Nije bio siguran da se sa silom može pregovarati, da će bilo Å¡ta biti dovoljna žrtva. Dogovor je napravio upućujući, sasvim ozbiljno, rijeÄi odrazu neÄega u ogledalu. Bio je sam u sobi. Udarac do izumiranja, da, i stvarnost će morati biti prisiljena da napravi ustupak. Iz svojih ralja pusti nju na toliko, tih nekoliko vjeÄnih trenutaka nedovoljnog vremena. Da li će to tijelo, taj struk, moći obuhvatiti snažnim, nepokolebljivim zamahom srÄanog pastuva i prekinuti veze uÄmalih, sivohladnih lanaca koje su se kao jezive ruke vriÅ¡tećih noktiju zarile u meso i srasle sa organizmom? ZaÅ¡to taj njen duh obožava, u trenucima slabosti, te ruke nakazne želje za svojinom, zaÅ¡to ih hrani i njeguje rijeÄima hladnog razuma, nerazumnim ludilom odricanja? A znao je da ona to želi. Iako njena stvarnost nije govorila. Da li je njegova krvlju i godinama kupljena senzitivnost neÅ¡to ipak Äula? Da, bilo je toga u trenucima znaÄajnih pokreta tijelom, vrckavih, podatnih, a ipak djetinjih. Kada bi se tako ponaÅ¡ao, znao je da ona gleda. Da, ona gleda, ali gledaju i "oni". Pitao se gdje su smjeÅ¡tene njihove glave, gdje taj trust mozgova provodi svoj pakleni plan? Da li ih je pustila u svoj moždani prostor? Da li je, uopÅ¡te, imala luksuz da izabere da li ih pustiti ili ne? U nekim trenucima, kada bi mu tako, odviÅ¡e lako rekla da ga laže u vezi sa sitnicama koje su ga kopkale i koje je smatrao znaÄajnim, bar kad je rijeÄ o neÄemu Å¡to se zove odnos, primjećivao je savezniÅ¡tvo izmeÄ‘u nje i tih njenih tuÄ‘ina. Ne, ne, možda bi im se usprotivila u tim trenucima jer je svako razotkrivanje bilo koje laži bilo znaÄajno za odnos! Iako ga je ova sholastiÄna misao hrabrila, znao je da je zakljuÄena napreÄac, bez onih važnih inputa.
*********
RazmiÅ¡ljao je da li da veÄeras ode tamo. Želio je nagnati neÅ¡to u njoj da pati, ukoliko se ne pojavi. Želio je, u stvari, da sljedeći put u njenim oÄima vidi da je patila Å¡to nije ispoÅ¡tovao to nigdje dato obećanje da ona neće biti živa tih nekoliko sati ukoliko njega nema. Ali... Znao je, ona nikad nije dopuÅ¡tala da scenario bude predvidljiv. Imala je, Äinilo mu se, sijaset mogućih scenarija i nijedan nije iÅ¡ao u korist njegovog dobrovoljnog žrtvovanja, nijedan nije obećavao nagradu. RazmiÅ¡ljao je... Å ta bi bilo viÅ¡e vjerovatno, da pati, ukoliko se ne pojavi, i dozvoli mu da to vidi sljedeći put, ili da sljedeći put on za nju ne postoji. Ili da ne bude iÄega Å¡to bi se zvalo sljedeći put. OdluÄio je da ne riskira. Sa njenim ponosom se ne treba igrati. Krenuo je. Ispred zajedniÄkog mjesta neÅ¡to ga je zaustavilo. Okrenuo se. Vidio automobil, upaljene farove. Krenuo je u suret bjeÅ¡tavilu smiÅ¡ljajući priÄu koja će upaliti ukoliko u automobilu ne bude ona. "Mali, jesi li za?" - Äuo je glas nagrižen tumorom u Äiju se frekvenciju umijeÅ¡ao prepoznatljiv zvuk elektronskog spuÅ¡tanja stakla na vozaÄevim vratima. "Za Å¡ta?" - odvratio je zahvaljujući Bogu Å¡to je ona poslala glasnika i ujedno proklinjući Å¡to je namjestila da uÄ‘e u njihovu priÄu. "Pohod, razumije se" - progovorilo je voÅ¡tano žuto lice, smeÄ‘e lice godina ožiljaka, ali i blagih oÄiju. "Dosta je priÄe, ulazi!!!" - odzvonio je u hladnoj noći glas, njen glas i u momentu mu u vatru pretvorio žile. Sjeo je na suvozaÄevo sjediÅ¡te. Automobil se tromo pokrenuo. Okrenuo se i nije vidio niÅ¡ta osim njenog lica. Pogled joj je bio fiksiran na neÅ¡to. Nije pogledala u njega. "Ne znam da li je ovo pametna zamisao?!" - rekla je. "I ja sam se to pitao kada smo spremali tvoj pohod." - smirujuće je odvratio stranac. "Pa je sve dobro proÅ¡lo!" "Hahahaha, sve je dobro proÅ¡lo?! Ne laži" - ton joj je igao na oÅ¡trici izmeÄ‘u bijesa i komiÄne samozadovoljnosti. Nije niÅ¡ta rekao. Samo je sebi obećao. Bez obzira u Å¡ta će ga uvaliti, a osjećao je da to nije neÅ¡to bez dugoroÄnih posljedica, uradiće to, ali uz uslov da ona ispuni njegovu želju.
