezao gredu - reći će ÄiÄa Mirko - nisi skakao u jarinu kao Äilas.
- Ako' sam i skakao - odgovori zajedljivo Äilas - nisam zaturao vilama orahe na tavan kao ti ÄiÄa!
- Ne laj, more! - planu ÄiÄa Mirko. Svi poÄ‘ipaÅ¡e na noge. Kmet ih stade miriti:
- Batalite, ljudi!... De, da se razgovorimo kao ljudi!...
Aja! ReÄ po reÄ, zajedaj jedan drugog, dok ti puÄe Å¡amar Ćebu iza vrata. OÅ¡amari ga Äilas.
ZaÄas se naÄini Äitava gužva. Svaki doÄepa Å¡ta mu pade Å¡aka, pa udri... udri! Samo se Äuje:
"Ne, Ćebo!... Stanide, Äiko!... Drž' se, Srdane!... Ne daj, kmete!..."
Ele, biše se do mile volje, pa se raziđoše kud koji. Neko gologlav, neko naramuje, neko se pipa oko rebara.
Kmet uđe u kuću da se umije, jer sav beše izgreben po licu.
Tako se svrši taj sastanak zaroški.
***
Rano na Petrovdan, joÅ¡ pre sunca, seo je Strahinja kod Zmajevca, najhladnijeg izvora u svoj OvÄini, Å¡to je baÅ¡ pored puta seoskog niže kuće Živanove. Seo je tu da se malo odmori i da zapali jednu, pa će već dalje. Spremio se da putuje nekud. Za pojasom mu dva piÅ¡tolja i veliki nož. Torbu i gunjac spustio pored sebe na zemlju.
Taman je raspalio lulu, a eto ti ozgo Radojke sa sudovima. PoÅ¡la na vodu. Kad vide Strahinju, ona se Äisto trže i obazre se uzvereno.
- Ene, ti si, Radojka!...- reÄe Strahinja, pa ustade i zaturi torbu i gunjac preko ramena.
- A kud si ti tako poranio? - upita Radojka polako i snuždeno.
- Ta ni sam ti ne znam - odgovori Strahinja i sleže ramenima.
- Ostade li, bolan, živ onomadne?
- Ja jedva... a ti? - upita Strahinja Äisto bojažljivo.
- Ne pitaj!... - reÄe Radojka i zaplaka se.
- Znam već, onaj dušman... - zausti Strahinja, pa samo odmahnu rukom.
- Nema mi već života... - nastavlja Radojka kroz plaÄ.
- Vala, ni meni!... - prihvati Strahinja. - Idem u svet, pa što bog da!
- Kuda, bolan? - upita Radojka i pogleda ga.
- Kud bilo... Idem dole u Posavinu...
- Blago tebi!... A šta ću ja, jadna!
- Šta znaš, trpi! Valjda će i tome zlu biti jednom kraj.
- Barem da si ti ovde... Ako ništa drugo, bilo bi mi lakše da te samo viđam kašta...
- Aja, Radojka!... Ja te volim kao svoje oÄi... Ali Å¡ta ću? Onaj rÄin ne da da se uzmemo. Kazao mi je sve ÄiÄa Sredoje. ViÅ¡e mi nije vajde ni pominjati... PremiÅ¡ljao sam od svake ruke. Druga nije, Radojka! Moram se ukloniti odavde... Barem dok se ti ne udaÅ¡... A posle kako bude.
- Zar, bolan, odista hoćeš da odeš?
- Bogami, Radojka, odista.
- A tvoja kuća?
- Kuću sam zatvorio mrtvim kocem. Bolje nek zaraste u zovu i koprivu kad ne mogu biti veseo u njoj! - reÄe Strahinja odseÄno.
- BaÅ¡ sam ti ja nesrećna! - uÄini Radojka, pa poćutavÅ¡i malo, dodade: - Kad si baÅ¡ tako naumio da odeÅ¡, a ti nemoj, bolan, daleko!... Eto, možeÅ¡ i u Zarožju ostati. ImaÅ¡ i tamo svojih poznanika; imaÅ¡, hvala bogu, i rodbine... Tetka Mirjana, pada ti, Äini mi se, baba po majci, rodom je otuda...
- Sve je tako, Radojka, ali baš ne mogu... Volim otići malo dalje!
Naposletku, Radojka ga poÄe preklinjati da ne ide, ili barem da ne ide daleko. Sve uzalud! Strahinja naumio, pa ga ne može nikako namoliti ni odvratiti.
Ona se isplaka, Å¡to nikad dotle; izjada se Strahinji na Živana; reÄe da se možda neće ni udavati kad joj nije bilo suÄ‘eno da za njega poÄ‘e; oprosti se s njim, zahiti vode, pa ode plaÄući naviÅ¡e kući...
Strahinja uzdahnu, raspali bolje lulu, odbi dva-tri gusta dima, pa opuÄi putem naniže, a poÄesto se osvrtaÅ¡e za Radojkom - dogod nije već zamakla gore u voćnjak.
Å to je dalje Strahinja odmicao, bivalo mu je sve teže. Na mahove ga tako stegne neÅ¡to u grlu, rekao bi, uguÅ¡iće ga. Oseća kako su mu oÄi pune suza, pa ga to Äisto ljuti, te se mrgodi. IspuÅ¡io lulu brže nego obiÄno, pa se i nehotice maÅ¡a za pojas, te vadi duvan i brže-bolje puni drugu...
Kad bi navrh Gologa brda, stade malo i pogleda onamo u OvÄinu. Vidi se kuća Živanova, zgrade oko kuće, gaj, po gore rudina. UÄini mu se kao da neko Äeljade iziÄ‘e iz kuće... Niko drugi već - Radojka. ÄŒini mu se, vidi je kako joÅ¡ plaÄe... Zatim pogleda malo dalje. Vidi se ona lužina, gde je Radojka Äesto izgonila ovce na popas i gde su se sastajale i slatko razgovarali. Malo viÅ¡e na brdaÅ¡cu vidi se njegova kućica; Äini se odatle kolik dobra peÄurka, nije veća. Naokolo malo njivice, neÅ¡to povrća, livadica. Sve lepo ureÄ‘eno...
Strahinja je joÅ¡ u detinjstvu ostao siroÄe, bez oca i majke. Imao je, doduÅ¡e, neke daljnje svojte i u OvÄini i u Zarožju, ali ga niko nije hteo, k sebi uzeti niti se postarati o njemu. Samo tetka Mirjana raspitivala se kaÅ¡to za njega i dala mu jednom nazuvice... Ele, Strahinja se joÅ¡ od malena poÄeo potucati po tuÄ‘im kućama. Služio je po OvÄini kod boljih gazda, dok je malo odrastao i ojaÄao. Posle je otiÅ¡ao po majstoriji. Pristao je uz majstore Osaćane i spazio s njima Äak dole u Posavinu, te gradio kuće, vajate i ostale zgrade bogatim Posavcima. Kad je tako speÄalio neku paricu, vratio se u OvÄinu - na ona malo baÅ¡tinice Å¡to mu je ostalo iza oca. Staru kulaÄu razvalio je, pa naÄinio sam onu kućicu i tu živeo kao vredan i skroman siromaÅ¡ak...
Sad će, eto, ostati sve pusto. Doći će seoska stoka te potrgati ono malo njivice i utrti ono nešto povrća. Ona lepa kućica obrašće u korov, a onu belu šindru pokriće mahovina.
Strahinja uzdahnu, opet ga ljuto steže u grlu; opet povuÄe dva-tri gusta dima, pa pohita naniže k zaroÅ¡kom hataru. Presamari preko Gologa brda. Pred njim pukoÅ¡e duboke zaroÅ¡ke gudure, Äesti Å¡evari i stene, a vrlo retke njive i joÅ¡ reÄ‘e kuće.
Put ide baÅ¡ kroz sred Zarožja, pored vratnica kmetovih. Strahinja pomisli i nehotice da bi dobro bilo da se svrati malo kod Purka i joÅ¡ nekih poznanika, te da se alali s njima. Ko zna kad će se videti. Ti su ga ljudi veoma zapazili otkako se vratio iz majstorije. DoduÅ¡e, Strahinju su sad voleli svi i po OvÄini, osem Živana i joÅ¡ nekih, a i po obližnjim selima. Samo, su mu neki pomalo zamerali Å¡to je "propalio" duvan, a joÅ¡ momak.
Onda se tamo vrlo retko palio duvan; tek pogdekoji mogao se videti s Äibukom u zubima, pa i to samo od starijih ljudi, a momÄad - nikako.
