Khasma wrote:
evo posljedni post na tu temu:
postoji nesto sto se zove kultura slayera, i oni koji znaju sta je kultura slayera koji je podrzavaju i postuju u skladu s dugogodisnjim odgojem u istoj, znaju sta znaci repanje na slayer albumu... dovoljno da svim ljudima koji su slayer-kulturni nikad ne bude ni adekvatan album za poredjenje sa klasicima a kamoli poredjen...
ne znam, kod tebe je mozda problem sto si prvo cuo ove nove albume pa onda stare... to je onda potpuno druga prica i razumljiva stvar...
kako god postoji pjesma temptation i postoji riff u sredini te pjesme, slicno je i sa expendable youth, i sa spirit in black a i sa jednom ne tako znanoom stvarkom war enseble i nesto vise experimentalnom naslovnom stvari koje sadrze bukvalno najbolje riffove i najkreativnije bubnjanje koje je slayer napiso al to znaju oni slayer-kluturni...
Ccccc... Sta je vama ljudi? Jel vama treba nacrtat da ja nisam bas prekjuce poceo slusat muziku!? OK, nisam nesto ekstra star, al ljudi...
Prvi Slayerov album koji sam cuo je bio South Of Heaven, na kaseti, mislim 1995. Drugi njihov album koji sam cuo je bio Reign In Blood. Ostalo je istorija.
E sad, repovanje. Kao prvo, Araya cesto ima specifican stil "pjevanja" koji bi neki nazvali repovanjem. Da, toga ima na novijim albumima. Ne, to nisu nu-metal albumi. Konkretno, na Christ Illusionu nema apsolutno nista nu-metal.
Kao drugo, Araya "repuje" u Read Between the Lies i jednom dijelu pjesme Criminally Insane. Ili su mozda svi zaboravili na to? Zapravo, najblize repu sto je Araya uradio upravo jesu pjesme
Read Between The Lies, Stain Of Mind,
Love To Hate i Treshold.
Dakle, rijec je o necemu sto je u Slayerovom zvuku bilo prisutno i prije nu-metal navale i slicnih sranja.
Riff iz pjesme Consfearacy mi je bolji od 90% riffova sa SITA i oko toga nema rasprave. To se zove licni ukus. Na SITA postoje samo dvije pjesme koje po mom misljenju odisu svjezinom i koje na najbolji nacin predstavljaju Slayerovu velicinu, a to su Born Of Fire i Hallowed Point. Inace, SITA album je bio korak u pogresnom pravcu, prijetilo im je da uprkos tome sto im je to bio najpopularniji album dotad postanu sala, samoparodija, bend koji bi izgubio svu svoju uvjerljivost. Zasto? Nemam pojma, ali znam da je King to skonto i malo zavrno smjer, s ciljem da osvjezi njihov zvuk.
Jedina thrash grupa koja je mogla konkurisat Slayeru po toj muzickoj uvjerljivosti je bila Forbidden (tacnije, prva dva albuma), svi znamo pricu, Bostaph je doso i napravio fantastican poso na Divine Interventionu. Upravo zbog njega mi se apsolutno svaki dan u playeru vrte Circle Of Beliefs i SS-3. Genijalno. Inace, kompletan DI album je jezivo strasno ogroman napredak u odnosu na SITA, DALEEEEKO interesantnije pjesme. I BTW, po mom misljenju, Bostapha sa Divine Interventiona je Lombardo svojim performansom nadmasio
samo na South Of Heavenu.
Slayer kultura? Nemas ti pojma o Slayer kulturi. Postoji more starih fanova grupe koji vole apsolutno svaki album i koji ce ti reci isto sto i ja za SITA. SITA je jedini Slayerov album koji sadrzi fillere (Blood Red i Expendable Youth i to je CINJENICA). Hell, postoje i fanovi koji ce te detaljnom analizom tekstova navest na razmisljanje da je Slayer u sustini prokrscanska grupa. Dakle, nemoj dzaba govorit o Slayer kulturi, Slayer kultura se krece od bezumnih skinheadsa, pa do jazzera koji odsviraju komplet Reign In Blood na instrumentima koje su sami konstruisali.
I da se vratim na Christ Illusion - ako malo zavirite iza haoticne produkcije, cekaju vas najoriginalnije melodije koje je Slayer napiso od South Of Heavena...