*********
Otvorila je teÅ¡ka vrata tamnozelene boje. Kao da su bila od bakra koji je oksidirao. Ali, sasvim jednostavna. BjeÅ¡tavilo svjetala povrijedilo je zjenice odmah pri ulasku, toliko da nije primjetio sve te nakazne predmete objeÅ¡ene o strop. Par trenutaka kasnije ukazale su mu se u punoj dekadenciji. Ostaci muÅ¡kih korzo-a bez udova i glava, nekakve divne haljine umrljane isrpljenošću i sivom praÅ¡inom, korice nekakvih starih, jako starih knjiga, svici karti, puno razliÄitih predmeta za koje je pretpostavljao da im je namjena da mjere vrijeme, violine, nekakvi masivni peÄati, žute koverte pisama... OdviÅ¡e dugo je, Äinilo mu se, razgledao to mnoÅ¡tvo ostataka i u trenutku kada je poÄeo davati priÄu svim tim predmetima ona je skoro viknula: "Krajnje je nepristojno zavirivati u neÄiji dnevnik sjećanja!!! Morgo bi te mogao kazniti namjernim nepremostivim raskrsnicama na pohodu." Pogledao je i odavao nesigurnost djeteta kojemu je dozvoljeno da napravi korak, ali ne i da taj korak bude u pravcu koji on odredi. "Izvini!" - procijedio je. "Nikada se ne izvinjavaj!" - grubo je sasjekla trenutak nemoći. "Sam si zaslužan za razlog zbog kojeg si ovdje!" Mrzio je taj njen snishodljivi ton. Znao je da ga poÅ¡tuje, ali ne i zbog Äega. U stvari, znao je da ga voli, ali ne i da ga poÅ¡tuje. "Ja nisam tvoja posluÅ¡na stvar, znaÅ¡!!! - odvratio je sa tonom moći snažnog zamaha koja ga je iznenadila. BaÅ¡ u trenutku kada je pomislio da će zauvijek zažaliti zbog te reÄenice, osjetio je njen hladni dodir, ipak meki dodir, na licu. "Da, da, tako te volim Äuti. Reci, reci joÅ¡!" - uÄinilo mu se da je molila. "Voli me! Volim te!" "Sada ćeÅ¡ otkriti Å¡ta te voli i Å¡ta bi ti trebao da voliÅ¡!". Tuga na njenom licu bila je toliko jaka da suza nije bilo. Grimasa bi ledenom vatrom spržila suze i da ih je bilo. Njeno lice je bilo toliko staro. GrozniÄavo i staro. Ružno! "PoÄ‘imo!" - uhvatila je njegovu ruku i odzvanjajućim koracima, toliko da nije Äuo vlastite, povukla ga u drugu prostoriju. Morgo, taj stranac, sjedio je u samom centru okrugle, potpuno prazne sobe. Sjeli su pored njega i svojim tijelima formirali trokut. Morgo mu je pružio neÅ¡to i promrmljao: "Ovo je, za poÄetak. Zvaći!" Stavio je krutu, sivozelenu stvar biljnog porijekla u usta. Pri prvom teÅ¡kom ugrizu krv usne duplje pomijeÅ¡ala se sa sokom nepodnoÅ¡ljive gorÄine. Morgo i ona žvakali su, Äinilo mu se, bez imalo napora.