Strahinja se osvrte joÅ¡ jednom. Od OvÄine se niÅ¡ta viÅ¡e ne viÄ‘aÅ¡e.
***
Oko male ruÄanice behu se iskupili pod onim orahom, pred kućom Purkovom: ÄiÄa Mirko, Ćebo, Srdan, Äilas i drugi odabrani ljudi iz sela. Neki posedali po travi, a neki stoje. Slabo se razgovaraju, a poÄesto pogledaju jedan drugoga ispod oÄiju. Kao da ih je stid Å¡to su onako zavrÅ¡ili svoj preÄ‘aÅ¡nji sastanak na Ivanjdan. Pa i kmet Purko neÅ¡to okleva. Otkad su ljudi doÅ¡li, a on joÅ¡ ne izlazi iz kuće. U zlo doba eto ti i njega - iznese pun bardak rakije.
- Ama gde si, dobar ÄoveÄe? - upita ga ÄiÄa Mirko.
- Ta ono... znaÅ¡... Äeljad... - poÄe kmet Purko zamuckivati, kao Äovek kad hoće da zabaÅ¡uri Å¡to, pa tek pruži Mirku bardak: - De, bogati, nazdravi!
- E, braćo, srećan dan, srećan rad, srećno viÄ‘enije dabogda! - reÄe ÄiÄa Mirko, pa nateže bardak.
Purko se, meÄ‘utim, upita za zdravlje sa Ćebom, Srdanom, Äilasom i ostalima.
Oni se Äine - ni luk jeli ni luk mirisali.
- Dede, Ćebo! - reÄe ÄiÄa Mirka pruživÅ¡i mu bardak.
I Ćebo nazdravi dve-tri reÄi, povuÄe dobro, pa dodade Srdanu, Srdan Äilasu, on prvom do sebe, i tako ode bardak od ruke do ruke.
Kad su se svi obredili i kad je poslednji spustio prazan bardak na zemlju, poÄe kmet Purko:
- Vala, ljudi, mi smo se Äesto sastajali. Bogu hvala, Äesto smo se i sporeÄkavali...
- A, bogami, i pobili! - dodade Äilas polako.
- Tek nikad se nismo onako duÅ¡manski raziÅ¡li - nastavlja Purko, Äineći se i ne Äuo Äilasa - kao onomad na Ivanjdan...
- Batali, kmete, bogati! - doÄeka ga ÄiÄa Mirko. - Bilo pa proÅ¡lo! Å to to zapodireÅ¡?
- Ta ja kažem samo... - poÄe kmet.
- Okani se, more! - prihvati Äilas. - Živi se ljudi kaÅ¡to i sporeÄkaju, pa i pobiju... Ljudi su, Äudna mi Äuda!
- Jest, jest!... Tako je!... Batali, kmete, batali! - zavikaÅ¡e gotovo svi uglas. Kmet malo poćuta, pa poÄe:
- Pa Å¡ta velite, ljudi? Hoćemo li tražiti vodeniÄara ili graditi drugu vodenicu?
- Uh, opet ta prokleta vodenica! - progunđa neko.
- Da gradimo, drugu! - veli ÄiÄa Mirko.
- Jok, da tražimo vodeniÄara! - reÄe Srdan.
- Da Äuvamo sami! - viÄe Ćebo.
- Aja!... Da razvalimo ovu! - uzvikuje Äilas.
- Nećemo! - viÄu jedni.
- Hoćemo! - deru se drugi.
- Polako, ljudi, narode, braćo! - stišava ih kmet.
- Å ta polako? - ciÄi ÄiÄa Mirko, i sav se zapurio. - U ovu ugarak! Drugu gradi!
- Gradi je sam! - dovikuju mu jedni. - Kakav ugarak?
- Pravo veli ÄiÄa Mirko! - deru se drugi.
- Ama, ljudi, braćo!... - stiÅ¡ava ih kmet. Diže se Äitava graja. NiÅ¡ta se ne zna Å¡ta ko govori. Kmet mlata rukama, trÄi od jednog do drugog, umiruje ih...
Utom se pomoli ozgo putem neki Äovek. Zaturio torbu preko ramena, pa hita naniže.
- Ko li će ono biti? - uÄini kmet. Svi se utiÅ¡aÅ¡e i pogledaÅ¡e naviÅ¡e.
- ÄŒini mi se Strahinja - reÄe Ćebo.
- Koji Strahinja? - upita ÄiÄa Mirko.
- Pa onaj naÅ¡ iz OvÄine! - veli Ćebo.
- Jest, bogami! - dodade Äilas.
- Šta li će u Zarožju? - upita neko.
- Pa, hvala bogu, ima kome doći!... - reÄe kmet.
Utom Strahinja stiže dole do vratnica Purkovih.
- Strahinja, brate! - zovnu ga kmet. - Akobogda tako? Svrati malo amo!
- Pa svrati malo, Strahinja, svrati! - povika i Ćebo.
- 'Odi, 'odi, brate!... - prihvatiše i ostali.
- Odmori se malo! - dodade kmet. Strahinja već uđe na vratnice i nazva im:
- Pomozi bog!
- De, Strahinja, pijni malo! - reÄe Srdan i dodade mu bardak. - Može biti umoran si.
- Vala, i jesam!... - odgovori Strahinja, pa uze bardak i sede među njih.
- A odakle tako? - upita kmet.
- Od kuće... - reÄe Strahinja i nateže bardak, pa brže odujmi, osmehnu se malo i upita: - Zar vi ovako nudite putnika?
- Valjda prazan? - upita Ćebo.
- Jest, bogami!... - reÄe kmet uzevÅ¡i bardak i mućnuvÅ¡i ga, pa brže otrÄa u kuću.
- A jesi naumio daleko? - upita ÄiÄa Mirko.
- Bogami, daleko... - odgovori Strahinja ozbiljno.
- E?... A dokle?
- Može biti Äak u Posavinu.
- U Posavinu... - zavikaÅ¡e gotovo svi zaÄuÄ‘eno.
- A što, more? - upita kmet, koji baš u taj mah donese rakije u bardaku.
- Mora se, Purko!... - reÄe Strahinja i uzdahnu.
Svi ga pogledaÅ¡e malo zaÄuÄ‘eno. Strahinja se napi jednom, izvadi lulu iza pojasa da zapali, pa tek onako, upita:
- Vi ovde neÅ¡to većate, Äini mi se?
- More, muku ti muÄimo! - reći će Äilas.
- E?... A što? - upita Strahinja odbivši jedan dim.
- Ta ostali smo bez vodeniÄara - prihvati Purko. - Ne možeÅ¡ nijednoga naći.
- Niko ne sme, brate, ne sme! - uplete se Ćebo.
- Neko Äudo davi ljude - nastavi Purko. - Nijedan vodeniÄar ne može da se održi. Omrkne zdrav i Äitav, a osvane - mrtav.
- Ama kazuju to i ovamo po OvÄini... - reÄe Strahinja, pa se neÅ¡to zamisli.
- Selo veliko - prihvati Srdan - vodenica jedna...
- Pa i u njoj neka anatema! - dodade ÄiÄa Mirko.
- Da gradimo drugu - veli kmet - bogami, nismo ni kadri.
- A ne možeÅ¡ naći kuražna Äoveka... - dodade Ćebo.
- Znate, ljudi, Å¡ta? - reÄe Strahinja odvažno.
- Šta? Šta? Šta? - povikaše gotovo svi radoznalo.
- Ako hoćete, ja ću vam biti vodeniÄar.
- Ti?!... Bog s tobom!.. Mahni se!... - povikaÅ¡e mnogi zaÄuÄ‘eno.
- Jest, ja... Barem za jednu noć - odgovori Strahinja pouzdano.
- Okani se, brate - veli mu Purko. - Nemoj se šaliti.
- Pa eto ćeÅ¡ i u Posavinu - reÄe ÄiÄa Mirko.
- Neću... predomislio sam se! - odgovori Strahinja i odbi dva dima uzastopce. - BaÅ¡ sam rad da vam Äuvam vodenicu makar samo jednu noć.
- More, Strahinja - prihvati opet Purko - mi tebe znamo, volimo te... pa nismo radi...
Aja, Strahinja se ukopistio, neće baš nikako da popusti!
Kad Zarožani videÅ¡e da ga ne mogu odvratiti pristadoÅ¡e... Neka ga kad je toliko navalio! On im reÄe da mu samo spreme dosta žita da vodenica svu noć melje, a za njega nek se ne brinu.
