Jedna moja kratka priÄa...inspirisana faksom
TRASH JE ZAKON!
Profesore, šta da uradimo ako se nađemo u direktnom kontaktu sa njima?
Od bježanja nema niÅ¡ta, ali NIKAKO nemojte ulaziti ni u kakav vid komunikacije sa njima. Oni su ljudska bića bez mozga, sa nekim osnovnim kromanjonskim funkcijama kakve su priÄanje o piÄkama i rorama Golfova. Ponavljam, NE ULAZITI u komunikaciju sa njima. Najjednostavniji naÄin je spraÅ¡iti im metak u glavu i spaliti njihova tijela...spaliti njihova tijela...spaliti njihova tijela...
KiÅ¡a je padala. Slijevala se niz ulice Sarajeva. Stajao je naslonjen uz hladni, kameni zid, dok su se kapi spuÅ¡tale niz crnu kožu njegove motorke. UbilaÄki pogled u oÄima. Lupkao je kaubojkom od pod u ritmu muzike koja je treÅ¡tala sa njegovog walkmana. SluÄajni prolaznik sigurno ne bi primjetio lagani pokret njegove lijeve ruke...Iz rukava se pojavila hrÄ‘ava, smeÄ‘a cijev. Dvije, da budem precizniji. Dvije cijevi smrti.
Sawed off shotgun / nowhere to run / total bloodbath / welcome to the hellpath, orilo se iz slušalica kad je krenuo prema prolazu. Odjednom, grom je urliknuo iznad njegove glave, kao Božji pucanj upozorenja, a iz prolaza su promilile kreature. Zombiji smrti, Satanine kćeri, kurve. Sise su im ispale iz jeftinih haljina, a lažni krzneni krajevi njihovih okovratnika bili su sljepljeni od vode. Šminka im se razljevala po licu, i htjele su ga jesti...htjele su KURAC.
Sigurno živite u svijetu u kojem mislite za zombiji idu i jedu mozgove svakog ko naiÄ‘e. Ovo nisu bile te vrste zombija. Ovo su bile ZOMBOLJE. Zombie Drolje. Negdje su kategorizizirane kao Zombuxe, odnosno Zombie Fukse, ali to je to. Umjesto urlika ''BRAAINZZZ'', iz njihovih smrdljivih usta, koja su zaudarala na duple kafe i cigare Code, izlazilo je grgljanje koje se moglo samo protumaÄiti kao ''Dajem Guz...guzice...za Å¡esticu...''.
Nije pomakao nijedan miÅ¡ić na licu. ÄŒvrsto je stisnuo saÄmaricu i podigao je. Pritisnuo je obaraÄ i sitna saÄma se poletjela i otkinula glavu kurvi koja je bila preblizu za svoje vlastito dobro. Ostale nisu stale, već su vidjevÅ¡i opasnost, smokrile svoje male piÄiće i nastavile dalje u želji da Ga uniÅ¡te. Stisnuo je cigaretu zubima, i ispalio i drugi metak, ovaj put, u stomak. Kurvi su se crijeva rasplesala po mokrom podu. VriÅ¡tala je dok je krv sukljala na sve otvore njenog greÅ¡nog tijela.
Dvije minute kasnije, sve je bilo gotovo. Gazio je po gulaÅ¡u mrtvih udova, , lažnih RayBann naoÄala i Avon kozmetike. Krenuo je prema kamenim stepenicama, a onda mu je oÅ¡tar miris proparao nosnice. NeÅ¡to je gorilo, i nakon malo prÄkanja po mozgu, shvatio je i Å¡ta - ljudsko meso.
Bacio je cigaretu i kad je krenuo da nogom zgazi opušak, namrštio se. Čitave kaubojke su bile umazane krvlju. Prokletinje. Sljedeći put obući starke obavezno, pomislio je u sebi i popeo se uz stepenice.