*********
KiÄmeni stub poÄeo je da slabi, kao da se pretvorio u neku gumu koja se savija protivno svim zakonima fizike. Veže u Ävor. A moždina je poÄela da vuÄe, dole, dole, da tone... Osjetio je vrelinu hladnoće njene ruke, tu negdje uz potiljak. Ona je sjedila, kosa joj je sijala bijelo svuda naokolo, lice je i dalje bilo staro i ružno, ali nekako divno, smirujuće kameno. Njene ruke su, uz ostale, ležale prekrÅ¡tenih prstiju u krilu. Na njegovom potiljku je, uznemirujuće, poÄivala ona nakazna ruka koja je izvirala iz njenog struka. Morgov glas je bolno zaurlao: "Pogledaj!!! Pogledaj koliko generacija nosiÅ¡ i reci da si potpuno svoj. Pogledaj!!! Dvije nakazne ruke koje su izvirale iz Morgovih sljepooÄnica držale su odraz njega. Kosa je isijavala crveno, a iz genitalija su isticale rijeke smrtnog praha materijalizovane u oblike. Ruke. "VidiÅ¡, rekla sam ti da vrijedi." - Äuo je u glavi rijeÄi koje je uputila Morgu. "Da, vrijedi toliko da ne znam da li smo dovoljno moćni da se sa time nosimo. Uostalom, sigurno ne bez njegove pomoći." "To prepusti meni!" - odvratila je.
*********
Stajala je naslonjena na zid prepun grafita, a on joj se primicao pokretima grabljivice, Äiste snage požude. Usne su halapljivo proždirale vrat mirisa jeseni, a prsti oslobaÄ‘ale grudi dosadne odjeće. Tijelo mu se treslo i drhtaje je prenio na nju. NemuÅ¡to je, Äinilo mu se, oslobaÄ‘ala njegov ego nabreknut do pucanja. Grubo je provalio u njen uski, vijugavi hodnik. Toplota je juriÅ¡ala do nervnih zavrÅ¡etaka. Imao je! Ruke su žustrim, grozniÄavim pokretima mrsile kosu, davile vrat, grebale prsa nategnutih vretena mesa, požudno gladile liniju koja se od struka spuÅ¡tala prema srediÅ¡tu moći, ritmiÄno stezale bijele polutke muževnog napora. Njeno lice bilo je prekriveno prstima, prstima koja su istraživala sadržaj usne duplje. Vrat su, takoÄ‘er, davile nekakve ruke, opisivale kružne pokrete oko bradavica boje krvi koja je poÄela da se zgruÅ¡ava, spuÅ¡tale su linijom znoja... U trenutku predviÄ‘enom za straviÄno odvajanje, bijeg, ispustio je svoj život u vijugavi hodnik mekog, majÄinog satena. Već je Äuo svoje zaprepaÅ¡tene urlike praćene teÅ¡kim, iscrpljujućim koracima trÄanja kada je tijelo izvelo moćni udarac posljednjeg izvijanja. Njen pogled ga je jeo. "Mmmmmmmmmm..."
*********
Morgo je proizveo zvuk neÄega Å¡to je liÄilo na udare kaÅ¡ike o servis za Äaj. Zvuk je potvrdio opor miris crnog Äaja. Instinktivno se pridigao i halapljvo požderao gustu tekućinu. Vrelina je boljela ždrijelo. NeÅ¡to je zagolicalo lijevu stranu njegovog nagog korzo-a. Bila je to sniježno bijela kosa starice. Užasom svih vremena potražio je poznat pogled. Kada je odvratila toplo, sklupÄao su uz nju leÄ‘ima, formirajući položaj fetusa. "Nisi pogrijeÅ¡ila!" - Äuo je iz daljine Morgov glas nagrižen tumorom, koji je utihnuo pod udarom vrata koja su zatvorila grobnicu. "MoraÅ¡ mi dati to po Å¡ta sam doÅ¡ao, ukoliko ostajemo ovdje!" Zar i dalje sumnjaÅ¡ da si zaslužio povjerenje i odanost, UÄitelju!!! Bio je zadovoljan onim Å¡to je Äuo, negdje, u potiljku.
|