Zarožani se raziđoše, sumnjivo mašući glavom i sležući ramenima.
Strahinja ostade kod Purka. Zaustavi ga Purko da ruÄa i da mu bude gost do mraka, ionako je praznik, Petrovdan. DoveÄe će ga već spremiti u vodenicu...
***
Odista je straÅ¡na ta gudura gde je vodenica zaroÅ¡ka. S jedne strane gusta Å¡uma, i danju je mraÄno u njoj, a kamoli noću. S druge strane krÅ¡evi i stene, sve nekake okapine, Äini ti se sad će se survati dole. ReÄica se vijuga ispod one strane gde je Å¡uma, pa gdeÅ¡to huÄi preko Å¡irokih ploÄa strmo u virove, gdeÅ¡to zavija izmeÄ‘u krupnih kao plašće stena. Vodenica je baÅ¡ pod jednom takom stenom, pripeta kao lastino gnezdo uz nju.
BeÅ¡e se već davno smrklo. PomrÄina kao testo. Vreme tiho. KaÅ¡to Äak dole niže vodenice na brodu huknu voda jako. Nigde se ne Äuje niÅ¡ta. Samo gdeÅ¡to zvonac zazvoni kraj reke, ili sovica zavije u Å¡umi, ili se iz sela ozgo Äuje gdekoji pas da zalaje dva-tri put, pa ućuti.
Strahinja naložio u vodenicu vatru. Jednu vreću žita sasuo u koÅ¡, dve mu stoje spremne. IziÄ‘e joÅ¡ jednom te razgleda da li je dobro oko žleba, ukarari kamen da sitno melje, odgrnu braÅ¡no u muÄnjaku.
Zatim uvuÄe nekakvu grdnu kladetinu, dugaÄku svrh Äoveka! Metnu je pored vatre, s jednog kraja poturi joj neki panjić, pa je pokri i namesti tako kao da neko leži.
Kad sve to namesti, onda se polako pope na tavanÄić, Å¡to beÅ¡e naÄinjen od nekoliko dasaka baÅ¡ iznad vrata. Izvadi obe puÅ¡ke, u koje beÅ¡e sabio po parÄe Äelika i po jedan salauski marjaÅ¡, zape ih i metnu preda se, pa se pruži potrbuÅ¡ke na onom tavanÄetu, i Äeka Å¡ta će da bude...
Nastade gluvo doba. Ne Äuje se viÅ¡e ni zvonac ni sovica. Samo Äekalo Äekeće, voda huji na omaji pod vodenicom, i... niÅ¡ta viÅ¡e.
Dok ti najedanmah uÄ‘e u vodenicu povisok Äovek crvena kao krv lica; uÄ‘e neÄujno, rekao bi vrata se i ne otvoriÅ¡e. Preturio preko ramena krpu platna, pa mu se spustila niz leÄ‘a Äak do peta. PriÄ‘e polako muÄnjaku, poturi ruku te uze malo braÅ¡na, zagleda ga na dlanu, pa baci opet u muÄnjak.
Strahinja uze polako obe puÅ¡ke i spremi se; Äisto već ne diÅ¡e koliko se pritajio.
Onaj, Äovek prisede kraj vatre. Posede malo, a sve pogleda ispod oka u onu kladu, pa se tek diže polako, priÄ‘e onaj kladi i najedanmah pritiÅ¡te je gnjaviti. Ali brzo odskoÄi i stade, rekao bi, zaÄudi se. Postaja tako, postaja, pa tek viknu da je sva vodenica odjeknula:
- Ej, Sava Savanoviću, devedeset godina vampirujeÅ¡, i ne osta bez veÄere kao veÄeras!
A on to izusti, a Strahinja poteže obe puÅ¡ke te gru! gru!... Samo neÅ¡to pisnu i kao malo zajeÄa. Dim se raziÄ‘e. Nigde niÅ¡ta!...
Strahinja polako siÄ‘e ozgo, starnu vatru, pogleda na vrata, a ona Å¡irom otvorena. Uze ugarak u jednu i nož u drugu ruku, pa iziÄ‘e napolje; razgleda svud oko vodenice - nigde niÅ¡ta! Vrati se opet unutra, pritvoriv vrata, povadi braÅ¡no iz muÄnjaka u vreću, pa zasu drugu. Napuni puÅ¡ke i zapali lulu - hoće da Äeka baÅ¡ dok ne svane. Iako je bio kuražan beÅ¡e se, bome, priliÄno uzjazbio!
Utom zapeva petao u selu. Strahinji Äisto laknu. Dobro je, sad se već niÄega ne boji!
***
Tako je Strahinja doÄekao svanuće zdrav i Äitav.
Taman se on sprema da pođe iz vodenice gore u selo, dok eto ti Zarožana - onih istih što su bili na sastanku, i s njima kmet.
Otkako za se znadu nisu se valjda nikad toliko prenerazili, kao sad kad su zatekli Strahinju živa.
- Ih, pobogu, zar si živ? - viknuÅ¡e svi uglas od Äuda.
- A živ, ja! - odgovori Strahinja nešto nemarno.
- Pa Å¡ta bi, brate?... Kazuj, kazuj!.. - saleteÅ¡e ga svi, guÅ¡eći se već od naglosti da Äuju to Äudo kako je ostao živ.
Taman im poÄe Strahinja priÄati sve po redu, dok eto ti ozgo krenulo se selo, pa i neke babe i žene. Sve se to naÄeti oko njega, puna vodenica, pa joÅ¡ i pred vratima.
PriÄa on njima, a oni se Äude, maÅ¡u glavom, uzvikuju:
- Ih, brate, zaboga!
- E Äuda, ljudi!
- O, bog s nama!
Ali kad im kaza šta je vampir uzviknuo - svi se zamisliše. Dugo su ćutali. Tu niko, nije umeo pametovati.
- Bogami jest - poÄeće ÄiÄa Mirko. - Eto otkad i ja pamtim, nije se mogao ni jedan vodeniÄar održati, a ionako je po selu mnogo mrlo ljudi.
- Ama zna li ko kakvog Savu Savanovića? - upitaće Purko.
- Aja!... Ne zna niko!... - povika gotovo sav onaj narod.
Zarožani se i opet zamisliše.
Utom se progura neka baka, seda kao ovca i bez zuba, pa zakrešta onako bapski:
- Znate li, deco, ko će to najbolje znati?
- Ko, ko, ko?... - povikaše mnogi radoznalo.
- Niko drugi već baba Mirjana!
- Koja Mirjana? - upita Purko.
- Pa ona iz OvÄine - reÄe baba i okrete se Strahinji. - Tebi, sinko, pada i kao neki rod.
- Jest - odgovori Strahinja nemarno, pa dodade: - Može biti ona će najbolje znati...
- Ja joÅ¡ nisam bila ni prohodala - nastavi baba - kad se Mirjana udala u OvÄinu. Ako ona ne zna, ne zna niko.
- Pa da zovnemo Mirjanu - reći će Purko. - Nek otpadne ko Äasom u OvÄinu.
- Ama ona je obnevidela - reÄe Strahinja.
- I ogluhnula! - dodade Ćebo.
- I ne može na noge! - reÄe ÄiÄa Mirko.
- Pa da idemo mi njojzi! - reÄe kmet.
- Hajdemo, hajdemo Mirjani! - granuše mnogi.
- Do ruÄka stići ćemo u OvÄinu! - viknu Ćebo i Srdan.
- Do mraka možemo se vratiti! - dovikuje Äilas.
- A ja velim da idemo sutra - veli ÄiÄa Mirko.
- Aja!... Bolje danas!... Sad!.. Odmah!... - diže se graja.
- Stojte, ljudi! - viÄe kmet. - I ja velim bolje danas!... Nego hajdemo gore do moje kuće da popijemo koju... I ovaj je Äovek umoran... (Tu kmet pruži rukom na Strahinju.) A valjao nam je!...
I tako se svi odabraniji Zarožani kretoÅ¡e gore u selo kući kmetovoj. Ostali narod raziÄ‘e se svak na svoju stranu Äudeći se kuraži Strahinjinoj.
Kmet i Strahinja izostaše malo i zaturiše razgovor.
- Vere ti, Strahinja, da mi pravo kažeš što ću te pitati!
- Vala, Purko, hoću, samo, ako bude za kazivanje.
- Pravo mi kaži, šta je to tebe oteralo od kuće?... Mi smo, hvala bogu, odavno dobri znanci i prijatelji. Volim te kao sina... Svi te volimo ovde u selu... Baš bih voleo da mi kažeš ako te snašla kakva nevolja.