Na ulazu u zgradu doÄekao ga je vijenac anusa i raspletenih organa, nakiÄen na Å¡tokove rukom vjeÅ¡tog dekoratera. Miris spaljenog mesa bivao je joÅ¡ jaÄi. UÅ¡ao je u zgradu, a mukla tiÅ¡ina ga je opkružila. Napunio je saÄmaricu, provjerio joÅ¡ jednom je li bilo sve u redu sa cijevi, i lagano se poÄeo kretati prema unutraÅ¡njosti. Nigdje nije bilo nikoga. Osim mrtvih tijela, od kojih su većina bila ugljenisana i mirisala kao ćevapi sa prvomajskih proslava na Vrelu Bosne. TiÅ¡ina mu se nije sviÄ‘ala...
kzzz...kzghhh...
Naglo se okrenuo, ali već je bilo kasno. Okrenuo se i naÅ¡ao lice uz lice sa užarenom cijevi plamenobacaÄa. PoÄeo se nekontrolisano znojiti, a Å¡aka mu je stegla drÅ¡ku saÄmarice.
Roxxane, kakvo je stanje, prijem?
Cijev se nije pomakla ni jedne sekunde, držala ga je na meti.
Dakle, ti si ta slavna Roxxane, upitao je. Ona je šutjela, a on je riskirao. Odmjerio ju je od glave do pete. Sviđaju mi se tvoje sise, uzvratio je na njenu šutnju.
Džubre Å¡ovinistiÄko, uzviknula je i opalila ga Å¡akom u bradu, i taj udarac mu je protresao Äitav mozak, sruÅ¡io se na pod, i klizio po krvi i iznutricama sve do zida koji ga je doÄekao spremno u svoj zagrljaj. Digao se nakon Å¡to su zvijezde otiÅ¡le iz njegovih oÄiju, izvukao cigaretu, priÅ¡ao i zapalio je na laganom plamiÄku koji je izlazio iz cijevi njenog plamenobacaÄa.
SluÅ¡aj, Roxy, ne znam Å¡ta si umislila, ali ti i ja smo u istim govnima. DoÅ¡ao sam ovdje da poÄistim Kuću 1000 Å anera, i vidim, uradila si dobar dio mog posla. ZaÅ¡to, jebemu, za promjenu ne shvatiÅ¡ da ti bi ti i ja mogli zajedno da ovo radimo, a?, gledao ju je, dok je ona lagano rukom krenula prema talkie-walkiju.
To je On. Kakvo je stanje na DP-u?, upitala je na sluašalicu.
Detektor Papanluka oÄitava joÅ¡ neke vibracije u podrumu. Tamo gdje je prije bila kafana OX - Ford. Ono seljaÄko mjesto. SiÄ‘i dolje i poÄisti ostatke. Ja ću startovati kombi. I joÅ¡ jedna stvar...imamo li goste?
Roxxane ga je znaÄajno pogledala i kratko odgovorila: Imamo. Disorderko, izlazimo za 5 minuta.
Spustila je cijev i ne pogledavši ga, zaputila se niz stepenice. On je tiho krenuo za njom, izvadivši malu sjekiru iz unutrašnjosti jakne. Nije zaboravio ni pripaliti još jednu cigaretu. Uskoro su se vratili, a sa koža njihovih odijela cijedila se krv. Roxannina savršena frizura ostala je savršena, sa laganom dekoracijom u vidu par komadića jetre, tu i tamo. Bacili su oružja na pod, i ćutke izašli iz zgrade. Neka Bog obavije velom zaborava Kuću 1000 Šanera.
Login
Register
FAQ
Search
I to, vjeruj mi, samo po sebi mnogo govori... Al' nije to nista novo, niti bi trebalo biti taboo, pa Edgar Allan Poe je svu svoju proznu i poetsku silinu, posebno u zadnjoj, najmracnijoj i najkopleksnijoj fazi, crpio iz cina obozavanja svojih tesko bolesnih, a kasnije i mrtvih supruga i druzica. Covjek je volio ledene, nijeme muze, sta cemo, genijalnost je najcesce bestijalna...
