Striker wrote:
~°~ wrote:
@Striker: jest, Opeth nije predvidljiv jer se ubise da to ne budu, pa onda (NE SVU u svojoj diskografiji) UBISE MUZIKU!!!, naravno da je smor covjece, na silu zajebani, k'o i bruka tehnical metal bandova...
apsolutno ne dijelim misljenje

kad sam ih vidio live.. ono je neopisivo..vrh! pjevac savki ton pogodi u bobu ni sekunda falsa..a sama muzika..meni je genijalnost..
cuj na silu zajebani... ljudi ne mogu biti opusteniji..zaista se vidi da uzimaju u onome sto sviraju i da je njihova muzika iskrena..
u biti jeste najvazniji filing.. ali libija je ja mislim htio da kaze ako malo bolje analiziras muziku koju slusas mozda se razocaras...jer je vrlo povrsna i skromna...
Ok., zaista necu da ulazim u to kakav je Opeth live, nisam ih gledala i kraj. Moze biti da bi me i dirnuli kad bih ih slusala uzivo, a moze biti i do set liste koju su svirali tada (vrlo bitno zbog raznih izleta u diskografiji generalno

).
Uglavnom, meni se cini da ti imas klasicno muzicko obrazovanje (valjda ne fulam), pa bi trebao, na slikovtom primjeru, shvatiti sta zelim reci o tom, na silu, izbjegavanju predvidljivosti (pazi, apsolutno ne tipujem da ces promijeniti misljenje jer ti Opeth ocigledno lezi i izvan necega sto se zove instrumentalno-vokalna perfekcija): uzmes, dakle, Šostakovića i Satia. Nadam se da ces se sloziti sa mnom da su ta dva kompozitora, sto se tice instrumentalne zahtjevnosti njihovih djela, na opozitnim dijelovima skale - Šostaković zahtjevan da ne moze gore, Sati jednostavan da ne moze prostije. Ne znam covjeka, po nekim mojim inner mjerilima, kojem bi vise lezao Šostakovic od Satia, a i da ga znam najvjerovatnije bih zakljucila da se prosto fura. I evo, sad, da pokusam apsolvirati u vezi sa tim "razocarenjem zbog povrsnosti i skoromnosti muzike" - po tvom (i Libijcevom) tumacenju slusalac bi trebao biti "razocaran" melodijskom i harmonijskom linijom Satijevih djela, da ne govorim o prostosti takta (kod njega nema onog skracenog/krnjeg takta koji se kombinuje sa punim da se dobije efekat - sto, recimo, Meshuggah ekspoatisu k'o nenormalni, pa su, k'o biva, ORIGINALNI prosjecnom slusaocu koji je ogranicen samo na metal i popularnu muziku kao takvu) jer je jednostavna da ne moze vise, a kad cujes bilo koju od kompozicija (tako povrsnih u tri tona, kao sto ti kazes) skontas koliko je genijalnosti u toj jednostavnosti, u spajanju ta tri tona i stavljanju na melodijsku liniju i koliko je ta genijalnost uzvisenija i cistija od svake reciklaze (doduse majstorske) jednog furioznog Šostakovica ili, na koncu, reciklaze i sublimiranja svega i svacega jednog Opeth-a.
Zaista se nadam da sam uspjela objasniti da genijalni muzicki IZUMI najcesce i dolaze u spoju tri, cetiri tona i prostom taktu, te da tu ne da nema, nego je bogohulno reci da ima prostora za bilo kakvo "razocarenje".
Jedinu vrstu muzike koju ja zaista ne mogu slusati (mislim da je to pravo pitanje za svakoga ko muziku zivi, obrnuto pitanje, ako cu vec biti sitnicava, a hocu, moze samo vrijedjati) je jazz i to onaj bas primalni, sešn tipa, kad je dobro samo muzicarima, a slusaoce k'o jebe. Neko bi sad mogao biti sitnicav kao ja, pa upitati: a turbo folk, mnogi tuc tuc dj-evi (tzv. sviraci

) itd.

E, meni to muzika nije!