Strahinja poćuta malo, pa reÄe:
- Vala, Purko, mogu ti kazati; ali muÄno ćeÅ¡ mi pomoći... Mogu ti kazati tek da mi malo odlakne. Ti valjda znaÅ¡ naÅ¡eg kmeta?
- Živana Dušmana?... Znam, jakako... I kumovi smo neki... Lane ste ga tamo okmetili.
- A znaš i njegovu Radojku?
- Znam... Äestita devojka, samo joj otac malo dženabet.
- Ja sam, vidiš, Purko... - nastavi Strahinja gledeći preda sa - tu devojku podavno zamilovao...
- A slušao sam ja to... I ovde se već zuckalo... Pa Živan, boj se, ne da?
- Ne da... BaÅ¡ uoÄi Ivanjadne zamolio sam ÄiÄa-Sredoja da ode do Živana i da mu tek pomene.
- Pa Å¡ta bi, dobar ÄoveÄe?
- NiÅ¡ta!... Živan se razgoropadio i, kao Å¡to je već rÄin, umalo se nije pobio sa Sredojem.
- E, nuto, ti ugursuza jednog! A, samo dok mu odem tamo - izreziliću ga da će sve otresati uÅ¡ima!... - reÄe Purko gotovo jetko, pa upita:
- A ti?
- Kad mi kaza Sredoje, meni se neÅ¡to smrÄe pred oÄima. Svu noć ti nisam sveo oko na oko. PremiÅ¡ljao sam od svake ruke. Najposle pregoh da idem u svet...
- More, Strahinja, i ti si lud!... Kakav svet! Čuda, bože, ako ti je ne da! Ima, hvala bogu, i ovde u nas dobrih devojaka...
- Aja, Purko!... - doÄeka Strahinja odseÄno. - Meni je od Ivanjdne omrznulo i ono selo, i ljudi, i moja kuća, i sve... Vala, ne mili mi se viÅ¡e ni živeti.
Vide Purko da je Strahinja od teÅ¡ka derta otiÅ¡ao iz OvÄine; da je navlaÅ¡ navaljivao da Äuva zaroÅ¡ku vodenicu ne bi li tu poginuo, i da će odista otići u svet, pa, možda, i propasti gdegod... PoÄe ga karati i odvraćati.
Jedva ga nagovori da ostane barem neki dan kod njega u Zarožju, dok ne nađu Savu Savanovića, a posle će već gledati da mu kako god isprose Radojku, kad je toliko zamilovao, pa makar je i oteli od Živana.
I u tom razgovoru stigoÅ¡e gore do pred kuću. Tamo već behu svi odabrani Zarožani, Å¡to su malopre poÅ¡li ozdo od vodenice. Purko odmah iznese rakije, te se obrediÅ¡e svi po jednom-dva. Zatim se dogovoriÅ¡e da kmet Purko, ÄiÄa Mirko i RaÅ¡ko Ćebo odu u OvÄinu, te upitaju babu Mirjanu zna li da je kadgod bio u Zarožju kakav Sava Savanović.
***
Podne beÅ¡e uveliko prevalilo. Pred kućom Mirjanića u OvÄini sedi, u hladu na nekoj ponjavici, stara, prestara baka. Već sastavila bradu i kolena, izgleda kao neka avetinja. Treći zubi davno joj nikli.
To je baba Mirjana. Neki je po selu zovu "baba Mirjana", a neki "tetka Mirjana". Zbog nje se i zove ta kuća Mirjanića, a svi u kući - Mirjanići.
Ele, sedi baba u hladu na nekoj ponjavici, praznik je, pa su je izneli malo pred kuću. Radnim danom baba se obiÄno ne odmiÄe od ognjiÅ¡ta.
Čeljad posluje po kući.
Utom se otvoriše vratnice i uđoše Zarožani.
Kmet Purko još s vratnica viknu:
- Domaćine!... Ima li koga doma?
- Ima, ima! - odazva se Srećko, kućni stareÅ¡ina, praunuk Mirjanin, i istrÄa iz kuće.
- Jesi rad gostima, Srećko? - upita ÄiÄa Mirko.
- Dobrim u svako doba! - odgovori Srećko idući im na susret.
Tu se lepo zdraviÅ¡e, kao ljudi i prijatelji. Pita ih Srećko kojim su dobrom potegli k njemu u OvÄinu. Zarožani mu sve ispriÄaÅ¡e Å¡to se noćas dogodilo kod njih i raÅ¡ta su doÅ¡li.
Srećko se nasmeja, pa im reÄe:
- Eto babe Mirjane, pa je upitajte!
- Dede, Purko, poÄni ti! - veli ÄiÄa Mirko.
- Nemoj, vala, Mirko - odgovori Purko - nego dela ti!
- Pa hajde de, ja ću... kad nije druga! - reÄe ÄiÄa Mirko, i svi priÄ‘oÅ¡e bliže pred babu. Mirko se nakaÅ¡lja, pa viknu:
- Mirjana? Baba ćuti.
- Ne Äuje ona! - reÄe Srećko i osmehnu se. - Vikni bolje, ÄiÄa Mirko!
- Ja, vala, ne mogu bolje! - odgovori ÄiÄa Mirko. - Dede ti, Purko!
- O, Mirjana! - viknu Purko što god može. Baba ništa!
- Bolje, bolje, Purko! - reÄe Srećko.
- Vala, ne mogu ni ja bolje! - odgovori Purko. - Dede vikni ti, Ćebo!... Hvala bogu, najgrlatiji si u Zarožju.
- Mirjana! - dreknu Ćebo što igda može, te se i psi poplašiše i zalajaše negde iza kuće.
- Oj, sinko! - odazva se baba Mirjana polako i diže malo glavu.
- Znaš li ti nekog Savu Savanovića? - dreknu opet Ćebo.
- Šta veliš, sinko? - upita baba polako.
- Znaš li ti nekog Savu Savanovića? - podviknu Ćebo.
- A odakle ste vi, deco? - upita baba.
- Iz Zarožja! - podviknu Ćebo.
- A? - uÄini baba, ne ÄuvÅ¡i dobro.
- Ih, ala je gluva! - reÄe Ćebo družini, pa se iskaÅ¡lja i zinu Å¡to igda može: - Iz Zarožja! Psi opet zalajaÅ¡e i zavijaÅ¡e iza kuće.
- E ako, ako! - reÄe baba polako, pa se kao malo promisli Å¡ta su je pitali i odgovori: - A koga to, sinko?
- Savu Savanovića! - dreknu Ćebo i sav pocrvene od teška napora.
- Znam, deco! - odgovori baba. - Jedva ga pamtim. Bio je to opak Äovek!
- A gde je ukopan? - podviknu Ćebo opet.
- U Krivoj jaruzi, pod raÄvastim brestom... - odgovori baba, pa opet spusti glavu.
Veoma se zamisliše Zarožani.
U Zarožju ima, hvala bogu, dosta jaruga i krivih i pravih, a ima i dosta i raÄvastih brestova; ali niko se ne seća gde je baÅ¡ ta Kriva jaruga i raÄvasti brest. Najposle i da naÄ‘u jarugu, ali - brest? Može biti da mu se već ni korena ne zna... Kad je sebe to bilo, nije Å¡ala!...
PitaÅ¡e joÅ¡ baba Mirjanu bi li znala kazati mestimice gde je. Aja! Baba niÅ¡ta ne Äuje. Ćebi promukao, pa ne može ni da podvikne, a ostali ne mogu ni koliko on. Ni Srećko im ne umede niÅ¡ta kazati. Ne seća se da je baba Mirjana ikad priÄala Å¡to a tome.
Kad već ne mogoÅ¡e niÅ¡ta viÅ¡e dokuÄiti od babe, oni se digoÅ¡e te odoÅ¡e.
Pošto su izišli na vratnice, reći će kmet Purko:
- Nije vajde, ljudi, baš nam valja tražiti tu jarugu, a?
- Valja, jakako! - veli ÄiÄa Mirko.
- Da se smirimo jednom! - dodaje Ćebo promuklo.
- Nego gde ćemo naći vrana, nepoÄišćena konja i vode adžijazme? - upita Mirko.
- Bogami, jest! - reÄe Purko. - To će nam trebati.
- Adžijazme imam ja - reÄe Ćebo - ali vrana konja?
- Imam ja nekog vranÄića - reÄe ÄiÄa Mirko - ali je poÄišćen... A tvoj vranac, Purko, i ti imaÅ¡ jednog?
- I moj je poÄišćen - odgovori Purko. - U Zarožju, Äini mi se, nema niko pastuva.
- Već ako ovde u OvÄini da upitamo... - reÄe ÄiÄa Mirko.
- Pravo veliš, bogami! - prihvati Purko.
- Ima u mog kuma Živana. Baš mogu uzgred sad svratiti da zaištem... Daće mi valjda. Vi idite kući, pa zovnite ljude da se dogovorimo šta ćemo.
To Purko reÄe, pa okrete nekom putanjom onamo kući Živanovoj. ÄŒiÄa Mirko i Ćebo, odoÅ¡e u Zarožje...
***
Taman Živan ustade, jer se hlad beše pomaknuo, a sunce pripeklo, te ga vrućina probudila, kad eto ti mu Purka.
- Pomozi bog, kume! - poÄe Purko joÅ¡ izdaleka. - Ti se odmaraÅ¡, a?
- A jest, ja - odgovori Živan zevajući i bunovan. - Legoh malo, pa ova vraška žega... aaa! A odakle ti, kume?
- Pa ozgo iz sela - odgovori Purko i sede. - Idoh s ljudima do Mirjanića - nekim poslom...
- Znam da pitate babu Mirjanu... - reÄe Živan, pa se nasmeja i zenu.
Purko ga pogleda malo zaÄuÄ‘eno, pa se osmehnu i reÄe:
- Kad si pre to doznao?
- Pa što sam, hvala bogu, kmet!
- Ti imaÅ¡, Äini mi se, vranca pastuva? - upita Purko da se ne oteže razgovor.
- Imam, ja!... A što će ti?
- Pa treba nam... Znaš...
- BaÅ¡ ste vi Zarožani ludi!... - reÄe Živan, pa se opet nasmeja. - Tražite vampira!... A ko vam je ono noćio u vodenici?
- Pa Strahinja - reÄe Purko, pa da bi zaturio razgovor, upita: - A bogati kume, Å¡to vi oteraste onog Äoveka?
- Koga, kume?
- Pa Strahinju!
- Vala, niko ga nije gonio - odgovori Živan i još jednom zevnu.
- Vala, ti si ga oterao!
- Nutode! - uÄini Živan i popridiže se malo. - A poÄem?
- Što ne daš momku devojku?
- Zar njemu?!... - viknu Živan i skoÄi.
- Zar onom dronji Å¡to je zabaglao ÄibuÄić Äim je ispao iz pelena?... More, kume, ti nemaÅ¡ pameti!
- Kume! - viknu i Purko i skoÄi. - U pamet se ti, more, ja sam kmet!
- I ja sam kmet! - obrecnu se Živan na nj.
- Ako si mi došao za to, slobodno idi! Eno ti vratnice!
- Nemoj tako, kume, nemoj! - poÄe Purko blaže. - Nije ono momak naodmet. Kad se deca vole i miluju, neka ih nek se uzmu.
- Jesi Äuo ti, kume! - reÄe Živan i unese se pred Purka. - E ne dam mu je, pa makar mi sede plela!...
- More, kume, nemoj da se kajeÅ¡! - reÄe Purko, poćuta malo, pa upita: - I baÅ¡ ne daÅ¡?
- ViÅ¡e mi slobodno ne pominji! - odgovori Živan odseÄno.. - Već ako hoćeÅ¡ da se svadimo.
- Kako ti drago! - reÄe Purko i sleže ramenima. - Samo da se ne pokajeÅ¡. Svakad je bolje milom nego silom.
- Dete! - viknu Živan i ne slušajući šta Purko govori.
- ÄŒujem, Äiko! - odazva se neki momÄić iz kuće.
- Idide dole s kumom na livadu. Uhvati vranca, pa mu podaj nek vodi.
MomÄić istrÄa iz kuće, pa ode napred u livadu.
- E da idem i ja, kume! - reÄe Purko. - Valja mi pohitati kući da me ljudi ne Äekaju.
- ÄŒuvaj mi, kume, konja!... - naruÄuje Živan, pa poÄ‘e u kuću. - Drugom ga ne bih dao za živu glavu.
- BaÅ¡ ti hvala, kume U zdravlju!... Pamti Å¡to ti rekoh! - reÄe Purko i ode naniže za onim momÄićem.
Živan se samo okrete, pogleda ga i nešto promrmlja...
Purko uze vranca Živanovog i ode polako u Zarožje.
***
Zorom sutradan iskupiÅ¡e se gotovo svi Zarožani pod onaj orah pred Purkovom kućom. Spremljeno je sve kao Å¡to su sinoć ugovorili. ÄŒiÄa Mirko je iÅ¡ao do popa, te ga zamolio da i on s njima poÄ‘e, valjaće oÄitati Å¡to. Purko izveo Živanovog vranca bez belege, joÅ¡ nepoÄišćena. Äilas osekao kolac od crnog gloga i zaoÅ¡trio ga ne može bolje biti. Ćebo poneo u nekom Å¡iÅ¡etu vode adžijazme. Neki poneli budake i motike.
Kad već oskoÄi sunce s koplja, krete se sav taj narod da traži Krivu jarugu i raÄvasti brest. UÄ‘oÅ¡e u jednu jarugu, istina, priliÄno je kriva, ali nigde bresta, i ne poznaje se da je tu moglo biti kakvo drvo. Nije to!
PreÄ‘oÅ¡e u drugu. U njoj ima brestova, pogdekoji je i raÄvast; ali opet jaruga nije kriva, nego pukla prava - kao pod konac odseÄena. Nije ni to!
PreÄ‘oÅ¡e u treću jarugu. Tu, opet, puno raÄvastih drva, ali nijedno nije brest, nego bukve ili drugo koje drvo. Jaruga je kriva da krivlja biti ne može; ali koja vajda kad nema bresta. Nije ni to!
UÄ‘oÅ¡e u Äetvrtu jarugu. I kriva je i puna sve raÄvastih brestova, ali malih, jedva da ima najdebljem dvadeset godina, a kud je sebe devedeset! Nije ni to!
Već poÄeÅ¡e Zarožani da gube svaku nadu; ne mogu naći - sva im je muka uzalud! Hajde da vide joÅ¡ jednu jarugu. Istina, podaleko je, ali kad su već poÅ¡li - Å¡to mu drago.
PrepentraÅ¡e se preko jedne vrleti, pa se spustiÅ¡e u neku Å¡iroku, golemu jarugu. ÄŒinjaÅ¡e im se dosta kriva. BaÅ¡ kad uÄ‘oÅ¡e u nju, naiÄ‘oÅ¡e na jednu bukvu - debela je, golema, rekao bi, ima joj sto godina. ViÅ¡e drveća gotovo i ne beÅ¡e, samo po gdekoji žbun i trn; ali beÅ¡e nekoliko krupnih panjeva, neki ogoreli, neki već natrulili - naÄinili se gotovo sama prnjad.
Tumaraše Zarožani po toj jaruzi, i tumaraše, pa i tu ništa. Behu već sustali - spali s nogu.
- Stan'te, ljudi! - viknu Purko - da malo dušom danemo! Ovo se izgibe!
- Vala, braćo, baÅ¡ izgibosmo - reÄe ÄiÄa Mirko - pa joÅ¡ uludo!
- Ama, braćo, Äuste li vi dobro babu Mirjanu? - upita kmet Äisto sumnjajući. - ReÄe li ona baÅ¡ "u Krivoj jaruzi pod raÄvastim brestom"?
- Čusmo, brate, kao i ti, eto baš tako! - odgovoriše Ćebo i Mirko uglas.
- E ne možeÅ¡ naći, nije vajde! - reÄe kmet gotovo u oÄajanju. - Miran, otrgao se! - povika odmah utom na vranca, koji se beÅ¡e neÅ¡to, usfrktao i poÄeo kopati nogom.
Konj malo stane, pa opet kopa Ä‘a jednom Ä‘a drugom nogom; njuÅ¡i onu zemlju i frÄe. Purko ga trže za ular i umiruje, neće da se smiri!
- Ama šta mu je sad! - uzviknu kmet već ljutit, pa ožeže konja podobro štapom.
Konj se malo smiri, pa opet paÄe kopati, frkati i njuÅ¡iti.
- More, kmete, gledaj de! - uÄini Strahinja.
- Å ta?
- Ama, eto tu, Äini mi se, neke trulovine, kao od drveta... tu gde konj kopa!
- Jest, bogami! - reÄe kmet i stade zavirivati onde.
Svi nagrnuše da vide.
- Kopnide koji budakom! - reÄe ÄiÄa Mirko. Jedan priÄ‘e te zakola nekoliko puta, i doista se ukaza nekakav panj. Konj sve viÅ¡e frÄe i kopa nogom.
- Tu je! Tu je! - povikaše svi nekako uzjazbeno.
- Dajde, dete, malo te prnjadi! - reÄe ÄiÄa Mirko.
Onaj Å¡to beÅ¡e zakopao budakom, uze malo trulovine od onog panja i pruži ÄiÄi. ÄŒiÄa razgleda, pa reÄe:
- Brestovo, bogami! Vala, ja bih smeo u život, ako to ne bude panj od onog raÄvastog bresta.
- Može biti - reÄe neko - vidiÅ¡ gde konj jednako kopa nogom i frÄe.
- Pa i ova je jaruga - nastavi ÄiÄa - kako mi se Äini, ponajstarija. Ni jedna od onih ne beÅ¡e onako duboka i prostrana.
- E, ljudi, ovde da kopamo! - reÄe kmet.
- Da kopamo! - graknuše svi.
Oni s budacima i motikama okupiÅ¡e kopati živo. IskopaÅ¡e grdnu panjinu na onom mestu, pa kopaj dalje. Sunce već prevalilo, a joÅ¡ niÅ¡ta nema. Gotovo hoćahu da se okane; ali smisliÅ¡e da kopaju joÅ¡ malo, pa ako ne bude, da idu kući. Nisu udarili joÅ¡ dva-tri put budakom, dok se ukazaÅ¡e nekake daske. Svi se zgrnuÅ¡e da vide. To je! Å to dublje, daske se sve bolje ukazuju. Naposletku se, poznade da je grob. OÄistiÅ¡e polako zemlju svud oko onih dasaka i spremiÅ¡e se da podignu kapak.
Ćebo prinese vodu adžijazmu. Pop nataÄe petrahilj i otvori trebnik. Äilas zasuka rukave, primaÄe onaj glogov kolac i spremi se.
- Dobro gledaj, more - veli mu ÄiÄa Mirko - da ne prsne na te ili na nas koga krv. A ti, Ćebo, odmah zalij adžijazmom. ÄŒuvaj da ne izleti leptirak!...
Kmet viknu onima što su kopali:
- Dela sad poduhvatite polako kapak budacima i dignite ga!
Oni to uÄiniÅ¡e... Imaju Å¡ta videti! Leži Äitav Äitavcit Äovek, kao god da su ga juÄe tu spustili. Samo Å¡to je preturio nogu preko noge, ruke pružio pored sebe, naduven kao meÅ¡ina, sav crven, Äini ti se sama je krv, jedno oko sklopio, a drugo mu otvoreno. Na prsima mu se poznaju dve rane od puÅ¡ke, ali gotovo obe zarasle.
Äilas isteže onim kocem te vampira u sred trbuha.
- Adžijazmom, Ćebo! - viknu Purko. Ćebo u onoj hitnji ne pogodi da ga zalije baÅ¡ u usta, nego ga poli po licu. U taj mah izlete vampiru iz usta pramiÄak nekake maglice - suÅ¡ti leptir i odlete nekud.
- Ih, uteÄe leptirak! - povikaÅ¡e mnogi.
- Å ta uÄini, Ćebo, da od boga naÄ‘eÅ¡! Pop oÄita neÅ¡to nad vampirom, pa ga onda odmah zakopaÅ¡e. Na grob natrpaÅ¡e kamenje, klada i svakojaka trnja, najviÅ¡e glogova.
Jedva u sami sumrak vratiÅ¡e se Zarožani svojim kućama, radosni Å¡to su naÅ¡li vampira Savu i zavarÄili ga tako. Istina, utekao im je leptirak, ali ne mari. To ne može matorim ljudima nauditi.
***
Onake Äasti, onakog veselja nije bilo odavno u Zarožju kao u petak, na Pavlovdan, kad su se Zarožani vratili iz Krive jaruge gladni i umorni sa svojim kmetom i popom, i sutradan u subotu.
Kmet ih je pozvao sve k sebi na Äast. Tu ti se pilo, jelo, pevalo. Tu se pilo za pokoj duÅ¡e svima vodeniÄarima Å¡to su god dotle osvanuli mrtvi u zaroÅ¡koj vodenici. Tu ti se napijalo u zdravlje popu, kmetu, Strahinji i svemu Zarožju. Tu su se metale puÅ¡ke uza svaku zdravicu.
VeÄera beÅ¡e davno proÅ¡la. Neko je doba noći. Gosti se vesele pred kućom. MeseÄina kao dan, leto, milina ljudma sedeti. Neki htedoÅ¡e da idu. Purko ih ustavlja:
- Sedite, ljudi!... Sedi, Mirko, Ćebo! Dela joÅ¡ pa jednu! Sutra je nedelja. Ne Äeka nas nikakav rad. Dede, popo, nazdravi!
- Može, može, ja!... - zamuca pop, pa uze ÄaÅ¡u, diže se i kao da htede neÅ¡to reći, pa samo popi i sede.
ZaroÅ¡ki pop nije bio ni onako reÄit, a kad se naÄ‘e na kakvom veselju s ljudma, baÅ¡ mu se neÅ¡to uzme jezik, te ne ume niÅ¡ta viÅ¡e reći nego samo: "Može, može, ja!"
- Dede ti, ÄiÄa Mirko! - nudi Purko. - Odmeni naÅ¡eg popu. Nazdravi Å¡to!
- E, u zdravlje naÅ¡eg Strahinje! - poÄe ÄiÄa Mirko, uzevÅ¡i ÄaÅ¡u. - Prvo njegove glave, njegove domaćice...
- Uha, ÄiÄa Mirko!... Ne budali!... Nema on joÅ¡ domaćice!... - graknuÅ¡e svi gosti u smehu.
- A jest, bogami! - reÄe Mirko. - VidiÅ¡, ja se neÅ¡to preturih!... Pa imaće, ako nema! - Äisto se oseÄe ÄiÄa, jer mu ne bi pravo Å¡to se tako preturio.
- Dabome!... Jest!... Imaće, ako nema! - zavikaše gotovo svi.
- Samo se Äudim onom ludom Živanu - reÄe Purko kao uz reÄ - Å¡to mu ne da devojku!
- Zar onaj iz OvÄine? - upita ÄiÄa Mirko.
- A on, dabome... Kad se vole i miluju - nastavi Purko - što da se ne uzmu?
- Mahni se, Purko! - veli mu Strahinja i otresa rukom.
- Šta mahni se! - nastavlja Purko, a dolazi sve više u vatru. - Evo ovde u Zarožju svak bi ti dao, ko kćer, ko sinovicu, je li, braćo?
- Jest, jest!... Strahinja je valjan momak!... Strahinja je naš! - graknuše gotovo svi.
- A onaj mu dženabet nije dao ni pomenuti!... Pa Äovek od teÅ¡ka derta ostavio i kuću i sve, hoće u svet.
- A što si, more, lud! - đipi Ćebo okrenuvši se Strahinji. - Ako tebe samo devojka hoće, nađi ljude, pa je odvedi!
- Okani se, Ćebo! - veli mu Strahinja. - Nisam rad...
- Å ta nisi rad? - skoÄi i Srdan. - Evo mi ćemo poći s tobom!
- Bogami, i hoćemo! - prihvati Ćebo. - Evo ja ću prvi. Hoće li još ko?
- I ja ću! - viknu Äilas.
- I ja!... I ja! - zavikaÅ¡e dosta njih, pa Äak i ÄiÄa Mirko.
- Vala, kad ćeÅ¡ ti, ÄiÄa Mirko, i ja ću! - reÄe Purko.
- More, ljudi! Purko! Ćebo!... - viÄe Strahinja da ih stiÅ¡a. - Stanite da se joÅ¡ promislimo! Da vidimo kad ćemo!...
- Sad odmah... Jest!... Odmah!... - viÄu svi u toj meÅ¡avini.
- Grehota je... - zausti Strahinja.
- Nema tu grehote! - doÄeka Ćebo i ne dade mu izgovoriti. - Eto tu je pop, da ga pitamo.
- Je li grehota, popo, oteti devojku?... - upita Purko.
- Može, može, ja! - odgovori pop, a nešto mu se krpe trepavice.
- Kad je momak valjan, Äestit?... - prihvati ÄiÄa Mirko okrenuvÅ¡i se popu.
- Može, može, ja!
- Kad i devojka njega miluje?... - nastavi Purko.
- Može, može, ja! - odgovara pop đa ovom đa onom.
- Pa kad, može, hajdemo, braćo! - viknu Ćebo. - Hajde, Strahinja!...
Strahinja salete da ih kako god ustavi. Molio ih je da se okane, da ne bune narod; govorio im da se voli i ukloniti kud bilo, nego da legne, bože saÄuvaj, i krv zbog njega. Aja, sve uzalud! Ko će Zarožane odvratiti kad Å¡to naume!
I tako se odabraÅ¡e: Ćebo, Srdan, Äilas, ÄiÄa Mirko, kmet Purko i joÅ¡ dva-tri otresita momka. PoneÅ¡e i pusat, nek se naÄ‘e - zlu ne trebalo. Nemade se ni Strahinja kud, nego i on pristade s njima.
Kmet se okrete gostima što ostaše:
- Vi, braćo, sedite tu, jedite i pijte što je bog dao!
- Hoćemo, hoćemo, Purko!... Hvala ti! - povikaše oni.
- Kad zapevaju prvi petli - nastavlja Purko - eto i nas s vođevinom, ako bog da!
- I treba!... Daj, bože!... - odgovoriše gosti uglas.
- I budite, braćo, spremni, ako dođe do nevolje da nam se nađete u nevolji!... U zdravlju, braćo! - završi Purko.
- Hoćemo, brate!... Ne beri brigu!... U zdravlju! - graknuše gosti za njim.
- Može, može, ja! - Äu se meÄ‘ njima i popov glas.
Ele, kmet odista ode s družinom.
***
Brzo su stigli u OvÄinu, pred vratnice Živanove. Tu zastadoÅ¡e malo da se dogovore Å¡ta će i kako će.
Odmah su se dogovorili. Strahinja i Ćebo preskoÄiÅ¡e preko plota, polako ukloniÅ¡e neku grdnu kamenÄinu kojom behu poduprte vratnice, pa ih otvoriÅ¡e Å¡irom. Purko, ÄiÄa Mirko i ostali tu kod vratnica. Strahinja i Ćebo prikradoÅ¡e se gore do vajata, Å¡to beÅ¡e za dobru pustemicu od kuće, i tu stadoÅ¡e.
- Znaš li ti da je ona baš u vajatu? - upita Ćebo šapćući.
- Tako mi je pre govorila - odgovori Strahinja.
- A Živan i kućani?
- Oni svakad spavaju u kući.
- De, zovni je!... Brzo!... - šanu Ćebo, pa se skloni za vajat.
Strahinja se polako prikrade do na vrata vajatska, zakloni se malo iza nekog praznog bureta što beše tu, pa zovnu tiho:
- Radojka! Radojka!
Ne odaziva se.
Strahinja osluÅ¡nu. NiÅ¡ta se ne Äuje. On poćuta malo, pa opet zovnu:
- Radojka! Radojka!
- Ko je? - Äu se iznutra sanan ženski glas.
- Ja!... Strahinja! IziÄ‘ide Äasom! - odgovori Strahinja brzo, pa prinese uvo uz vrata.
Unutra se Äu Å¡uÅ¡kanje, pa tih hod, pa se polako otvoriÅ¡e vrata i iziÄ‘e Radojka sasvim obuÄena i obuvena.
- Otkud ti u ovo doba? - upita šapćući Strahinji.
- Pa doÄ‘oh!... - poÄe Strahinja, pa tek dodade: - Nutode! kad se ti pre obuÄe i obu!
- Ne pitaj, moj Strahinja! - odgovori Radojka joÅ¡ tiÅ¡e. - Tata mi ne da živeti!... UÅ¡la sam u ovaj pusti vajat. Ovako obuÄena, kao Å¡to me vidiÅ¡, pala sam na krevet, pa plakala, plakala - miÅ¡ljah, oÄi ću iskapati. Tako me savlada san, te zaspah. Utom ti zovnu...
- A on te jednako kinji zbog mene, a?
- Vala, Strahinja, doÅ¡lo mi je da skoÄim u vodu ili da zažmurim, pa da bežim i ja kud... ViÅ¡e se ne može durati.
- Pa hajde, Radojka, mi baš i dođosmo...
- Ta Å¡ta Äinite vazdan! - Å¡anu Ćebo, Å¡to se utom beÅ¡e prikrao do njih.
- Ko je to? - uÄini Radojka i stuknu malo natrag.
- Ne boj se! - veli joj Strahinja. - Naš poznanik iz Zarožja. Hajde, Radojka!
- Bolan, Strahinja... kako ću?... - poÄe se ona kao ustezati.
- Lepo! Hajde s nama! - šanu Ćebo brzo. - S ljudma dobrim, poštenim... Hajde, hajde!... Brzo! Da nas ne opaze...
Radojka zausti opet da rekne nešto; ali Strahinja i Ćebo navališe: "Hajde, hajde!" te ona, gotovo i ne znajući kako, iziđe iz vajata i pohita s njima.
U hitnji i zabuni zakaÄi Radojka, na pakost, ono bure, te se otiÅ¡te niza stranu, tutnjeći i udarajući Ä‘a o drvo Ä‘a o kamen.
- Ih, Å¡ta uÄini, bolan! - reÄe Ćebo. - Izbudi Äeljad!... Beži, beži!
I svi troje pobegoše, što igda mogu, na vratnice...
Dok, ništa ti bog ne dade, izlete Živan pred kuću, pa podviknu:
- Lopovi! Pušku amo! Ne daj!
Za njim ispadoše još dvojica iz kuće. Grunu jedna puška.
Zarožani nagoÅ¡e bežati bez duÅ¡e, samo da izmaknu iz sela i da se dokopaju Äistine. ProjuriÅ¡e već pored Zmajevca, i taman da se prime gore uza stranu poÅ¡av Golome brdu, dok ti uÄestaÅ¡e puÅ¡ke po OvÄini i diže se vika od kuće do kuće:
"Haj, ne daj! Oteše kmetu devojku!..." Zarožani samo grabe naviše. Vika i puške, -rekao bi, sve za njima.
Kad izbiÅ¡e na Golo brdo, zastadoÅ¡e svi jedva diÅ¡u koliko su su se zaduvali. Radojka se pribila uz Strahinju, pa sva dršće, a ne ume ni reÄi da rekne. PuÅ¡ke i vika ozdo sve bliže.
- Hajdemo, ljudi! - reći će ÄiÄa Mirko. - Eto onoga s poterom, može osakatiti koga!
- Vala, ne bežah mu viÅ¡e - reÄe Purko zaduvan - pa makar krv legla!
- Vala, ni ja! - prihvati Ćebo.
- A stanite, lopovi! - Äu se ozdo glas Živanov.
- Eno ih, Živane! Udri! - Äu se drugi neko i grunu puÅ¡ka.
- Strahinja, sklonide to Äeljade amo za bukvu! - reÄe ÄiÄa Mirko. - Oni se ludaci ne Å¡ale!
- Hvatajte i vi busiju! - reÄe Purko i ostalima.
I svi strÄaÅ¡e za puÅ¡komet naniže, pa zapadoÅ¡e - ko za bukvu, ko za kamen.
Utom izbi Živan s ljudma na brdo, pa podviknu:
- Amode, lopovi, da vidite ko je Živan!
- OdmiÄi, more! - prodera se Ćebo iza bukve. - Sad će krv leći!
- A ti li si, Ćebo! - podviknu Živan, pa poteže iz puške na onaj glas.
- Zar tako? - dreknu Ćebo, pa opali pištolj.
- U vetar udrite, Ljudi! - viÄe kmet Purko družini - da ne osakatimo koga!
- Zar si i ti tu, kmete? - viknu Živan, jer Äu Purkov glas. - A stanide, more! - pa skresa na onaj glas.
- Ne na kuma i svetog Jovana! - uÄini Purko, pa i nehotice opali piÅ¡tolj.
OsuÅ¡e se puÅ¡ke i s jedne i s druge strane. DigoÅ¡e viku i jedni i drugi. Samo se Äuje:
- Drž' se, Purko!
- Ha, pas nijedan!
- Ovamo, ljudi, izgibosmo!
- Ne dajte, krv leže!
- Stanide, Živane!
- Uh, pogani Ćebo!
- Ujede me pas, ja!
- Na peškir, zavij!
- Nije ništa.
- Ogrebao ga trn!
- Kuršum, more!
- Ta trn!... Kakav kuršum!
Utom se diže graja dole u Zarožju: "Haj, ljudi!... Potecite!... Pogibe nam kmet!... Ne daj!" PuÅ¡ke uÄestaÅ¡e ozdo iz sela; graja i vika sve bliže.
- Bež'te, ljudi, izginućemo! - viknu neko od družine Živanove.
I dok bi Äovek okom trenuo, na brdu gore o'stade sam Živan. OstaviÅ¡e ga njegovi. On zastade malo, pa doviknu:
- A neka te, kume, neka! Naći ću ja tebe i sutra!
To reÄe pa nestade i njega.
Zarožani brže opuÄiÅ¡e naniže u selo. SretoÅ¡e se sa svojima. I oni gosti od Purkove kuće i gotovo sav narod beÅ¡e se krenuo da se naÄ‘e u nevolji svom kmetu i svojim ljudma.
Kad ih tu videÅ¡e zdrave i Äitave, diže se vika, graja, veselje. Samo se Äuje: "Alal vam vera!... Tako mu i treba!... BaÅ¡ ste junaci!"
I sva ta galama ode prava Purkovoj kući. Sad tek poÄe veselje i pijanka, kao na pravoj svadbi.
***
Sunce davno granulo i već oskoÄilo s dva-tri koplja. Zarožani, kao ljudi, podremali malo, pa poustajali i nastavili opet razgovor, veselje i pijanku. Nedelja je, ne Äeka ih nikakav posao.
Kmet Purko, ÄiÄa Mirka i joÅ¡ neki odabraniji ljudi već se behu dogovorili da odu sa Strahinjom i Radojkom do popa. - nek ih venÄa. Kumovaće Purko, jer već ionako pada Radojci kum; stari svat biće ÄiÄa Mirko, a dever Srdan, kao ponajmlaÄ‘i, meÄ‘u njima.
Taman se oni tako dogovoriše, dok zovnu neko ozgo s Golog brda:
- O, Purko!
- Ko to zove? - upita Purko i pogleda onamo.
- Živan, bogami! - reÄe Srdan.
- A eno i nekih ljudi s njim! - dodade Strahinja.
- O, Purko! - zovnu Živan joÅ¡ jaÄe ozgo.
- Oj, more, oj! - odazva se Purko.
- IziÄ‘ide, malo 'vamo, iziÄ‘i! Purko iziÄ‘e onamo do vratnica. Svi se ućutaÅ¡e da Äuju Å¡ta će biti.
- Što zoveš, more, što? - viknu Purko Živanu.
- More, vrati mi dete... biće belaja! - viknu Živan.
- Okani se ćorava posla! - odgovori Purko. - 'Odi da uÄinimo veselje kao ljudi!
- Aja! Nema od toga ništa dok sam ja živ!
- A ti idi otkud si i došao!
- More, vrati mi dete dok nisam doveo narod, pa će biti Äuda!... Svima ću vam suditi.
- Sudi ti u svom selu, ovde jok! Ovde mi sudimo!... Odosmo mi popu, neka ih venÄa!
- Ne vredi to venÄanje, more iÄ!
- A što, more, što? Zar naš pop ne valja?
- Vaš je pop lud!
- More, hej! Ne grdi nam popa!
- Lud vam je pop, lud! Ide te kopa vampire!
- E, baš da vidimo je li lud!... - viknu Purko, pa se okrete svojim ljudma: - Hajdemo, braćo, našem popu. Neka ga nek zija koliko hoće, hajdemo mi odmah popu!...
- Ama, može doći selo na nas, kakav je! - reÄe Srdan.
- Kako selo, Srdane, bog s tobom! - reÄe Mirko. - Nema od toga niÅ¡ta.
- Pa neka digne! - prihvati Ćebo. - Bojimo se mi njih!
Živan joÅ¡ jednako viÄe ozgo s brda, preti, psuje.
Zarožani baÅ¡ ni u uvo! DigoÅ¡e se lepo, sa Strahinjom i Radojkom, te odista odoÅ¡e popu na venÄanje...
***
I opet je veselje kod kuće Purkove. Sleglo se sve Zarožje na svadbu. Tu ti se peva, igra, pije, meću puške. Podne već uveliko prevalilo. Kad opet neko zovnu ozgo s Golog brda:
- O, Purko!... O, Purko!
- Ko viÄe more, ej! - odazva se Purko i priÄ‘e malo napred.
- Ja, more, ja!
- Nutode! Ono je ÄiÄa Sredoje!
- Å ta li će? - upita Ćebo, i svi se utiÅ¡aÅ¡e da Äuju.
- Je li tu Purko? - viknu opet ÄiÄa Sredoje ozgo.
- Jest, more, jest! - odgovori Purko.
- Upitajde ga je li vera da neće biti kavge?
- Aha, boje se! - reÄe ÄiÄa Mirko.
- Imaju i koga! - dodade Ćebo.
- Ako neće, more... - viÄe ÄiÄa Sredoje - da mu doÄ‘emo kao prijatelji!
- A je li tvrda vera, more, je li? - upita ga Purko.
- Jest, more, jest! - oteže ÄiÄa Sredoje.
- Pa kaži Živanu nek dođe! - viknu Purko. - Vrata su mu otvorena!
- Å ta veliÅ¡? - upita ÄiÄa ozgo.
- Dođite, braćo, slobodno! - doviknu mu Purko što igda može.
ÄŒiÄa Sredoje mahnu rukom onamo za brdo. Malo postoja, a pomoli se odonud Živan i s njim desetak ljudi. Svi se uputiÅ¡e u Zarožje. Zarožani im iziÄ‘oÅ¡e podaleko na susret.
- Dobro nam došli.
- Srećno veselje.
- Ta mi smo svoji!
- Kako si, Ćebo?
- Dobro došao, kume!...
Diže se vesela graja međ njima.
Zapraštaše puške od šenluka. Ižljubiše se tu svi kao prijatelji i dobri susedi, pa odoše pred kuću Purkovu.
Živan se još malo mrgodio, pa najposle nemade se kud - nego se lepo izmiri i sa Strahinjom, i s Radojkom, i sa svima...
Sad tek poÄe veselje, kakvo se, valjda nikad, nije zapamtilo. Tri dana samo se jelo i pilo, pevalo i igralo... Kad se već svak nadovolji, rekoÅ¡e neki da valja ići kući.
Živan i Purko umalo se ne zavadiÅ¡e oko Strahinje. Purko ga ustavlja da ostane u Zarožju, prima ga u kuću i u zadrugu. Živan ne da - već ga zove u OvÄinu, i on ga prima u kuću i u zadrugu. Naposletku, Strahinja zahvali i Purku i Živanu, pa reÄe da najvoli ići u svoju kućicu, jer je, veli, svoja kućica - svoja slobodica.
I tako se OvÄinci kretoÅ¡e kući s mladoženjom i nevestom. Zarožani ih ispratiÅ¡e Äak gore do na Golo brdo. Tu se lepo ižljubiÅ¡e i rastaÅ¡e kao prijatelji. OvÄinci odoÅ¡e u OvÄinu, pevajući i puÅ¡ke mećući, a Zarožani, se vratiÅ¡e u Zarožje - i oni pevajući i puÅ¡ke mećući.
I jedno i drugo selo smiri se. Zarožani naÄ‘oÅ¡e vodeniÄara, vodenica im poÄe mleti i danju i noću. Niko se viÅ¡e nije žalio da je gladan i da nema braÅ¡na.
Onaj leptirak dugo je, kažu, joÅ¡ morio malu decu po Zarožju i pa OvÄini, pa je i njega nestalo.
I dan danji priÄaju starci i babe o Živanu DuÅ¡manu, o Strahinji, o Savi Savanoviću i o zaroÅ¡koj vodenici, i kunu se svim Äudima na svetu da je sve tako bilo i da su im stari tako kazivali.
Za vas koji niste gledali, toplo preporuÄam film, a skinite ga ovdje:
VHS rip
http://rapidshare.com/files/113246113/L ... .part1.rarhttp://rapidshare.com/files/113252830/L ... .part2.rarhttp://rapidshare.com/files/113260430/L ... .part3.rarhttp://rapidshare.com/files/113267424/L ... .part4.rarhttp://rapidshare.com/files/113274549/L ... .part5.rarhttp://rapidshare.com/files/113281666/L ... .part6.rarhttp://rapidshare.com/files/113286903/L ... .part7.rarOcjena na IMDB-u: User Rating: 8.5/10
Mislim da to sve govori.